Proboj u europsku kinematografiju šezdesetih i sedamdesetih godina 20. st. pratimo kroz obrise “dobitne” kombinacije slomljenog-srca-na-gradskom-asfaltu američke glumice Jean Seberg i njezine nesretne smrti u 40. godini pod kumovanjem američke tajne službe.
Američko-francusku glumicu Jean Seberg povezujemo s likom na kratko ošišane kolporterke New York Herald Tribunea s Champs-Élyséesa iz filmskog klasika Do posljednjeg daha (1960.). Između kadenci francuskog džez-klavirista Martiala Solala pariškim ulicama korača studentica Patricija, boreći se za pažnju autodestruktivnog playboya otjelovljenog u liku Jean-Paula Belmonda. Za čistu novovalnu formulu bilo je potrebno još baciti pokoji pogled u narativnu crno-bijelu filmsku kameru, a režiser Jean-Luc Godard manje je ili više uspješno ponavlja u još nekolicini filmova. I – šezdesete su rođene!
Redateljima suočenim s prohtjevima zvijezda poslijeratne kinematografije jamačno nije bilo lako pronaći pandan Sophiji Loren ili Giulietti Massini, kao ni Brigitte Bardot ili Anni Karini, odnosno nekoga tko će im predstavljati ako ne protutežu, a onda makar kontrapunkt. “Otkriće” je pripalo filmašu Ottu Premingeru koji je na globalnoj audiciji raspisanoj za film o Ivani Orleanskoj, francuskoj nacionalnoj heroini spaljenoj na lomači, angažirao dotad posve anonimnu 17-godišnju Amerikanku švedskog, njemačkog i engleskog porijekla.
Kritičari su film snimljen 1957. godine prema drami G. B. Shawa u Londonu potom ponovno “spalili,” no Preminger je odigrao fer i potom Seberg ponudio ulogu u filmu Dobar dan, tugo. Ekranizacija kontroverznog romana spisateljice François Sagan o ubojstvu s predumišljajem unutar obiteljskog ljubavnog trokuta nije prošla ništa bolje, iako su ga podržali francuski novovalni filmski kritičari, među kojima se posebno isticao (kasniji filmaš) Francois Truffaut.
Seberg je rođena 1938. godine i odrasla u gradiću Marshalltown u Iowi, a od 12. je godine željela biti glumica. Interes za glumu ponukao joj je film o paraplegičarima The Men u kojem glumi Marlon Brando. Iako nesmiljene, iz kritike je skopčala da se suoči s time da svoj zanat ne poznaje onoliko koliko joj zapravo nalaže status europskih svjetala pozornice.
U Francuskoj se posvetila učenju jezika kojeg je u par godina savladala dovoljno dobro da se može usavršavati i u glumi. „Meni je kamera bila poput pištolja. Svaki put kad bi podviknuli, ‘Akcija!’, bojala sam se da će ispaliti u mene. Stoga sam bila paralizirana… Morala sam uzimati satove pokreta i plesa s Etienneom Decrouxom, učiteljem Marcela Marceaua – kako bih tijelo oslobodila grča,” kazala je.
No, lako za tremu…. Seberžin su život, pored “kinometraže” od 32 filma u samo 20 godina karijere, prema mišljenju filmskih povjesničara obilježile nesreća, depresija i trauma. Bačena već za rana grlom u jagode visokih umjetničkih krugova u stranoj sredini, gomilala je nesimetrične privatne odnose. Iako je u Goddardovu klasiku očita toplo-hladna kemija dvaju protagonista, a Belmondov antijunak ne izlazi iz oralne faze, upravo sudar dvaju svjetova ovu urbanu bajku drži na okupu, a kamera – voli.
Izvan platna, Seberg se u 19. godini udala za pariškog advokata koji ju je uoči razvoda godinu i pol dana kasnije angažirao kao glumicu za svoj filmski debut. Potom se u ranim 20-ima potajno udala za 24 godina starijeg romanopisca Romana Garyja, pripadnika pokreta otpora, avijatičara i diplomata, a uoči njegovog razvoda od prve supruge u Barceloni rodila je njegovog sina 1962. godine.
Gary je bio i filmski režiser, a jedini je dobitnik nagrade Goncourt pod davama različitim imenima. Zajedno su primljeni u Bijeloj kući kod bračnog para Kennedy, dok su se djevojke širom svijeta šišale po uzoru na nju koja se pojavljivala na naslovnicama svih svjetskih časopisa.
Uoči razvoda od Garyja, desetak godina kasnije, u Meksiku je na zimu 1969/70. godine, tijekom snimanja filma Macho Callahan, uplovila u vezu sa studentskim aktivistom Carlosom Navarrom i s njime dočekala smrt zajedničkog djeteta sljedeće godine. Potom je bila u vezi s dvama francuskim režiserima, a s prvim od njih, Denisom Berryjem, je snimala i filmove. Pred kraj života je bila u vezi s 19-godišnjim alžirskim playboyjem Hasnijem koji je s novcem od prodaje njezine druge kuće u Parizu otputovao u Barcelonu da otvori restoran. A Jean se sa francusko-španjolske granice u Pariz vratila sama, olakšana za 11 milijuna franaka.
Njezine su veze biografi opisivali ponajprije kao mučne pokušaje utočišta od tjeskobe, nadograđivane fizičkim i emocionalnim zlostavljanjem čije naznake glumica nikad nije propuštala kroz emocionalno egzaltiranu stardom-fasadu. Uz sve to, jedna ju je donacija prvo američkim Indijancima, a potom grupaciji crnačkih studenata iz rodne Iowe u očima dobro nam poznate američke paranoidne šizofrenije povezala s crnačkim aktivizmom šezdesetih. Već s 14 godina plaćala je članarinu za NAACP, organizaciju simpatizera crnaca, dok se kao punoljetnica pridružila plejadi holivudskih celebrityja koji su podržavali Crne Pantere, poput Elizabeth Taylor i Marlona Branda.
