Portret pjevačice i glumice Ivanke Mazurkijević unatrag par godina poprimio je jasnije konture objavom debut-albuma benda La Folee kojim otkriva početke autorskog puta tempiranog u Berlin ranih ‘90-tih. Upornošću producenta i multi-instrumentalista Maria Fištera 2022. godine izlazi vinilno i CD-izdanje benda The Way Up s tridesetak autorskih skladbi. Osim karakterističnih pop i ska-začina Ivankinog falseta, pjesme koje pokrivaju raspon od 1993. do 2016. godine zadiru u ambicioznije obronke soula, dok je svijet spotova garniran prepoznatljivim trash-senzibilitetom i pop-estetikom.
Rođena početkom prosinca ranih sedamdesetih kao gastarbajtersko dijete u Tettnangu, gradiću pivske industrije nedaleko Bodenseea, Ivanka je po zvanju profesorica bohemistike te dipl. muzeologinja na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu, dok je na Rock akademiji završila nastavu klavira.
Burno odrastanje od jednog kraja jugosfere na drugi kulminira već sredinom 90-ih kad nastupe po berlinskim klubovima nadograđuje porinuće benda Stampedo! koji je osnovao gitarist Javor Jeić nakon razlaza sa zagrebačkom grupom Šumski. Stampedo! okuplja aktere alternativne scene 80-ih i 90-ih poput Danijela Šuljića i Igora Hofbauera, uz violončelista Stanka Kovačića, a spot je za nastupni singl snimljen na Hreliću snimila nagrađivana redateljica Jasna Zastavniković.
Po nastupu na pulskom Art & Music Festivalu u godini koja je iznjedrila Bambi Molesters, bend izvorno potpisuje za Tutico, a potom prelazi na Croatia Records. Iako su objavili šest albuma, uključujući soundtrack filma Sonja i bik (2012.), šira publika prepoznaje ih po spotovima za retro-šansone poput „Jadranska sol”. Manje je poznato da imaju sljedbu u Japanu. Japanski im je Ondo Records otkupio drugi i treći album te ih licencno objavio u nakladi od 50 000 primjeraka.
Ivankina pojava nalik simbiozi Hanke Paldum i Nine Hagen bila je okidač za kasnije suradnje s Hladnim pivom, odnosno Milom & Putnicima, potom Gustafima na albumu F.F., Songkillersima i Zdenkom Kovačiček, dok je sa Zabranjenim pušenjem njezina pojavnost dodirnula retro-trash-punk-estetiku u svoje vrijeme prozvanu „novim primitivizmom“.
Počinje raditi i na televiziji kao voditeljica, igrati u dječjim predstavama te stvarati autorsku glazbu za sve medije. HRT-ove produkcije Dizalice, Čarobne ploče te Dobro jutro, Hrvatska podebljala je špicom za Dnevnik i emisijom Interijeri. Snima i glumi epizodne uloge u serijama poput Crno-bijeli svijet Gorana Kulenovića, Dnevnik velikog Perice Vinka Brešana, Odmori se, zaslužio si Snježane Tribuson i Dobre namjere Tomislava Rukavine.
Senzibilitet za rad s djecom povukao ju je u suradnju na Sceni Gorica, gdje se reafirmira kazališno-glazbeno, dok programski sudjeluje i vodi KLUB 100 u Velikoj Gorici gdje i živi. S voditeljicom Scene, redateljicom Senkom Bulić, se od 2007. godine intenzivnije hvata u koštac sa skladanjem autorske glazbe. Igra u predstavama Ježeva kućica Senke Bulić i inscenaciji Dubravke Ugrešić Baba Jaga je snijela jaje u režiji Ivice Buljana. Glavnu ulogu odigrala je u Crtančici koju je osmislila Ana Savić Gecan, inače kostimografkinja. Među tim alternativnim produkcijama ističe suradnju s pokojnim scenografom i redateljem Željkom Zoricom-Šišom; u četiri su godine s edukativnom predstavom Bembo i mine obišli sva sela i djecu koja žive pored minskih polja.
„Senka radi na nekoj vrsti laboratorija, što je vrlo zanimljivo”, prisjetila se Ivanka ozračja Gorice u intervjuu koji je dala Jutarnjem listu. „Ana, koja je vrsna kostimografkinja, režira ovu predstavu i napisala je tekst, a glavnu ulogu imam ja, inače pjevačica. Svi smo u nekim zanimanjima u kojima nismo bili i nalazimo se u nekom prostoru u kojem se događaju iznenađenja… Prva autorska predstava za koju me Senka zvala, bila je Božićna haljina. Pitala me mogu li napraviti glazbu, a ja sam rekla da ne znam. Dala mi je mjesec dana da saznam i tu je ispala pjesma „Snijeg“ koja je meni bila fora, ali tužna. Na kraju sam za nju dobila najviše novca od autorskih prava”.
Soundtrack za igrane i dokumentarne filmove radi inicijalno za Dečka kojem se žurilo Biljane Čakić, film o kolektivnoj traumi suočavanja s posljedicama rata, a Kauboje Saše Anočića, jednu od najuspješnijih kazališnih predstava generacije, ispratila je na filmsko platno u režiji Tomislava Mršića. Surađivala je i na inim Mršićevim projektima, kao i onima Stanislava Tomića. U suradnji na glazbi za film Sonja i bik Vlatke Vorkapić, supotpisanoj sa Stankom Kovačićem, basistom i čelistom Stampeda, nastavila se na suradnju s Vorkapić još iz kazališne predstave Judith French, e da bi kasnije osvojili i Zlatnu arenu za originalnu glazbu.
