Vera Crvenčanin Kulenović (Novi Sad, 24. decembar 1920. – Beograd, 23. januar 2013.) bila je pozorišna rediteljka, glumica, dramaturškinja i prva žena koja se bavila filmskom režijom i scenaristikom u Jugoslaviji.
Pozorište ju je interesovalo od malena. U svojim memoarima Ima tako ljudi (2012.) opisuje prve predstave koje je radila još kao dete:
U jedanaestoj godini sam na ravnom, neoivičenom krovu oficirskih zgrada (preko puta sadašnjeg parka iza Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu) sa gomilom dece napravila svoju prvu pozorišnu predstavu. (…) Ja sam sve bajke izvrnula naopačke u svojoj „dramaturškoj zamisli”, jer je tako bilo zanimljivije za publiku sastavljenu od dece koja nisu učestvovala u predstavi.
Vera Crvenčanin je rođena u građanskoj porodici. Otac joj je bio Jovan Crvenčanin, vazduhoplovni đeneralštabni pukovnik, pa joj je najveći deo detinjstva i mladosti bio obeležen promenama prebivališta. Tokom boravka u Zemunu 1935. Vera je pohađala peti razred gimnazije i tada se prvi put sukobila sa ocem oko političkih stavova vezanih za napad Italije na Etiopiju. Dve godine kasnije, u Nišu, u okviru literarne sekcije, piše svoj prvi rad pod naslovom “Položaj žena u savremenom društvu.”
Kako sama ističe u memoarima, tema položaja žena bila je maska za problematizovanje odnosa u savremenom društvu uopšte. Dva meseca kasnije, zbog saradnje sa antirežimskim strujama, doživljava svoje prvo policijsko isleđivanje. Nakon preseljenja u Banja Luku, priključuje se Klubu akademičara Banja Luke (u to vreme popularnom KAB-u) i uprkos majčinom protivljenju odlučuje da studira arhitekturu u Beogradu.
Tokom ispraćaja brucoša koje je organizovao KAB, okupljeni (među kojima je bila i Vera), doživljavaju napad od strane ljotićevaca. U ljotićevskom biltenu, Vera biva optužena da je jednom od napadača ciglom razbila glavu, pa u strahu od očevog besa napušta roditeljski dom i beži u Beograd, gde se u amaterskim pozorištima aktivno bavi glumom. Tokom studija je dva puta bivala hapšena i odvođena u Glavnjaču.
Na samom početku rata, Vera se priključuje partizanima i bori se u sastavu Kosmajskog odreda, Beogradskog bataljona i Dvanaeste krajiške brigade. Godine 1944. dobija premeštaj u novoosnovano bosansko partizansko pozorište, pod nazivom Centralna pozorišna grupa BiH. Tamo je radila kao glumica, ali je imala i zadatak da obrazuje folklornu grupu igrača. Tokom tog perioda zbližava se sa tada već proslavljenim književnikom, Skenderom Kulenovićem. Venčavaju se odmah nakon rata i ubrzo dobijaju prvo dete, Vuka. Nakon preseljenja u Beograd, Vera nije bila primljena ni u jedno beogradsko pozorište kao glumica. Ubrzo upisuje svetsku književnost i započinje rad u novoosnovanom Avala filmu:
Našla sam se u divnom društvu filmskih entuzijasta koji su o filmu znali malo ili, kao ja, nimalo. Šta je laboratorija, negativ, pozitiv-traka, montaža, rakursi pri snimanju – sve je to meni bilo potpuno nepoznato. Svesna da se ovde radi najpre o savladavanju zanata, tako sam i počela: od laboratorije, od razvijanja trake, pa sve redom. Bila sam dobar đak i vrlo brzo dobijam zadatke da napravim poneki prilog za filmske novosti.
Vera Crvenčanin Kulenović se toliko posvetila radu na filmu da ni u ponovnoj trudnoći nije izbegavala terenski rad. U porodilište je krenula samo sat vremena nakon jednog od snimanja i rodila kćerku Biljanu. Međutim, zbog obaveza vezanih za kuću i decu, bila je prinuđena da napusti film:
Hoću ja i kuću i decu, ali ne mogu ja samo da kuvam, spremam. . . Tako sam osećala i mislila. (…) Zatvorila sam se u sebe, u svoj grč koji nisam imala hrabrosti da objašnjavam. Ali i u tom grču tražila sam nešto što bi me ispunilo, morala sam uvek, u svim situacijama, da imam „nešto svoje“, neko unutarnje ispunjenje.
Ispunjenje je pronašla u pozorišnom radu. Posvetila se dramaturgiji i pozorišnoj režiji, a od 1953. radila je kao samostalna umetnica. Nedugo zatim, diplomirala je na Akademiji za pozorište i film, kod profesora Huga Klajna. Njen pozorišni opus obuhvata dve predstave u Nišu, jedanaest u Banja Luci, jednu u Zagrebu, četiri u Puli, dve u Šapcu, jednu u Tuzli, osam u Somboru, šest u Beogradu, tri u Subotici (jednu na srpskom i dve na mađarskom jeziku), jednu u Novom Sadu i dve u Poljskoj. Osim toga, za sobom je ostavila pet neizvedenih pozorišnih dramatizacija.