U toj se eri, naime, obilježenoj izbijanjem pokreta za uspostavu građanskih prava, o kojem nam svjedoči i pop-glazba s jedne i popularna kultura s druge strane, Afroamerikanci nisu tek držali po strani. Na policijsko bi nasilje odgovarali oružanim protuudarima. Tajne službe iskompromitirale su sukob Malcolma X-a s Nacijom islama Louisa Farrakhana, o čemu je proročki pisao još Ralph Ellison u Nevidljivom čovjeku (Ex Libris, 2019.) još krajem pedesetih. Tada je, iz post-mekartijevskog mraka pokrenut program Cointelpro, pored afroameričkih aktivista, usmjeren i protiv komunista i feministkinja – okončan početkom ’70-ih godina.
U takvoj se konstelaciji vrhuška tajnih službi pobliže pozabavila Seberg, o čemu priča istoimeni bio-pic koji je 2019. godine snimljen s Kristen Stewart u glavnoj ulozi. Kroz lifestyle časopise pušten je trač da je dijete koje je Seberg 1970. godine čekala s meksičkim aktivistom Navarrom zapravo dijete afroameričkog aktivista Raymonda Hewitta, iako je Gary, s kojim je već imala sina i za kojeg je tehnički još bila udana, insinuirao da je ono njegovo. Svega 48 sati otkako je vijest postala viralnom, glumica je imala preuranjeni porod, 25. kolovoza 1970. godine. 48 sati potom izgubila je dijete radi komplikacija prouzročenih pijenjem tableta za spavanje u trudnoći. Kasnije je podigla tužbu protiv časopisa u iznosu od $200,000, ali slučaj biva riješen tek izvansudskom nagodbom.
Očijukajući s holivudskom karijerom ostvarila je desetak filmova, ali kako u domicilu, tako i u inozemstvu, postala je plijenom bezobzirnih zavodnika, bilo s Warrenom Beattyjem na snimanju filma Lilith (1964.) ili mjuzikla Paint Your Wagon (1969.) s Clintom Eastwoodom, etabliranim kolegama s potpisom neodoljivih alfa-mužjaka kojima ruže nicahu s obje strane celuloidnog Atlantika. No, nakon Premingera, zadržala je ugovor s Columbijom i s njom snimaila uspješnu komediju uz Petera Sellersa, a pojavljivala se i uz kolegu Seana Conneryja. Jean je usprkos povremenim uspjesima nailazila češće na trnje i nastavljala život između stranica crne kronike i žutila.
Tragedija oko gubitka djeteta odjeknula je širom svijeta. Njezin je otac javno prozivao FBI, uz očaj bivšeg supruga upregnut kroz francuske diplomatske kanale. Pritom je donosila i pogrešne odluke, odnosno nikome nije bila sklona polagati račune, a priča se da ju je cijela atmosfera dovela i na holivudsku crnu listu.
Nikad se nije očitovala na ponudu za glavnu ulogu u Truffautovu prvijencu iz 1973. godine (uloga je pripala Jacqueline Bisset), a glavne uloge su joj s vremenom zamijenila sporednima. Sve je to bilo ništavno za život emocionalno uništene žene koja bi na ljetni rođendan svojeg 48 sati živućeg djeteta redovno pokušavala počiniti samoubojstvo tabletama. Nakon razlaza s Hasnijem, koji će se vratiti za njom u Pariz, skrivala mu se iz straha od brutalnog zlostavljanja i napustila zajednički dom krajem kolovoza 1979. godine, tek ogrnuta dekicom i naoružana tabletama za spavanje. Pronađena je mrtva tjedan dana kasnije u Renaultu parkiranom na kraju ulice. Pokopana je na pariškom groblju Montparnasse.
U posljednjoj godini života snimala je ratni film u francuskoj Guajani. Sljedeće je godine samoubojstvo počinio i Roman Gary, navodno zbog nemogućnosti da napiše išta suvislo kroz dulje vrijeme, a ne, kako je naglasio u pismu svojem izdavaču, radi patnje za Jean Seberg, čijim je likom nadahnut njegov roman Talent Scout iz 1961. godine.
U pokušaju naknadnog distanciranja od prekoračenja svojih ovlasti u međunarodnim odnosima, FBI je priznao uključenost u postupke oko praćenja Seberg, no iako je program Cointelpro ukinut, njegovi pipci protežu se sve do današnjih dana. Pariška je policija izjavila kako je obdukcija ukazala na previše alkohola u njezinom organizmu da bi sama bila u stanju došepati do automobila u kojem je skončala život te da je morala biti dovedena tamo u pratnji druge osobe.
Što se utjecaja Seberg na suvremenu pop-kulturu tiče, indikativno je da je Madonna svoj imidž iz videa Papa Don’t Preach iz 1986. godine bazirala na imidžu iz Do posljednjeg daha koji je par godina ranije doživio remake s Richardom Gereom i Valérie Kaprisky u glavnim ulogama. Iako je filmski kritičar Roger Egbert izvedbu Kaprisky, koja u filmu glumi američku studenticu arhitekture na razmjeni u Los Angelesu, prozvao promašenom, spoj film-noira i arthousea zaintrigirao je Tarantina, koji će izjaviti kako ovaj kultni film „povezuje sve njegove ljubavi – stripove, rockabilly i film”.
U rodnom joj se gradu u Iowi od 1991. godine održava međunarodni festival prozvan njenim imenom.
