Nepravda bilo gdje prijetnja je pravdi posvuda

Predavanje Angele Davis u Zagrebu u okviru 17. Subversive Foruma dogodilo se prije mjesec dana (točnije, 7. lipnja), a meni je odista trebalo vremena da procesuiram količinu doživljenih emocija pri razgovoru s ovom ženom kojoj se pola svog života divim. A tek činjenica da smo se okupili u onolikom broju u Dvorani “Vatroslav Lisinski” svakako spada u vrhunce mog života u Zagrebu u zadnjih nekoliko godina. Da, ima nas toliko! To je zaista bila osvježavajuća i poticajna spoznaja.

Intersekcionalnost i solidarnost s Palestinom dva su glavna oslonca na kojima je počivalo predavanje. Kao i, uostalom, njen ukupan rad tijekom zadnjeg desetljeća. Ne može danas progresivnije od toga. Utoliko mi je bilo začudnije što su neke reakcije mojih dragih prijatelja/ica bile razočaranje – razočaranje činjenicom da Angela više nije onoliko militantna kao što je bila 1960-ih. Ali, čekajte… pa žena je u siječnju ove godine navršila 80 godina! Koliko očekujemo od ljudi njene dobi, i zašto same ne preuzmemo teret (i opasnosti!) militantne borbe za ono što smatramo pravednim? I napokon – zašto se (bolje) ne organiziramo?

Jedna od stvari koje je Davis stalno ponavljala, i tijekom predavanja i tijekom intervjua koje je dala, jest da njen značaj nije u njenoj individualnosti, već da su sva njena postignuća ostvarena kroz povezivanje s drugim individuama i osnaživanje u kolektivnoj borbi. Nizovi rascjepkanih i fragmentiranih ideoloških pojavnosti nikad nisu omogućili lijevim idejama ni klijanje, a kamoli procvat. Prva stvar koju ljevica treba prihvatiti je – kolektivizam.

Angela Yvonne Davis profilirala se kao istaknuta radikalna aktivistkinja na čelu Komunističke partije SAD-a (CPUSA) te zahvaljujući bliskim odnosima s Partijom Crnih pantera, iako službeno nikad nije bila njihovom članicom.^​*​ Odrasla je u najsegregiranijem gradu SAD-a – u Birminghamu u Alabami, te je vrlo rano čula za apartheid u Južnoj Africi – upravo zato što je Birmingham bio poznat kao “Johannesburg američkog Juga.” Njena majka je bila jedna od brojnih aktivistkinja koje su se borile za oslobađanje dječaka iz Scottsboroa.^​†​

Davis je studirala na Sveučilištu Brandeis te potom na Sveučilištu u Frankfurtu, gdje se njeno mišljenje dodatno radikaliziralo pod utjecajem profesora Herberta Marcusea. Potom se vratila na kalifornijsko Sveučilište u San Diegu, da bi kasnije doktorirala na istočnonjemačkom Sveučilištu u Berlinu. Nakon povratka u SAD pridružila se CPUSA-i, isticala se kroz feministički pokret, borbu protiv Vijetnamskog rata, a 1969. godine zaposlena je kao asistentica na Katedri za filozofiju Sveučilišta u Los Angelesu (UCLA), koje je se ubrzo odriče, odnosno otpušta je, zbog članstva u CPUSA-i. Zabranu njenog zapošljavanja na bilo kojem Sveučilištu u Kaliforniji tražio je senator koji je kasnije postao i predsjednik SAD – Ronald Reagan.

Svoje mjesto pod okrutnim suncem SAD-a Davis je našla na Odsjeku za povijest svijesti pri Sveučilištu u Santa Cruzu, gdje je bila i na čelu Odsjeka za feminističke studije. Danas živi u Oaklandu, gradu u kojem je 1966. godine osnovana Partija Crnih pantera, čiji Program od 10 točaka Davis do današnjeg dana spominje kao izuzetno bitan. Njena borba je i dalje borba za civilna prava, antikarceralni feminizam, mir u svijetu (ali ne pod cijenu podnošenja nepravde), abolicionizam, a protiv racijaliziranog kapitalizma i bjelačkog suprematizma.