Suradnja u Gorici bila je plodonosna i privatno i profesionalno budući da je tamo upoznala Damira Martinovića, alias Mrlu iz Leta3, partnera u projektima Mr. Lee & IvaneSky, odnosno Kišni razdraganci, koji u razdoblju od 2011. do 2024. godina izdaju osam albuma autorske glazbe. Razdraganci nastaju iz suradnje u autorskoj emisiji za djecu “Njama Njam”, a prerast će u glazbeni projekt nagrađen i notornim Porinom. Za predstavu Pir malograđana Bertolta Brechta na Sceni Gorica, u režiji Paola Magellija, potpisuje originalnu glazbu, čime doživljava velik uspjeh i mnoga gostovanja.
Magelli, s kojim je surađivala na Brijunima u Don Juanu, postat će intendant u Pratu kraj Firenze te poziva Ivanku kreirati glazbu, pjevati i nastupati po talijanskim kazališnim i koncertnim kućama sa skladateljem i klaviristom Arturom Annecchinom. Pod plaštom quasi-rock-opere Missalaika objavljuju nekoliko kazališnih albuma u Italiji u razdoblju od 2008 – 2019. godine, a u medij filma prešli su s Twice Born u kojem je glavnu ulogu nosila glumica Penelope Cruz. Pored toga, Ivanka surađuje i na predstavi Medea Gradskog kazališta Siracusa na Siciliji, koja je proglašena jednom od 10 najboljih predstava u Italiji 2012. godine.
S Damirom Martinovićem suorganizira festival „Sailor” u Rijeci s otklonom k avangardnoj glazbi povezanoj sa znanošću u suradnji s Građevinskim fakultetom u Rijeci. Iz te je suradnje nastao „zvučni karburator“ kao Mrletovo idejno rješenje i trebao je materijalizirati zvuk grada Rijeke, no ostala je glazbena podloga na pjesmu “Sailor” za koju je Saša Hess režirao spot te tekst na pjesmu književnice Tatjane Gromače.
Retro-album La Folee nastao je kao reminiscencija na Ivankine nježne godine koje je provela u Berlinu s bračnim parom Fišter. Naime, supruga Marija Fištera profesionalna je udaraljkašica Sanja i predaje timpane i udaraljke pri Akademiji Hans Eissler u Berlinu. Mario je svoj put počeo kao bubnjar Generala i Patarena, ali se poslije prešaltao na bas-gitaru i dugo je godina bio tonac Darka Rundeka.
„Berlin je nakon pada zida bio nevjerojatno putovanje u prošlost koju ja obožavam. Sjatilo se tih godina gomila ‘umjetnika,’ pogotovo ‘mladih umjetnika nepodnošljive lakoće zabavljanja’, gdje smo se mi uklopili jakošću post-balkanskih junaka. Kemijali smo muziku bez da smo je forsirali – kao da nam je bila treći frend”, prisjeća se Ivanka u razgovoru za portal Lupiga. „Grad je nekoliko puta promijenio svoju paradigmu, tako da ovo o čemu pričam više ne možete vidjeti. Život u nepostojećoj ničijoj zemlji u zgradama iz doba Marlene Dietrich za mene su često uspomena koja mi se čini izmišljena da nemam prijatelje koji su isto tamo bili”, potcrtava Ivanka svoj spomenarski uradak.
Recentno izdanje autorskog tandema Martinović-Mazurkijević scenska je glazba predstave Mačka na vrućem limenom krovu iz 1955. godine po predlošku američkog dramatičara Tennesseeja Williamsa. Prevedena na daske HNK-a 2018. godine, portret je „obitelji kojoj gori pod petama“ zapletene u mrežu vlastitih laži i obmana. Magelli ju je predočio i kao socijalnu priču i melodramu, ujedno snoviđenje o ljubavi kao izgubljenom blagu života suvremenog čovjeka. Iz hermetičnog sloga nacionalnih teatarskih dasaka s melankoličnim obrisima jazzy-arija, izbijaju disco wave singlovi. S par dasaka manje tresu nas sutrašnji klasici Kišnih razdraganaca s tekstovima kakvih se ne bi posramio Coco Mosquito, odnosno wave- i disco-iskrica iz kuhinje Popsimonove.
Album Magelli s deset skladbi iz predstava Giganti, Šest lica traži autora, Ja sam ona koja nisam i Galeb u to je ime kruna suradnje koja traje posljednjih 17 godina. Prva je referenca eklekticizam Muteovog Barryja Adamsona, bivšeg suigrača Nicka Cavea, koji je pored doprinosa soundtracku za Lynchov The Lost Highway, svoj cinefilski stadion izgradio na soul/post-punk-fuziji u kontekstu neo-noira, nasuprot stilskoj zališnosti kakve Zdenke Kovačiček u halovima Nine Hagen. Psihološki ubrzane i urbano euforične, a žanrovski provokativne kao Evanđelje po Mrli, glazbena simbioza MrLeeja & IvaneSky uistinu je ovim predstavama dala drugu dimenziju.