Sterijinu nagradu za dramatizaciju romana Miroslava Krleže Na rubu pameti, dobila je 1964. godine. Predstava je nastala u produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta, a u režiji Mate Miloševića. Četiri godine kasnije, Zdravko Šotra je snimak ove predstave prilagodio za TV Beograd. Godine 1970. je dramatizovala i režirala Krležin roman Povratak Filipa Latinovića, takođe u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. U svojim memoarima svedoči o velikoj nepravdi i plagiranju njenog rada:
Predstavu „Povratak Filipa Latinovića“ Jugoslovensko dramsko pozorište je kandidovalo za Sterijino pozorje, uz još jednu svoju predstavu, „Omera i Merimu“ Miroslava Belovića. Nekoliko dana pred početak festivala javljaju mi se organizatori Sterijinog pozorja i zaprepašćeno pitaju zašto je pozorište povuklo moju predstavu iz učešća. Tako sam ja za to saznala. (…) Onda mi se javila glumica Radmila A. i revoltirano mi ispričala da je Belović na Upravnom odboru, čiji je i ona bila član, skoro plačući (dobro se sećam njenih reči) insistirao na tome da moja predstava ne učestvuje, jer, kako mi je preneto, „ona će opet dobiti Sterijinu nagradu, a moja drama…“ (…) Da je Bojan Stupica tada bio u životu – tako nešto ne bi moglo da se desi, naravno! (…) A onda, odjednom odjekne da je zagrebački reditelj Kosta Spaić (inače jedan od Skenderovih „prijatelja“ koji nam je dolazio i u kuću) napravio svoju dramatizaciju istog romana. (…) I sve bi bilo u redu. Pravo svakoga je da se oproba u istom poslu, ako mu autor to odobri. Međutim, nisam mogla da ne udovoljim svojoj radoznalosti i odem u Novi Sad, na Sterijino, da pogledam predstavu. (…) Uveče gledam tri četvrtine svoje dramatizacije, čak sa prenošenjem scenskih rešenja koja sam dosta iscrpno dala u didaskalijama. (…) Bila sam revoltirana drskošću, a zgranuta tom besramnošću. (…) A njega – baš briga: bez srama je primio Sterijinu nagradu!
Nakon smrti supruga Skendera, Vera se posvećuje radu na Televiziji Novi Sad. Istovremeno, prikuplja sve radove pokojnog supruga i objavljuje njegova Sabrana dela, a 1998. objavljuje knjigu Skenderova trajanja. Međutim, on nije preterano cenio Verin rad:
Meni je Skender bio potreban za razgovore, a on je najmanje imao vremena za razgovore sa mnom. Mnogo, mnogo godina kasnije, shvatila sam da on mene nije uzimao u obzir kao sagovornika ravnog njemu, njegovoj erudiciji. Bilo je to kad sam se, posle raznih udaraca koji su me snašli u mojoj pozorišnoj karijeri, desetak godina kasnije, okrenula pisanju drama i dramatizacija. Tada, kad me vidi da sam za pisaćom mašinom, znao je, onako u prolazu, ne bez ironije, da dobaci – „U ovoj kući sve sami pisci“. Tada mi je to već bilo svejedno, tada sam već shvatila da sam sama u svom poslu i gurala sam uprkos svim okolnostima koje su mi bile na putu.
Ipak, Vera Crvenčanin Kulenović danas je ostala upamćena samo kao supruga Skendera Kulenovića, sa izuzetkom retkih savremenika koji se sećaju njenih uspeha. U svojim memoarima ona to i predviđa, ali celokupnu odgovornost preuzima na sebe i činjenicu da nije marljivo arhivirala sopstveni rad. Kao nadoknadu, 2003. godine objavljuje Svitanja i suton Milke Grgurove, monografiju o glumici i književnici s kraja 19. i početka 20. veka koja je, kao žena, uvek bila diskriminisana i imala manju platu od kolega glumaca, uprkos svojim uspesima, popularnosti, pa čak i zaslugama u Srpsko – turskom ratu.
U članku “Hronologija života i rada Milke Aleksić Grgurove – 1840 – 1924,” koji je objavljen 2014. u časopisu Reči, Svetlana E. Tomić ističe da je u poređenju sa studijom Dušana Mihailovića iz 2011. Vera Crvenčanin obuhvatnije pristupila istraživanju, koristeći više primarnih i sekundarnih izvora. Ovakav primer posvećenosti i solidarnosti nas obavezuje da sa istom strašću i poštovanjem čuvamo od zaborava dela žena koje su nas zadužile, a nepravedno nestaju u senci patrijarhalnih obrazaca koji odolevaju vremenu i opstaju čak i u odnosu prema kulturi.
Vera Crvenčanin Kulenović preminula je u januaru 2013. godine i sahranjena je na groblju Orlovača u Beogradu.
Tekst je izvorno objavljen na portalu OFF Novi Sad u sklopu temata “Žene naše kinematografije.”