Bilo kakva očekivanja od nekog tko je navršio 80 godina, ako poznajemo njenu putanju, prevelika su. Richard Nixon je Davis proglasio teroristkinjom i nalazila se na popisu 10 najtraženijih terorista u SAD.^​‡​ Takva „osobna“ povijest zasigurno otupi oštricu i najhrabrijih i najsnažnijih. Ali, Angela Davis nije se umorila više od onoga što je u njenim godinama posve u redu; dapače, bistrina njena uma je zavidna, a oštrica njenog diskursa nije otupila. Samo, promijenio se način na koji govori o problemima s kojima se svijet ne samo i dalje nosi, već se nosi na puno teže načine nego možda ikad prije – upravo zato što su suvremena društva asimilirala mehanizme nasilja, a oni koji ih pokreću vrlo su se izvještili u provođenju opresije.

Osvijestimo samo činjenicu koju iznosi Michelle Alexander: više je crnih ljudi bilo zatvoreno i pod izravnom kontrolom zatvorsko popravnih agencija u drugom desetljeću 21. stoljeća no što ih je bilo porobljenih sredinom 19. stoljeća. Kao što ističe Davis, upravo su netom oslobođene ropkinje i robovi donijeli javno obrazovanje na američki jug – bez toga se ni siromašna bjelačka djeca na Jugu nikad ne bi mogla školovati.

Jedno od mojih pitanja tijekom konferencije za medije održane prije samog predavanja bilo je također ponešto nadmeno: smatrate li da je sama svijest o onome što se događa u Palestini, bez ikakve popratne akcije, dovoljna? “Ne, naravno da nije, ni blizu,” odgovorila je Davis. “No, treba imati na umu da, konačno, nakon svih ovih godina, snaga cionizma slabi. I zbog toga trebamo primijetiti što je sada novo u generiranju solidarnosti s Palestinom.” Da, to je mudrost iskustva koje trebamo moći čuti, u očaju koje proizvodi činjenica da ne možemo goloruki spriječiti nasilje koje provodi jedan militarističko-industrijski kompleks.

S obzirom na to da je kompletno predavanje Angele Davis, zahvaljujući VIDA TV-u, sada dostupno online, u nastavku teksta osvrnuti ću se na knjigu koju je udruga Bijeli val objavila simultano s gostovanjem Angele Davis na Subversive Festivalu. Radi se o hrvatskom prijevodu knjige Sloboda je stalna borba. Ferguson, Palestina i temelji pokreta (Freedom is a Constant Struggle. Ferguson, Palestine, and the Foundations of a Movement), koju su uredile Karolina Hrga i Nina Čolović.

Naslov knjige proizašao je iz pjesme koja se često pjevala na Jugu SAD-a za vrijeme oslobodilačkog pokreta 20. stoljeća. Posljednji stih svake strofe – tako smo se dugo borili / tako smo dugo plakali / tako smo dugo tugovali / tako smo dugo stenjali / tako smo dugo umirali / da moramo biti slobodni, moramo biti slobodni – odraz je i rezignacije i obećanja. No, ono što nam Davis pokazuje u ovoj knjizi jest da je sloboda, ipak, stalna borba. Pozitivistička, evolucionistička ideja da će s protokom vremena društva biti sve bolja i sve naprednija treba što prije biti odbačena. Sve naprednija je samo tehnologija, koja omogućava užasnu opresiju koju živimo, uključujući ubojstva djece u Palestini. Jer, nepravda bilo gdje prijetnja je pravdi posvuda.

Intersekcionalnost je jedna od glavnih potki djelovanja Angele Davis. Za svoje razumijevanje međupovezanosti rase, klase, roda i seksualnosti, Davis odaje priznanje, primjerice, organizaciji Third Women’s World Alliance (Savez žena Trećeg svijeta)^​§​ te novinama koje je organizacija izdavala pod nazivom Triple Jeopardy (Trostruka opasnost, koju predstavljaju rasizam, seksizam i imperijalizam). Davis pritom naglašava važnost povijesti epistemološke proizvodnje “onih čiji je primarni posao organiziranje radikalnih pokreta.”

Ubojstvo 18-godišnjaka Michaela Browna u Fergusonu zasigurno je jedan od suvremenih znakova rasnog profiliranja, te posvemašnjeg rasističkog i policijskog, ali i epistemološkog nasilja u SAD i globalno, koje je usko povezano sa zatvorsko-industrijsko-militarističkim kompleksom, kojem bih svakako dodala i onaj farmaceutski.^​¶​ Kroz niz primjera u knjizi, Davis pokazuje (i dokazuje) kako su crni ljudi podvrgnuti ideološkoj vezi između crnaštva (Blackness) i kriminalizacije. “Ako želimo zamisliti društvo bez rasizma, to mora biti društvo bez zatvora,” kaže Davis.

