21.02.1875.

Else Oppler-Legband – borkinja za bolji položaj žena u dizajnu

Minya Diez-Dührkoop: Portret Else Oppler-Legband, 1907.

Svestrana njemačka dizajnerica Else Oppler-Legband, koja je bila cijenjena za života ali je tek nedavno upisana u povijest primijenjene umjetnosti, rođena je 21. veljače 1875. godine. Njezin otac Theodor radio je u kemijskoj industriji, a obitelj je stanovala u Fürthu te u Nürnbergu.

Kao ženi, pristup formalnom obrazovanju joj je bio ograničen. Pohađala je satove Maxa Dasia u Münchenu, gdje dizajnira haljine, uči litografiju, vezenje i botaničku ilustraciju. Kasnije je nadograđivala znanje kod Henryja van de Veldea u Berlinu te kod Josefa Hoffmanna u slavnoj Wiener Werkstätte.

Nažalost, većina Elsinog opusa je izgubljena, no sačuvane su fotografije nekih njezinih radova iz časopisa i novina, a 2009. su pronađena i pisma (njih tristotinjak) koja je slala svojoj prijateljici Mimi Cohen (kasnije Borchardt), koja su omogućila vjerniju rekonstrukciju njenog života i rada. Mimin suprug bio je slavni egiptolog pa su zbog njegovog posla odselili u Kairo. Elsa je dizajnirala namještaj za njihovu kuću, koji je dijelom sačuvan do danas.

U studenom 1893. u Nürnbergu održala se konferencija ženske organizacije ADF (Allgemeine Deutsche Frauenverein), nakon čega je osnovan Verein Frauenwohl (Udruženje za unaprjeđenje položaja žena). Frauenwohl je bio posvećen „boljitku i napretku ženskog spola“ i imao je izrazito važnu ulogu u emancipaciji žena u Nürnbergu. Zagovarale su jednaka prava za žene i muškarce, a posebno ekonomsku neovisnost žena te njihovo aktivno sudjelovanje na tržištu rada, ali i klasnu solidarnost između žena više klase i radništva. Iz pisama koje je slala Mimi saznajemo da je Elsa bila oduševljena ovim pokretom, u koji se ubrzo uključila. Osobito je bila zainteresirana za promicanje plaćenih poslova za žene.

Godine 1901. Bavarski muzej primijenjenih umjetnosti organizirao je masterclass s arhitektom i dizajnerom Peterom Behrensom, a Else Oppler bila je jedna od polaznica (od ukupno 16 sudionika, samo tri su bile žene).

U listopadu 1901. Frauenwohl pokreće odjel primijenjenih umjetnosti te iduće godine postavlja Elsu za voditeljicu. Odjel je predstavio vezove svojih članica na prvoj Međunarodnoj izložbi moderne dekorativne umjetnosti u Torinu 1902. godine. Nedugo zatim, Oppler je sudjelovala na izložbi modnog dizajna u robnoj kući Hohenzollern u Berlinu.

Robna kuća Wertheim

Zahvaljujući tim zapaženim gostovanjima, dobila je posao u prestižnoj robnoj kući Wertheim u Berlinu, koja je samo za nju osnovala atelje za umjetnički dizajn ženske odjeće. Izložbe koje je Elsa tamo realizirala isticale su se po tome što su manekenke bile same zaposlenice Wertheima, po čijim su mjerama šivane haljine.

U kolovozu 1904. Elsa se udaje za Paula Legbanda, novinara i kazalištarca. Njihov je odnos od početka ispunjen tenzijama zbog nesigurene financijske situacije, ali i nejednakih prihoda (Elsa je neko vrijeme zarađivala više od njega). Ostat će u braku 20 godina.

Godine 1904. u cijenjenom časopisu Deutsche Kunst und Dekoration izlaze dva zasebna članka koji hvale Elsin dizajn i vezove. Iste godine, u pregledu umjetničkog dizajna ženske odjeće Das Kleid der Frau Alfreda Mohrbuttera našlo se nekoliko reprodukcija haljina koje je dizajnirala Else. Mohrbutter, i sam utjecajan slikar, grafičar i modni dizajner, hvalio je Elsinu inovativnost u upotrebi materijala, kao i njezinu vještinu, znanje i kreativnost.

