Romaine Brooks bila je američka slikarica, najpoznatija po slikanju portreta pripadnica visokog umjetničkoga društva prve polovice 20. stoljeća. Njezine radove karakteriziraju hladni tonovi, misterioznost i izražajni ženski likovi.
Rođena je 1. svibnja 1874. godine u Rimu kao Beatrice Romaine Goddard, u dobrostojećoj obitelji. Detaljno je opisala kako nije imala sretno djetinjstvo: No Pleasant Memories naslov je njezinih memoara u kojima tvrdi kako su je očevo napuštanje obitelji neposredno nakon njezinog rođenja, majčino zlostavljanje i bratov psihički poremećaj oblikovali kao osobu, ali i utjecali na njezino stvaralaštvo.
Romaine je najveći dio života provela na Capriju i u Parizu, gdje je bila u kontaktu s utjecajnim ljudima toga vremena. Iako se slikarstvom bavila cijeli niz godina bez gotovo ikakvih novčanih prihoda, stvari su se u tom smislu preokrenule nakon majčine smrti 1902. godine. Naslijedivši bogatstvo, konačno je mogla birati teme prema kojima je pokazivala afinitet i kretati se u visokim umjetničkim krugovima.
Ubrzo nakon toga udala se za Johna Ellinghama Brooksa, koji je isto kao i ona bio homoseksualne orijentacije. Brak je potrajao godinu dana, a nesuglasice su počele kad se Romaine ošišala na kratko i naručila mušku odjeću za zajedničko putovanje Engleskom. Slikarstvo nikada nije zapostavila, a već 1904. godine postala je nezadovoljna svojim radovima i svijetlom paletom pa se prebacila na slikanje sivim, tamnijim tonovima, suprotno umjetničkim pravcima vremena u kojem je djelovala.
Jedan rad koji je u ono vrijeme bio eksplicitan ne zbog same teme, već zbog činjenice da ju je naslikala žena, vjerojatno je inspiriran Manetovom Olimpijom (1863.) ili Golom Majom (1800.) Francisca Goye. Slika Bijele azaleje prikazuje nagi ženski lik (Ida Rubinstein, ruska plesačica i glumica i jedna od umjetničinih partnerica) koji leži na kauču pored azaleja i zidnih ukrasa po uzoru na japanske grafike koje je ova slikarica voljela. Veliki utjecaj ne samo na ovaj rad već i cijelo umjetničko djelovanje Romaine Brooks ostvarilo je slikarstvo Jamesa Whistlera.
U Parizu i Londonu susretala se s poznatim i cijenjenim umjetnicima toga doba: Gabrielle D’Annunzio, Aubrey Beardsley i Oscar Wilde samo su neki od umjetnika s kojima je bila u kontaktu. Ipak, najznačajnije ljubavne veze ostvarila je sa ženama s kojima je pomicala granice društvene prihvatljivosti u vremenu kada otvoreno živjeti kao lezbijka nije bila česta pojava.
Najdužu i najvažniju vezu svog života Brooks je ostvarila s Natalie Clifford Barney, američkom spisateljicom koju je upoznala u Parizu i koja joj je bila partnerica više od 50 godina. Portret Natalie Barney otkriva blaži ton od ostalih portreta koje je Brooks napravila 1920-ih godina, a figura konja na slici simbolizira Natalienu ljubav prema jahanju.
Brooks je portretima često dodavala i životinje ili modele životinja koje predstavljaju osobu koju portretira. U tom je smislu zanimljiv prikaz Une Troubridge, rad koji je podijelio mišljenja kritičara od onih koji portret vide kako izrazito karikirani i dendijevski prikaz žene do onih koji Lady Troubridge vide kao modnu ikonu ispred svog vremena. Činjenica je da su ovakvi androgini prikazi žena na početku 20. stoljeća bili vrlo rijetki.
Krajem svog života, a poživjela je sve do 1970. godine, sa slikarstva je prešla na jednopotezno crtanje ljudskih, životinjskih, anđeoskih, demonskih i monstruoznih likova.
Značaj koji je Brooks ostavila u povijesti umjetnosti vidljiv je ne samo kroz zagasiti izbor palete boja i misterioznost likova, već i modele čiji karakteri prodiru kroz površinu platna i melankolično nas podsjećaju na to kako je nekada bilo odudarati od društvenih, ali i umjetničkih normi svog vremena.