I sama sam oko 2012. postala bolno svjesna onoga na što Davis dugo upozorava, a to je neoliberalni koncept sigurnosti. Pa tako navodi primjer GS4, najveće korporacije na svijetu nakon Walmarta i Foxcona, duboko upletene u globalni zatvorsko-industrijski kompleks:

“GS4 se uvukao u naše živote pod krinkom sigurnosti i sigurnosne države – od palestinskog iskustva političkog zatvaranja i torture do rasističkih tehnologija razdvajanja i aparthejda; od zida u Izraelu do zatvorske organizacije škola u SAD, kao i zida duž granice Meksika i SAD. GS4-Izrael uveo je sofisticirane tehnologije kontrole u zatvor HaSharon, među čijim su zatvorenicima i djeca, i zatvor Damun, u kojem su zatvorene žene […] Ne upućujem samo na činjenicu da tvrtka posjeduje i upravlja privatnim zatvorima širom svijeta već i na to da pomaže u brisanju granica između škola i zatvora. U siromašnim ne-bijelim zajednicama u SAD-u obrazovne ustanove su toliko duboko uvezane sa sigurnosnom državom da je ponekad teško razlikovati škole od zatvora.”

Borba za slobodno i dolično obrazovanje je dio borbe za slobodu. Sjetim se toga često sada kada radim na politikama Pokreta nesvrstanosti, s osvježenom sviješću o tome kakvu kvalitetu obrazovanja smo dobivali besplatno u Jugoslaviji, i koliko se takvo obrazovanje plaća u SAD-u. Političko obrazovanje integralni je dio solidnog obrazovanja, a ne nekakav dodatak.

Na više mjesta u knjizi Davis se vraća slučaju američke političke aktivistkinje Assate Shakur (osuđena za ubojstvo policajca 1973. i osuđena na doživotnu robiju, pobjegla je iz zatvora 1979. te dobila politički azil na Kubi, gdje odonda živi), koju je FBI 2013. proglasio jednom od 10 najopasnijih svjetskih teroristkinja. Davis kaže: “Mislim da je ta retroaktivna kriminalizacija Crnog oslobodilačkog pokreta, koja uzima za metu jednu od žena koje su ga predvodile u to vrijeme, ženu koja je sustavno progonjena, zapravo pokušaj odvraćanja ljudi od uključivanja u današnje političke borbe.”

I na kraju, treba podcrtati ono što Davis tvrdi: “Optimizam  je apsolutno nužan, pa bio to i tek optimizam volje, kako je rekao Gramsci, i pesimizam intelekta. Ono što me pokretalo svih ovih godina bio je razvoj novih oblika zajednica.”

Tako da, umjesto da se žalimo na to kako Davis nije (više) dovoljno militantna ili kako je postala odveć politički korektna – što jest karakteristika nekih američkih sveučilišta (anglofonih, bolje rečeno, ali zapitajmo se i što znamo o drugim sveučilištima svijeta) – imajmo na umu da je provela godinu dana u zatvoru, bila na listama za odstrel te da ima osam desetljeća “u nogama.”

Stoga, organizirajmo se prema novim oblicima zajednica prije nego netko drugi to učini za nas, protiv naše volje. Žena koja je u stanju izreći: „Baš kao što je SAD nekoć otvoreno surađivao s južnoafričkom aparthejdskom vladom, danas nastavlja podržavati izraelsku okupaciju Palestine, aktualno u iznosu od preko osam i pol milijuna dolara dnevno,” hrabra je žena bila i ostala. To je izrečeno 2013. godine, u trenutku kada Davis ima “samo” 70. Njen interes za Palestinu dugoročan je, kao i njena svijest o tome što sprega vojno-zatvorskih industrijskih kompleksa i racijaliziranog kapitalizma čini svijetu, a što je sada postalo svima očito na primjeru sprege Izraela i SAD-a s ciljem uništenja palestinskog otpora.

Naše je da s poštovanjem učimo od nje. Kao i da shvatimo da je obrazovanje koje smo stjecali u Jugoslaviji, čiju kvalitetu danas u tragovima nalazimo na još ponekim fakultetima, produkt borbe za slobodu. Nažalost, uljuljkivanje u ideju da je takvoj borbi ikad kraj dovodi samo i izravno natrag u ropstvo.