Rođena u Tunisu 1982. godine, Emel Mathlouthi je glazbenica koja se proslavila protestnom pjesmom “Kelmti Horra“ (Moja je riječ slobodna), koja je postala himnom tuniške Revolucije jasmina i Arapskog proljeća. Pjesmu je izvela i na dodjeli Nobelove nagrade za mir u Oslu 2015. godine, a mnogi je opisuju kao “Fairuz nove generacije”.
Emel je počela pjevati i glumiti kada je imala osam godina, a svoju prvu pjesmu napisala je samo dvije godine kasnije. U dobi od 19 godina osnovala je metal bend. Nedugo zatim, inspirirana angažiranim umjetnicama poput Joan Baez, postala je politički aktivna. Godine 2004. počela je pisati političke pjesme.
Tuniska vlada zabranila je njezine pjesme na radiju i televiziji te joj je blokirana stranica na Facebooku, zbog čega se preselila u Francusku. “Nije mi bilo dopušteno da budem ono što jesam niti da bilo što radim sa svojom glazbom,” kaže. Unatoč zabrani, internetom su kružile piratske snimke njezinih nastupa u Francuskoj, čime je stekla još veću popularnost. Znala je da se suprotstavlja restrikcijama režima, ali je ustrajala – i nastavila pjevati o Tunisu i ugnjetavanju. Takva je, primjerice, njezina pjesma “Ya Tounes Ya Meskina” (Jadni Tunis), sa stihovima poput “Strah im je u kostima, njihova je sudbina da budu nijemi”.
Proslavila se tijekom revolucije u Tunisu 2011. godine, kada je zahvaljujući masovnim prosvjedima svrgnut dugogodišnji diktator Zine el-Abidine Ben Ali, a u mnogim drugim zemljama u regiji počelo je Arapsko proljeće. Emeline su pjesme brzo postale himne revolucije, posebice ‘Kelmti Horra’, mješavina elektronike i tradicionalnih ritmova, deklaracija o neovisnosti, izjava o zasluženom oslobođenju.
“Ja sam slobodna i nikad se ne bojim”, pjeva Emel. “Ja sam tajne koje nikada neće umrijeti, ja sam glas onih koji se ne predaju, ja sam smisao usred kaosa. Ja sam slobodna i moja je riječ slobodna … Ja sam duša onih koji ne zaboravljaju, ja sam glas onih koji ne umiru.”
“Kelmti Horra” je tada već bila poznata pjesma na tuniskoj underground sceni. Ali jednog siječanjskog dana 2011., samo nekoliko tjedana nakon što je ulični prodavač Mohamed Bouazizi počinio samoubojstvo (što je konačno pokrenulo revoluciju), Mathlouthi je ustala u gomili prosvjednika duž prepune Avenije Habib Bourguiba, najvećeg bulevara u Tunisu, kako bi otpjevala svoju pjesmu. Ta pjesma će ubrzo postati poznata i voljena diljem Bliskog istoka.
Emel je stekla međunarodnu slavu i počela održavati koncerte diljem svijeta: u Egiptu, Iraku, Belgiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji. Dobivala je pohvale gdje god je bila, uključujući ovacije na festivalu Sfinks u Belgiji za svoju obradu pjesme “Hallelujah” Leonarda Cohena. Hipnotizira publiku pjesmama koje govore protiv ugnjetavanja glasom pomalo jezive, eterične ljepote. “Aktivizam je uvijek bio dio mog puta”, kaže Mathlouthi, koja želi da njena glazba “osnaži najslabije”.
Valja spomenuti i da podržava propalestinski pokret – čak je napisala pjesmu pod nazivom “Naci en Palestina” (“Rođena sam u Palestini”). Izraelske vlasti 2010. su je odbile pustiti u grad Ramallah kako bi nastupila, pa je u Jordanu pjevala pred kamerama i prenosila nastup publici u kazalištu u Ramallahu. Također je otkazala nastup na Pop-Kultur Festivalu u Berlinu 2017. godine saznavši da ga sponzorira Veleposlanstvo Izraela.
Na albumu Everywhere We Looked Was Burning (2019.) po prvi put pjeva na engleskom jeziku, čime svoj rad premješta iz pomalo uske kategorije world music u mainstream, “gdje mogu podijeliti svoje stavove sa širom javnošću.” Na tom je albumu, između ostaloga, bila fokusirana na teme kao što su ljudski utjecaj na prirodni svijet i pustoš koju izazivaju ekološke katastrofe. Emel zamišlja ciklus uništenja i obnove, snimajući zvukove prirode koji okružuju studio u planinama Catskill, hvatajući pucketanje vatre i šuštanje lišća na vjetru, prije nego što ih je utkala u glazbu. Također se oslanjala na stihove nekih od svojih omiljenih pjesnika, uključujući T.S. Eliota i Rilkea. Rezultat je glazba koja, kako sama kaže, “nadilazi jezik”.
