Mae West je zacijelo ime koje ste čuli, čak i ako niste znali tko je ona. Poznata je po svom bučnom scenskom glasu, nalik na sirenu taksija, te još poznatijim replikama poput “Is that a gun in your pocket, or are you just happy to see me?” i “I believe in censorship. I made a fortune out of it.”
Prve korake u showbusinessu napravila je kao tap plesačica, kao pravo čedo fin-de-sièclea. Već 1907. godine nastupala je u vodviljima zajedno s Frankom Wallaceom. Pod vlastitim imenom, pojavila se kao pjevačica uz akrobatski ples u reviji A la Broadway (1911.) te je sljedećih 15 godina balansirala između Broadwaya i vodvilja, uz povremene nastupe po klubovima.
Kako broad (iz Broadwayja) u žargonu znači ‘ženska’, možda je bilo neizbježno da je Mae, pišući scenarije za predstave u kojima je nastupala, u svom debiju Sex (1926.), smještenom u bordelu u Montrealu, glumila prostitutku Margy LaMont. Predstava je postigla 357 uzastopnih izvedbi, osvojila naslovnice novina, a konačno ju je odvela i do osmodnevnog boravka u zatvoru “zbog kvarenja morala omladine”. Međutim, za razliku od Sokrata, nije morala popiti otrov, već eventualno malo žuči! Oprostite, je li tko rekao Madonna Louise Ciccone?
Što li je to dežurne dušebrižnike natjeralo na zgražanje nad predstavom Sex, koja joj je donijela slavu, a valjda i poneku pinku? Bilo je to putovanje njujorškim demimondeom, uključujući provalu, pića poškropljena drogom, policajce kao klijente, podmićivanje i samoubojstvo s pozornice. Iako su gradske novine odbijale plasirati reklamnu kampanju, „bruklinska puca” dobro je znala da njujorško društvo prešutno obožava sve ono isključivo i amoralno.
Predstava se nastavlja i nakon zabrane, sudskim procesom, publicitetom i presudom, te prekidom izdržavanja zatvorske kazne od deset dana. Cijelo je vrijeme „bukse” radila na tekstu novoj predstavi – demfajući tako nos pred vlastima. Naglašavajući da je cijelo vrijeme provela u svilenom donjem rublju!
Jednom kada se vinula u nacionalne sfere, Mae West nije stala. Osim predstave Sex, napisala je i scenarije za još osam predstava, a za svoje filmske uloge uvijek je sama pisala replike. Iako Sex kao drama nije najbolje ostarjela, njezina tema o neuspjehu sestrinstva zbog gorkog iskustva s muškarcima ostaje relevantna.
West je intuitivno koristila transgresiju kao alat za pažnju, slično kao što reality-televizija koju po Brechtu možemo nazvati “Operom za tri groša”, proleterski san o pet minuta slave prodaje kao pet megabajta na TikToku. Brechtova je ironija ipak bila u tome da raskrinkava društvene mehanizme moći. Westini tropi možda djeluju zastarjelo, ali su zapravo upijeni u mainstream, gdje skandal više nije subverzivan, već sustavno kapitaliziran. Sex, nekada pionirska u individualnoj pobuni protiv moralnih normi, danas može djelovati manje snažno, jer su njezine teme potpuno integrirane u mainstream, osobito u odnosu na stand-up, koji neprestano ažurira kulturnu kritiku.
U drami The Drag, koja je zbog kontroverzne tematike izbjegla premijeru u New Yorku i prvo je izvedena u obližnjem Connecticutu, Mae West je istaknula da homoseksualnost, baš kao ni ženska seksualnost, nije isključivo klasno određena. Time se njezina estetika i provokativnost smještaju u pionirsko razdoblje LGBT+ teatra. Njezina ideja o identitetu kao performansu, snažan odjek ima u RuPaulinoj drag-kulturi, koja danas funkcionira kao njen suvremeni nastavak… The Pleasure Man, treća predstava u nizu, objavljena u zajedničkom izdanju 1997. godine pod uredništvom Lilian Schlissel, svojevrsna je osvetnička fantazija u kojoj muškarac biva kastriran nakon što je bezosjećajno zaveo i “napumpao” nevinu djevojku.