Godine 1909. sudjelovala je na natječaju tvrtke Julius Brühl za dizajn prodajnog izloga. Dizajn izloga bit će joj jedan od izvora prihoda u narednom periodu.

Izvor: časopis Deutsche Kunst und Dekoration

Život Else i supruga u Berlinu prekida se 1911. kada Paul dobiva posao direktora gradskog kazališta u Freiburgu. Elsi teško pada selidba, no ubrzo je angažiraju da u Paulovom kazalištu radi scenografije i kostimografije za predstave, što joj je novi izvor prihoda.   

Za Lyceum-Club u Berlinu, koji je okupljao žene višeg društvenog sloja, dizajnirala je interijer jedne od prostorija. Klub je organizirao druženja, predavanja, ali i izložbe. Primjerice, 1912. priredile su veliku izložbu Žena kod kuće i na poslu (Die Frau in Haus und Beruf) u berlinskom Zoološkom vrtu, na kojoj su željele pokazati intelektualne i kreativne talente žena.

Elsa Oppler-Legband bila je jedna od prvih žena koje su primljene u Deutscher Werkbund, prestižno udruženje umjetnika, arhitekata, dizajnera i industrijalaca. Werkbund je osnovan s ciljem podizanja kvalitete i konkurentnosti njemačkih proizvoda na tržištu, a težio je estetskoj transformaciji svakodnevice, promičući usku povezanost umjetnosti, zanatstva i industrije. Osim Else, istaknute članice bile su dizajnerice Gertrud Kleinhempe, Anna Muthesius, Fia Wille i druge.

Werkbund je 1914. organizirao veliku reprezentativnu izložbu u Kölnu, na kojoj su žene imale zasebnu sekciju – paviljon Haus der Frau, koji je projektirala Margarete Knüppelholz-Roeser.

Haus der Frau, 1914.

Oppler-Legband, Wille i Muthesius predvodile su realizaciju „ženskog paviljona,“ čija je namjera bila afirmirati ulogu žena u dizajnu. Izložba je bila medijski dobro popraćena i privukla je veliku pozornost javnosti (bilo je oko pola milijuna posjetitelja/ica). Arhitektura paviljona bila je jednostavna i funkcionalna, u skladu s vrijednostima Werkbunda. Od dekoracije, isticali su se samo ulazi u zgradu od plavih keramičkih pločica koje su izradile Johanna Biehler i Minnie Goossens.

Unatoč tome, neki muški kritičari tvrdili su da izloženi radovi samo potvrđuju da žene nisu sposobne za originalnost i da se ne bi trebale pokušavati natjecati s muškarcima. Zanimljivo je da su povodom nekih ranijih ženskih izložbi kritičari snishodljivo komentirali da su žene previše fokusirane na dekoraciju te da ne uspijevaju postići razinu profesionalnosti kao muškarci (a kako bi i mogle kad im nije bio omogućen pristup formalnom obrazovanju?).

Međutim, ni sada nisu bili zadovoljni, ali iz suprotnih razloga: tvrdili su da žene neuspješno pokušavaju kopirati „muške“ principe, a konačni dojam je neautentičnost („nema ni traga ženstvenoj eleganciji u ovom dominantno maskulinom paviljonu, koji je suprotan naravi žene“). Haus der Frau zapravo je utjelovila neke od glavnih vrijednosti Werkbunda kao što su racionalnost, dostojanstvenost, funkcionalnost, odsustvo suvišne dekoracije, itd.

Upravo kako bi se ogradile od potencijalnih optužbi za amaterizam, organizatorice su pomno birale radove za izložbu (bila su tri kruga žiriranja). „Ovo je prvi put da se ostvarenja žena u primijenjenim umjetnostima vrednuju na tako ujednačen način i po tako strogim kriterijima,“ kazala je tom prilikom Else.