Emel stvara glazbu u svijetu u kojem su glazbenici_e arapskog i sjevernoafričkog podrijetla još uvijek ili egzotizirani kao „Drugi“ ili posve ignorirani. Ona ne stvara folk glazbu, uredno zapakiranu za konzumaciju kao world music“; to uopće nije ono što je zanima, kao ni hiperkomercijalna arapska pop glazbena scena. A u intervjuima još uvijek govori – s tek tračkom primjetne gorčine – o tropima “dobre djevojke” od kojih je morala pobjeći kako bi se pronašla kao glazbenica (Dobra djevojka ne bi pjevala metal; dobra djevojka ne bi se uvalila u probleme s vladom; dobra djevojka bi bila zadovoljna slavom koju je stekla.)
“Ne želim da me se definira samo kao nekoga tko je povezan s revolucijom”, rekla je u intervjuu za Arab News. “Za mene stihovi nisu najvažnija stvar u umjetnosti i glazbi. Ponekad je čak i bolje ako ne razumijete tekst.” Također kaže da bi voljela „sudjelovati na festivalu u čijem opisu nećete nužno pronaći zastavu moje zemlje.”
Emel se osvrće i na svoje rane dane stvaranja glazbe kao ljutita mlada žena u Tunisu i kako je počela pjevati angažirano. “Željela sam natjerati ljude da povjeruju da je revolucija moguća”, objašnjava ona. “Jako sam vjerovala u to, znate? Nedostaju mi ti dani. Taj žar.”
U tekstu o situaciji u Tunisu koji je napisala za Washington Post 2020. godine, Emel kaže:
„Procvat demokracije bio je spor, a proces zbunjujuć. Danas mnogi Tunižani pokazuju mješavinu apatije i nostalgije za predvidljivošću predrevolucionarnih dana. Ovaj paradoks definira današnji život u Tunisu. Nikad prije zemlja nije bila otvorenija prema kulturnim oblicima izražavanja, od nezavisnog filma, preko underground hip-hopa, do slobodnijih medija.
Ipak, u ekonomskom, pa čak i političkom smislu, često se čini da se malo toga promijenilo od perioda diktature. Mnogi se pitaju je li se isplatio sav trud. Napredak u mnogim područjima je zaustavljen. Naš obrazovni sustav svake godine odvede više od 100 000 mladih ljudi u nezaposlenost… Naše gospodarstvo je pred bankrotom. Mladi još uvijek završavaju u zatvoru zbog objava na Facebooku ili Twitteru u kojima kritiziraju vladu. Gotovo petina ljuda je nezaposlena. Vjerski opskurantizam uvijek je prisutan. A korupcija je i dalje raširena; jednostavno više ne znamo tko krade.
Mladi danas više ne mogu vjerovati da će revolucija riješiti sve naše bolesti. Mnogi su odustali. Priče o tuniskim migrantima koji su se utapali u moru dok su bježali u Europu simboliziraju beznađe koje je ovdje endemično. (…)
Tunis je i dalje krhka demokracija, ali poduzeli smo važne korake prema tome da postanemo otvorenije društvo. Imamo neke od najnaprednijih zakona vezanim uz ženska prava u regiji prepunoj mizoginije i patrijarhalnih normi. A aktivno civilno društvo – postignuće vrijedno Nobelove nagrade za mir koja mu je dodijeljena 2015. – omogućuje da različite političke stranke više-manje mirno dijele vlast.
U glavnom gradu, Tunisu, prošlog su ljeta gomile prosvjednika_ca, uzvikujući parole pokreta Black Lives Matter, zakrčile aveniju Habib Bourguiba. Otvoreno gej političar kandidirao se za predsjednika – što je nezamislivo u ovoj regiji. A imenovanje židovskog političara na poziciju ministra prije dvije godine [2018.] pokazalo je kako Tunis prihvaća svoju bogatu povijest raznolikosti.
Iako je sve ovo izvanredno, nije u skladu s onim čemu smo se nadali prije deset godina. Demonstrirali smo ne samo kako bismo otjerali diktatora s vlasti, već kako bismo zemlju oslobodili tiranije, kako bismo živjeli dostojanstvenije i donosili politike i odluke koje će poboljšati naše živote. Ono što nismo očekivali je koliko su čvrsti temelji autokracije i koliko brzo ćemo svoje slobode predati. (…)
Deset godina kasnije, nisam ni naivna ni nostalgična. Ono što znam je da se za demokraciju još uvijek isplati pjevati, glasno. I da, iako se borba ponekad može činiti uzaludnom, u konačnici postoji samo jedan put koji vodi do slobode: glasovi ljudi i njihova moć da prekinu lance ropstva.“
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.