„Moj je život točka izgubljena među tisućama drugih točaka“.
Iako prepoznatljiv i popularan diljem svijeta, upravo je motiv točkica (polka dots) vjerojatno najviše obilježio život i stvaralaštvo japanske umjetnice i spisateljice Yayoi Kusame, rođene 22. ožujka 1929. godine u gradu Matsumoto u japanskoj prefekturi Nagano.
Odrastajući u bogatoj, ali iznimno konzervativnoj obitelji, Kusama je već od rane dobi osjećala potrebu za bavljenjem umjetnosti, kojoj se njezina stroga majka žestoko protivila. Problematična obiteljska atmosfera i posljedice zlostavljanja imale su negativan utjecaj na Kusamino psihičko stanje, zbog čega je ona već od ranog djetinjstva patila od halucinacija. To je iskustvo obilježilo čitav njezin kasniji život, ali i, kako je to sama često isticala, ponajviše njezin umjetnički rad, kod kojeg se motiv točkica javio već na jednom crtežu koji je nastao kada je Kusama imala tek 10 godina.
Sa željom da pobjegne od vlastite obitelji i njihove namjere da ju bogato udaju i pretvore u kućanicu, Kusama je 1948. godine otišla u Kyoto kako bi studirala tradicionalni japanski stil slikarstva. Međutim, rigidnost koju je osjećala u obiteljskom domu bila je prisutna i u njezinu školovanju, dok je ona sama bila puno više zainteresirana za europsku i američku avangardnu umjetnost. Nakon završetka školovanja tako se posvetila izradi velikog broja manjih radova u potpunosti prekrivenih točkicama, koje je nazvala Infinity Nets.
Upravo su takve točkaste kompozicije, koje su s vremenom s površine platna prešle i na druge predmete, kao i na čitave ambijente, postale najviše prepoznatljivo obilježje njezina rada. Iako publika i kritičari njezina djela često doživljavaju veselima i razigranima, za Kusamu su ona izraz boli i teškoće života sa psihičkom bolesti, koju olakšava jedino bavljenje umjetnosti.
„Moja umjetnost proizlazi iz halucinacija koje samo ja mogu vidjeti. Haluciyayoinacije i opsesivne slike koje me muče prenosim na skulpture i slike. Svi moji radovi u tehnici pastela rezultat su opsesivnih neuroza te time neodvojivo povezani s mojom bolesti. Stvaram radove čak i kada nemam halucinacije“.
Kusama se 1957. godine preselila u Sjedinjene Države, prvo u Seattle, a zatim, potaknuta korespondencijom s Georgiom O’Keeffe, u New York, gdje je ubrzo postala jedna od važnijih protagonistica avangardne scene. Nakon što je pedesetih godina izrađivala slike s točkicama, šezdesetih se godina počela baviti skulpturom i happeningom. U tom pogledu poznate su njezine ambijentalne instalacije Infinity Mirror Rooms, kako se naziva serija potpuno ostakljenih soba, ispunjenih točkicama i svjetlosti koje stvaraju dojam beskonačnog prostora. Jedna od najpoznatijih inačica tih instalacija je Infinity Mirror Rooms – Phalli’s Field (1966.) postavljena u New Yorku, koja predstavlja prostoriju ispunjenu ogledalima i mekanim skulpturama falusa prekrivenih točkicama.
Falusni oblici izvedeni u mekanim materijalima također su bili čest motiv njezinih radova, koje je ona interpretirala kao njezin način suočavanja sa seksualnosti. Značajno je što se sama Kusama često fotografirala u svojim ambijentima i instalacijama, čime je redefinirala odnos između ženskog tijela i promatrača u umjetnosti te na taj način imala važan utjecaj na druge autorice. Tema seksualnosti prisutna je i u njezinim brojnim performansima s kraja šezdesetih, koje je radila s nagim izvođačima, a imali su aktivistički karakter suprotstavljanja ratu u Vijetnamu i zalaganja za prava homoseksualaca.
„Željela sam pokrenuti revoluciju, koristeći umjetnost kako bih izgradila društvo koje sam zamislila“.
Usprkos svojoj popularnosti, Kusamini radovi nisu bili komercijalno uspješni, zbog čega je uglavnom živjela na rubu egzistencije, a njezine ekstremne radne navike i ogromna količina djela koje je svakodnevno izrađivala imali su loš utjecaj na njezino zdravstveno stanje. Narušenog fizičkog i psihičkog zdravlja, 1973. godine vratila se u Japan, gdje se počela baviti trgovinom umjetnina, ali bezuspješno. U konačnici je četiri godine kasnije bila smještena u psihijatrijsku ustanovu u Tokiju, gdje živi još i danas.
Unatoč hospitalizaciji, Kusama se nikada nije prestala baviti umjetnošću. Osamdesetih i devedesetih godina objavila je nekoliko romana i zbirki poezije nadrealističkog karaktera, kao i autobiografiju. U manje intenzivnoj mjeri, nastavila je i sa slikarstvom, s obzirom na to da joj se studio nalazi preko puta bolnice. Iako je s vremenom bila zaboravljena, 2000-ih je godina doživjela brojne retrospektive u muzejima kao što su njujorški Whitney Museum i londonski Tate Modern, čime je prepoznata važnost koju je njezino umjetničko djelovanje imalo za razvoj suvremene umjetnosti. Njezin je rad bio priznat i u Japanu, koji je predstavljala na venecijanskom Bijenalu 1993. godine sa za nju karakterističnim paviljonom ispunjenim ogledalima i točkastim skulpturama bundeva.
Ponovno oživljavanje interesa za njezin rad ubrzo je dovelo do novih izložbi, suradnji, kakva je ona s modnom kućom Louis Vuitton, te u konačnici i do komercijalnog uspjeha, zbog čega je 2014. godine bila proglašena najpopularnijom umjetnicom na svijetu. Točkice koje opsesivno koristi kroz čitav svoj opus pri tome su imale dvojaku funkciju – istovremenu su služile Kusami da ispriča osobnu priču o sebi i svojoj bolesti, ali i da svojom mnogobrojnošću stvore efekt samo-uništavanja koji je postao važan dio njezine umjetničke filozofije.
„Točkice ne mogu stajati same. Kada točkicama izbrišemo prirodu i naša tijela, postajem dijelom jedinstva naših okruženja“.