Važno je naglasiti i da su istaknute dizajnerice poput Else Oppler-Legband i Anne Muthesius ujedno bile predvodnice pokreta za modernizaciju ženske odjeće. Reforma kulture odijevanja tražila je odbacivanje korzeta, praktičnu odjeću koja omogućuje slobodu kretanja (posebno za zaposlene žene), kao i minimalnu dekorativnost odjeće. Kako piše Despina Stratigakos, “koncipirajući zgradu za moderne žene, dizajnerice su za Haus der Frau odabrale arhitektonsku formu koja, poput nove odjeće, simbolizira i olakšava pokretljivost emancipiranih ženskih tijela.“ U tom smislu, Haus der Frau je uz tradicionalnu konotaciju doma i kućanstva podrazumijevala i profesionalni ženski rad u javnoj sferi.

Else Oppler

Godine 1915. kazalište u Freiburgu se zatvara zbog rata i Elsa se vraća u Berlin, gdje počinje raditi kostimografiju i scenografiju za filmsku industriju, ali i dizajnira paviljone i štandove kojima se poduzeća predstavljaju na sajmovima.

Godine 1926. imala je samostalnu izložbu odjeće i slika u nadi da će joj to donijeti nove narudžbe, što se i dogodilo: pozvana je da napravi izložbu Die Frau. Međutim, dolaskom nacionalsocijalista na vlast, 1933. godine Werkbund dobiva novu upravu i Else zbog svog židovskog podrijetla odstupa s projekta (izložbu je na koncu otvorio sam Goebbels!).

Još jedan značajan projekt za Else bio je Das Haus Ring der Frauen u Berlinu 1931. godine, kojim se također željelo promovirati vještine žena. Ironično, izložbeni paviljon projektirao je muškarac – Peter Behrens, s kojim je Elsa tada već bila u suradničko-romantičnom odnosu. Iz pisama koje je slala prijateljici Mimi, saznajemo da je dosta pomagala Peteru u njegovom arhitektonskom uredu te tako stekla nova znanja. Također je imala važnu ulogu na Peterovim projektima uređenja dviju zgrada (Berolinahaus i Alexanderhaus) u Berlinu, a bila je i suvlasnica kompanije koja je osigurala vapnenac i mramor upravo za tu svrhu.

Ring der Frauen, 1931.

Kada je Else imala 56, a Peter 63 godine, počeli su planirati kako će provoditi mirovinu. Zaključili su da žele mirniji život u prirodi, pa su kupili zemljište u blizini jezera Zieker. Počinju se zanimati za biodinamički uzgoj te su htjeli i svoje imanje izgraditi u skladu s tim principima. Međutim, jačanje nacizma prekida realizaciju projekta i njihov dom iz snova nikad neće biti ostvaren.

Else odlazi u Nizozemsku kako bi se nastavila baviti poljoprivredom, a zatim seli u Južni Tirol, gdje 1937. gradi i pansion. Zbog jačanja fašizma u Italiji, Else odlazi u Švedsku uz pomoć Mimi i njezinog supruga, gdje joj pomaže njihova poznanica. Iako je na koncu dobila i švedsko državljanstvo, nikad u Švedskoj nije uspjela pronaći stalan izvor prihoda (povremeno bi uspjela prodati koju sliku).

U međuvremenu, Peter umire u Berlinu 1940. Elsa se 1952. vraća u Njemačku. Sve do svoje smrti 7. prosinca 1965. živjela je Überlingenu, gradiću na Bodenskom jezeru.


Tekst je nastao na temelju predavanja Gaby Franger, autorice monografije o Elsi Oppler (2023.), koje je održano 27.3.2034. u Muzeju grada Zagreba.

Ostali izvori: Claus Pese – Else Oppler; Despina Stratigakos – „Women and the Werkbund: Gender Politics and German Design Reform, 1907-14,“ Journal of the Society of Architectural Historians, 62/4, 2003.


Povezano