Poznata kao fotografkinja nakaza, Diane Arbus je najčešće fotografirala ljude s društvene margine, neprestano tražeći skrivene priče na neočekivanim mjestima: nudističkim kampovima, cirkusima, klubovima, mentalnim ustanovama, ulicama i parkovima.
“Ima nešto od legende kod nakaza,” izjavila je. “Poput lika u bajci koji vas zaustavi i traži da riješite zagonetku.”
Arbus je rođena kao Diane Nemerov 14. ožujka 1923. u New Yorku u imućnoj židovskoj obitelji koja ju je poticala da postane slikarica. Međutim, nakon srednje škole odustala je od slikarstva zato što su joj govorili da je odlična u tome, a ona je mislila “da ako sam toliko dobra, nije vrijedno truda.” U jednom intervjuu kasnije je priznala da joj se “obiteljsko bogatstvo oduvijek činilo ponižavajućim. Bilo je to kao da sam princeza u nekom odvratnom filmu čija je radnja smještena u nekoj transilvanijski opskurnoj srednjoeuropskoj zemlji.”
U dobi od 14 godina zaljubila se u pet godina starijeg Allana Arbusa, za kojeg se i udala četiri godine kasnije. Prvu kćer, Doon, dobili su 1945. (koja će postati spisateljica), a drugu, Amy, 1954. (koja će postati fotografkinja). Za vrijeme II. svjetskog rata, Allan je radio kao vojni fotograf, a nakon rata su zajedno otvorili studio i započeli karijeru komercijalnih fotografa, pri čemu je Allan fotografirao, a Diane radila kao stilistica. No, nekoliko godina kasnije shvatila je da želi biti umjetnica, dok se Allan želio okušati kao glumac.
Godine 1956. Diane je napustila studio i tri godine kasnije rastala se od Allana. Potražila je mentorstvo fotografkinje Lisette Model i počela raditi za časopise poput Esquirea i Harper’s Bazaara. Tijekom ’60-ih dobila je dvije stipendije Guggenheim i prebacila se s Nikonove 35-milimetarske na Rolleiflexovu kameru s dva objektiva koja daje oštrije fotografije srednjeg formata po kojima će ostati zapamćena. Godine 1967. imala je prvu veliku izložbu, naslovljenu New Documents, u MoMA-i koju je kurirao John Szarkowski.
“Uvijek sam zamišljala fotografiju kao nešto nepristojno – to mi je bila jedna od najdražih stvari kod nje, i kada sam se time počela baviti, osjećala sam se jako perverzno,” priznala je Arbus.
Njena metoda uključivala je uspostavljanje osobne veze sa subjektima, a željela je uhvatiti “prostor između onoga što ljudi jesu i onoga što misle da jesu.” Za Arbus neki kažu da, s jedne strane, pokazuje ili čak slavi ono što ‘normalni’ gledatelj ne primjećuje, dok drugi pak kažu kako njeni subjekti privlače pažnju upravo zato što unose nemir u umjetničko i društveno polje ‘normalnih’ ljudskih subjekata. Među najpoznatije njene fotografije ubrajaju se Mladić s uvijačima kod kuće na West 20th Street (1966., na slici dolje desno), Identične blizanke (1967., na slici dolje lijevo), Mladi patriot sa zastavom (1967.), Goli muškarac kao žena (1968., dolje u sredini) i Židovski div kod kuće s roditeljima u Bronxu (1970.).
“Puno sam fotografirala nakaze. Bila je to jedna od prvih stvari koje sam fotografirala … Obožavala sam ih … Ne želim reći da su mi najbolji prijatelji, ali prema njima sam osjećala mješavinu srama i divljenja … Većina ljudi ide kroz život strahujući da će doživjeti nešto traumatično. Nakaze su rođene s traumom. One su već prošle svoj test u životu. One su aristokrati.”
Zanimali su je nepoznati ljudi, uspostavljala je komunikaciju, odlazila u njihove, posjećivala nudističke kampove, cirkuse, lutala gradom, vjerujući kako nitko ne bi vidio te stvari da ih ona nije fotografirala.
Međutim, nisu svi odobravali njen rad i metode – smatrali su fotografije uznemirujućima i odbojnima, a njen pristup eksploatatorskim, bez empatije. Susan Sontag je u tekstu America, Seen Through Photographs, Darkly te portrete nazvala anti-humanističkima:
“Arbus pokazuje ljude koji su patetični, bijedni, kao i odbojni, ali slike ne pobuđuju osjećaje suosjećanja … njen rakurs temelji se na distanci, na privilegiji.”
Fotografkinja se, smatra Sontag, ponaša poput neke vrste ‘superturista’ koji samo posjećuje svijet čudnoga i ne pokušava ga smjestiti u kontekst.
Sličan stav dijeli feministkinja Germaine Greer, koja je i sama pozirala Arbus ’70-ih.
“Ono što se zrcali na većini tih lica,” piše, “su blago čuđenje i tiha ljutnja. Subjekti nemaju imena zato što Arbus nije znala niti je marila tko su … reducirala ih je na generičke pojave prema imenima koja je za njih odabrala: Židovski par, Portorikanska domaćica, Albino gutačica mačeva. Moje iskustvo rezultiralo je fotografijom naslova Feministkinja u hotelskoj sobi.”
Možda najgrublji bio je pisac Normal Mailer, koji je izjavio da je “dati kameru Diane Arbus isto što i dati ručnu granatu djetetu”; međutim, neki kažu da je Mailer to rekao zato što je bio nezadovoljan time kako ga je Arbus prikazala na fotografiji – zavaljenog u naslonjač, raskrečenih nogu.
Za posljednju seriju koju je napravila (postuhumno naslovljenu Untitled), Arbus je dobila dopuštenje da fotografira u instituciji za mentalno retardirane u New Jerseyju. Fotografije otkrivaju otklon od njene prijašnje tehnike: kombinirajući nepredvidivost fleša s dnevnim svjetlom te hvatajući subjekte u pokretu, Arbus je prigrlila slučajnost i manjak kontrole. Bivšem suprugu Allanu napisala je da su fotografije “vrlo mutne i promjenjive, ali neke su predivne. Napokon ono što sam tražila, i čini se da sam otkrila sunčevo svjetlo, svjetlo kasnog zimskog popodneva.”
Međutim, Dianine depresivne epizode i promjene raspoloženja postajale su sve učestalije.
“Stalno idem gore i dolje,” zapisala je. “Energija, neka posebna vrsta energije jednostavno istječe iz mene i nemam samopouzdanja čak ni za prijeći ulicu.”
U srpnju 1971., u dobi od 48 godina, progutala je hrpu barbiturata, legla u kadu i prerezala žile.
Godinu dana nakon samoubojstva, Arbus je postala prva fotografkinja čiji su radovi izloženi na Venecijanskom bijenalu, a iste godine održana je i velika retrospektivna izložba u MoMA-i koja je kasnije obišla cijeli SAD i Kanadu.
Njena mlađa kći Doon i prijatelj Marvin Israel uredili su knjigu Diane Arbus: an Aperture Monograph koja se danas smatra jednom od najvažnijih foto-knjiga u povijesti.
Više fotografija možete pogledati ovdje, a dokumentarac o njenom životu i djelu u nastavku:
