Remedios Varo nadrealistička je umjetnica rođena 1908. godine u gradu Anglèsu u španjolskoj pokrajini Gironi. Većinu života provela je nomadski (u djetinjstvu zbog očevog posla, a kasnije zbog svog/suprugovog), a velik dio svojeg umjetničkog opusa ostvaruje u Meksiku. Tijekom godina ostvarila je jedinstveni likovni izraz i kreirala vlastitu ikonografiju inspirirajući se nizom izvora – od književnih tekstova s kojima ju je upoznao otac (npr. Jules Verne i Edgar Allan Poe), preko remek-djela starih majstora, pa sve do bogate simbolike misticizma.
Uobičajeno za djevojčice više klase tog vremena, pohađala je samostansku školu, i upravo će zahvaljujući tom iskustvu razviti kritičan stav prema religiji. Nakon selidbe s obitelji u Madrid upisuje likovnu akademiju, gdje upoznaje i svog budućeg supruga Gerarda Lizárragu. Mladi par seli u Barcelonu, a zatim i Pariz, kako bi bili bliže aktualnim događanjima u umjetničkom svijetu.
Njene su protagonistice često autoportreti, a javljaju se u raznim ulogama: nekad su to znanstvenice, nekad alkemičarke, a ponekad androgine figure ili pak hibridi ljudskog, biljnog i životinjskog svijeta. Koristeći se takvim prikazima umjetnica propituje društveno prihvaćene koncepte i istražuje vlastiti identitet i seksualnost, prkoseći dogmatskim stavovima društva u kojem živi i djeluje.

U kontekstu njene rodne Španjolske, status žene znatno je varirao ovisno o političkim prilikama u državi. Tako je prva polovica 20. stoljeća bila označena povećanom feminističkom aktivnošću koja svoj puni zamah ostvaruje osnutkom Druge španjolske republike 1931 godine, kada progresivni stavovi građanstva dovode do napretka u borbi za jednakost spolova. Nove društvene okolnosti pak naviru već 1936. godine, s početkom građanskog rata koji traje do 1939. i završava pobjedom vođe nacionalističkih pobunjenika Francisca Franca. Remedios u to vrijeme upoznaje aktivista i umjetnika Estebana Francesa, napušta supruga te s Francesom odlazi u Španjolski građanski rat.
Franco postaje diktator i stanovnicima nameće svoje konzervativne stavove, a religija biva uzdignuta kao jedino mjerilo morala. Žene su prisiljene vratiti se ulogama kućanica, a novoosnovana grana vlasti Sección Femenina od djetinjstva ‘podučava’ žene obvezama idealnih supruga. Manipulativnim metodama poput zakonske zabrane rastave i pobačaja, a ujedno i zabranom kontracepcije, vlada prisiljava građane i građanke na život uvjetovan standardima crkve. Ovakve okolnosti, pak, izazivaju odbojnost Remedios Varo koja se, iako u to vrijeme ne živi u Španjolskoj, svojim djelima izravno inati standardima ženstvenosti nametnutim od strane Franca i Katoličke crkve.

Prvi susret umjetnice s nadrealizmom bio je na nizu predavanja koja su s odvila tijekom njenog studiranja u Madridu, gdje se upoznaje s radom Salvadora Dalíja, Luisa Buñuela i Garcíje Lorce. Mnoge nadrealiste upoznaje upravo u žarištu nadrealizma, Parizu, 1930-ih godina, kada se pokretu pridružuju i umjetnice poput Claude Cahun, Meret Oppenheim, Dore Maar, Leonor Fini i Leonore Carrington. Nadrealizam je, kao umjetnost proširenih vidika, otvorio nove mogućnosti ženama koje su se željele afirmirati u tom svijetu, no ženskost je još uvijek bila smatrana objektom muške percepcije. Žena je, naspram muškarca, bila označena ‘drugošću’, a nazivi poput femme fatale ili femme enfant sprečavali su umjetnice da stvore vlastiti identitet. Iz tog razloga mnoge od njih propituju i mijenjaju sliku položaja žene unutar institucija države, religije i obitelji.
Jedan od primjera u kojem Varo izravno prkosi dualnom viđenju žena jest prikaz vještice (bruja) na slici Vještica pohodi šabat iz 1957. godine. Prema meksičkoj tradiciji vjerovalo se da bruja prakticira crnu magiju, ali Varo poništava takvu površnu karakterizaciju kombinirajući karakterističnu “vještičju” crnu boju s onima praktičara bijele magije, bijelom i crvenom. U ovom je slučaju, dakle, žena predstavljena kao kompleksna figura koja se ne može opisati jednim od spomenutih polariteta, femme fatale ili femme enfant.
Varo svoje protagonistice postavlja u razne scenarije, oblikujući nove okvire umjetnosti u kojoj je žena intelektualno biće i krojačica vlastite sudbine. Fitomorfne i androgine figure testiraju granice vlastitog identiteta i tjelesnosti te poništavaju binarnost spolova.

Neka njena djela progovaraju i o osobnim psihološkim putovanjima: inspirirana neprestanom izmještenošću i selidbama, Varo isprepliće različite vremenske domene i prostore stvarajući nove, intimne realnosti. Strah i otuđenost s kojima se godinama borila doveli su do nemogućnosti pronalaska utočišta u materijalnom svijetu. Njen rad može se opisati kao vez niti različitih svjetova koji su obilježili njen život – rodnu Španjolsku; Sjevernu Afriku u koju je putovala s obitelji kao dijete; Francusku, u kojoj je ostvarila neke od najranijih nadrealističkih radova; Mexico, u kojem je pronašla finalno utočište; a naposlijetku i svijet mašte.
Varo je utočište s vremenom pronašla i u mističkim učenjima Georgea Gurdjieffa i P.D. Ouspenskog, te je zajedno s prijateljicom i kolegicom Leonorom Carrington sudjelovala na okupljanjima njihovih sljedbenika. Mističke se reference zajedno s alkemijskim motivima nerijetko pojavljuju kao simboli njenog spiritualnog putovanja i potrage za unutarnjim jedinstvom.
Na njenim slikama nijedna stvar nije lišena života, a to potvrđuje i sama umjetnica, koja je tvrdila kako sve živi, diše, osjeća i govori. Često se na njenim slikama pojavljuju i žene koje šiju, tkaju i vezu, naglašavajući kreaciju kao produkt svjesne volje i negirajući jednu od važnijih stavki nadrealizma – automatizam.

Nepogodne životne prilike iznjedrile su iz Remedios Varo neke od najintrigantnijih djela nadrealizma, a njen značaj ponajviše se očituje u obradi tema vrlo aktualnih i danas: pravo na izbor, ravnopravnost spolova i sloboda izražavanja. Usprkos tome, ova umjetnica i dalje ostaje relativno nepoznata izvan španjolsko-meksičke zajednice.
Umrla je 8. listopada 1963. godine od srčanog udara, a tim povodom njen prijatelj, pjesnik André Breton, nazvao ju je “čarobnicom koja nas je prerano napustila”. Njezin partner Walter Gruen, s kojim je provela posljednjih 15 godina života, pobrinuo se da katalogizira njene radove te tako očuva njeno nasljeđe. Godine 1971. u Muzeju moderne umjetnosti u Mexico Cityju organizirana joj je posthumna retrospektivna izložba koja je imala najviše posjetitelja u povijesti te institucije.