Nakon što se izvukla od daljnje odgovornosti, West je nastavila nastupati, nižući samosvjesno-ironične predstave kao femme fatale heroina iz “burnih dvadesetih”, poput Diamond Lil (1928.) i Constant Sinner (1931.). Ove predstave ocrtavaju njezinu blaziranu ličnost sa sposobnošću da ismijava društvene stavove, posebno one vezane uz seks, što možemo provjeriti i preko Britannice. Njezine drame reflektirale su suočavanje s cenzurom u vremenima uspona konzervativizma, što je naposljetku dovelo do zazora publike i komercijalnog fijaska.
Iz predstave She Done Him Wrong nastao je i film u kojem je glumio Cary Grant, tada još zvijezda u usponu. Film je postao veliki hit i zaradio dva milijuna dolara, uz legendarnu repliku: “There was a time when I didn’t know where my next husband was coming from.” Grant, koji je kasnije postao veliki glumac Hitchcockovih filmova, potvrdio je svoj status njihovom sljedećom suradnjom I’m No Angel, koja je kompaniju Paramount Pictures izvukla iz bankrota, postavši tako jednom od najvećih komedija 1930-ih.
Mae West tada postaje izvođačica u Las Vegasu, putuje u Veliku Britaniju, nastupa na radiju i televiziji, a snima i rock ‘n’ roll albume. Tijekom Drugog svjetskog rata, američki su vojnici pojaseve za spašavanje jednostavno nazivali “Mae Vests” u čast njezinog besprijekornog stasa!
Iako joj internet porijeklo ne razlučuje do kraja, Mary Jane West rođena je 1893. godine u Brooklynu. Naime, grana majčine obitelji s prezimenom Horwath navodno je bila iz Budimpešte, prema jednoj obiteljskoj fotografiji iz zagrebačke loze. Na tu bandu, njezina je majka Matilda rođena u Bavarskoj kao kći Jakoba Dölgera i Christiane Brüning Dölger, dok joj je otac bio poznati njujorški boksač i promotor John “Battling Jack” Patrick West, čiji su roditelji bili Mary i John Edwin West, irskog i englesko-škotskog podrijetla. Čime joj je vršnjak, a vjerojatno i susjed s “onih izlaza za Brooklyin” bio pisac Henry Miller, također rušitelj poslijeratnih tabua.
Mae je odrasla u bjelačkom radničkom susjedstvu u Brooklynu. Kako je njezin otac krpao kućni budžet kao privatni detektiv i poznavao crnačke boksače, mala Mary razvila je veliku sklonost prema vodvilju i američkoj crnačkoj kulturi. Zbog svoje ljubavi prema toj kulturi, izjavila je kako se nikad nije htjela služiti imenom Mary, jer joj je smetalo što ono “y” – visi!
Proboj se dogodio 1918. na brodvejskoj reviji Sometimes kad je Mae zaustavila show da bi otplesala solo-točku „The Shimmy” s koreografijom afričkih plesačica iz kluba. Isticala je korijene, dakle, suprotstavljala se scenskoj kolonizaciji/kulturnoj aproprijaciji, naglašavanjem utjecaja grlenog, vrištećeg scenskog pjevanja kolegice Bert Williams, koje će prenijeti u holivudske kadrove ističući bliskost s bluesom koji je bio još daleko od stjecanja prava građanstva. Dok nastupa uz Orkestar Dukea Ellingtona u predstavi The Belle of the Nineties, kritika u njoj još uvijek vidi sirovu performericu „s rukom na kuku”.
Odlučna zastupnica seksualnosti kao nečega u čemu se može i uživati, svojim se tijelom koristila na eksploatacijski način koji se tada smatrao nalik prostituciji. Svoje je filmove i predstave koristila da zastupa slobodnu ljubav i uživanje u seksu. I istodobno uspijevala progurati aktivizam protiv vješanja na razini savezne legislative, uz podršku lokalnoj podružnici NAACP-a. Pored spomenutog gostovanja Dukea Ellingtona u jednom od njenih filmova, Louisa Armstronga bi pozivala na ručak u svoju garderobu, nasuprot zgražanju i prosvjedovanju voditelja holivudskih studija. Kakva žena!
