Mercedes de Acosta – neostvareni potencijal lezbijske spisateljice i dramatičarke

Saznala sam za ime Mercedes de Acosta početkom travnja 2000. dok sam predavala na Sveučilištu u Londonu i kad su svi svjetski mediji, uključujući one u Hrvatskoj, objavili vijest da će u Muzeju Rosenbach u Philadelphiji, u kojem je pohranjena de Acostina ostavština, po prvi put otvoriti pisma koja joj je pisala Greta Garbo. Odmah sam počela istraživati lik i djelo Mercedes de Acosta služeći se literaturom koja mi je tada bila dostupna.

Potom sam se preselila u Berlin, gdje je 5. prosinca 2001. povodom 100. obljetnice rođenja Marlene Dietrich u Schwules Museumu otvorena izložba posvećena ”jedinoj međunarodnoj zvijezdi Njemačke kao ikoni LGBT zajednice” pod naslovom Marlene i treći spol: Hommage za 100. rođendan Marlene Dietrich. Međubrojnim i raznolikim izlošcima iz ostavštine Marlene Dietrich isticale su se njezine fotografije snimljene u Kaliforniji s, kako je navedeno, dramatičarkom Mercedes de Acosta. S obzirom da je Muzej Rosenbach u Philadelphiji u to vrijeme bio pod rekonstrukcijom, tek sam u srpnju 2002. otputovala tamo da na licu mjesta pregledam već spomenuta pisma Grete Garbo i sve što je sadržavalo de Acostinu ostavštinu – posloženu u 23 kutije čiji sam sadržaj obrađivala pod budnim okom kustosice Elizabeth Fuller.

Mercedes de Acosta donekle je zaboravljena ličnost, ali u svoje vrijeme bila je veoma poznata u književnim, kazališnim i filmskim krugovima. Rođena je 1. ožujka 1892. u New Yorku u imućnoj obitelji kubansko-španjolskog podrijetla. Dadilja ju je običavala voditi na misu u katedralu sv. Patrika, gdje bi se Mercedes dosađivala i kreveljila. Tada ju je primjetio kazališni producent Augustin Daly i zatražio od njezine majke dozvolu da skupa s glumicom Adom Rehan Mercedes uvježbava predstave za djecu. U njihovom društvu često je išla na matineje broadwayskih kazališta, a Daly je svima govorio kako će Mercedes postati velika glumica.

Međutim, uloge u kojima je nastupala bile su uglavnom muške pa su je roditelji – u strahu da ne razvije previše “muški” imidž – upisali u žensku samostansku školu koju su vodile sestre milosrdnice. Pritom nisu ni pretpostavljali da bi pohađanje ženske škole moglo pomoći njihovoj kćeri da osvijesti svoju seksualnu orijentaciju. Naime, Mercedes se tamo sprijateljila s dvije časne sestre lezbijke i prenosila je poruke koju su pisale jedna drugoj. U neobjavljenim skicama za autobiografiju Mercedes se prisjeća osjećaja smetenosti u samostanu: “Ne mogu razumijeti takozvane ‘normalne’ ljude koji vjeruju da muškarac treba voljeti samo ženu, a žena samo muškarca. Ako je tako, onda to posve zanemaruje dušu, osobnost i um, te naglašava važnost fizičkog tijela.” U drugoj skici još dodaje: “Kako da iskažem različite osobnosti koje osjećam u sebi? Tko je od nas samo jedan spol? Ja sam, recimo, ponekad androgina.”

Sa svojom starijom sestrom Mercedes odlazi na ljetne praznike u Pariz, gdje gledaju Sarah Bernhardt i posjećuju atelje Augusta Rodina, a ”grad svjetlosti i ljubavi” ostavlja na nju dubok dojam. Po povratku u New York umire im otac i zbog financijskih razloga moraju preseliti u manju kuću. Međutim, Mercedes se odlučuje vratiti u Francusku, gdje upisuje školu Chateau de Dieudonne nedaleko Beauvaisa. Kad nema nastavu povijesti, matematike, francuskih klasika i poduku iz klavira, Mercedes provodi vrijeme šetajući po okolnim šumama i počinje pisati poeziju. U ovoj školi  postaje svjesnija svojih seksualnih žudnji; zaljubljuje se u kći ravnateljice koja u njoj izaziva nadahnuće i postaje joj muzom. Mercedesine pjesme nastale u ovom periodu, početno datirane 1908., pisane su rukom, a tematski isprepliću ljubav prema prirodi i žudnju za voljenom osobom s čestim osjećajem izvjesne religiozne krivnje (spominje kako je znala klečati zimi pored otvorenog prozora dok se ne bi pothladila ili stavljati komadiće stakla u cipele te šetati dok su joj stopala krvarila).

Svoje stihove Mercedes de Acosta kasnije je objavila u knjigama Ugođaji (Moods, 1920), Slavoluci života (Archways of Life, 1921) i Ulice i sjene (Streets and Shadows, 1924), sve u njujorškoj izdavačkoj kući Moffat, Yard. Ugledni kritičari hvalili su njezinu poeziju, posebno ističući šarm, svježinu, iskrenost i otvorenost.

Po povratku sa školovanja iz Beauvaisa u New York, Mercedes se kreće u umjetničkim i književnim krugovima gdje susreće Bessie Marbury, jednu od prvih kazališnih agentica i producentica u zemlji, koja je upoznaje s glasovitom glumicom ruskog podrijetla Allom Nazimovom i među njima se ostvaruje romantična veza – moguće prva lezbijska veza za obje.

Godinu poslije Mercedes započinje odnos s Isadorom Duncan,^​*​ koji će potrajati sve do njezine tragične smrti. U de Acostinoj ostavštini u Muzeju Rosenbach iznenađuje vrlo intimna i senzualna pjesma Isadore Duncan posvećena Mercedes, a tu je i njezina fotografija na čijoj je poleđini napisala: ”Mercedes, vodi me svojim malim snažnim rukama i ja ću te slijediti na vrh planine, na kraj svijeta, što god želiš. Isadora, 25. lipnja 1926.” Za vrijeme njihovog dugogodišnjeg prijateljstva de Acosta je poticala Isadoru na pisanje i potom je uredila i dala objaviti njezinu knjigu memoara Moj život (My Life), tiskanu u New Yorku neposredno poslije autoričine pogibelji.

Najbrojnija pisma – oko tisuću u de Acostinoj ostavštini – potječu od popularne kazališne glumice Eve Le Gallienne koju je upoznala 1920. kada je briljirala ulogom Julie u drami Ferenca Molnara Liliom u broadwayskom Kazalištu Guild. Oduševljena njezinom glumom, Mercedes joj je napisala čestitku i pozvala je na ručak, na kojem su ustanovile da osim obostrane fizičke privlačnosti imaju mnogo zajedničkih interesa. Eva i Mercedes bit će ljubavnice sljedećih pet godina – unatoč tome što se Mercedes na nagovor majke iste godine udala za slikara Abrama Poolea, ali odbivši uzeti njegovo prezime i nastavivši živjeti slobodno, tj. u otvorenom braku. Eva je često bila na turnejama i slala Mercedes i do tri pisma na dan, puna zanimljivih opisa i izlijeva ljubavi. Mercedes se prudružila Evi na turneji s predstavom Liliom u Budimpešti, gdje je glumica srdačno dočekana s transparentima “Dobrodošla, Julie” (lik koji je igrala Eva) i glazbenim bendom; objema su prolaznici usput darivali cvijeće; primio ih je autor predstave Ferenc Molnar i slavilo se do jutarnjih sati, a sve skupa je bilo popraćeno u lokalnom tisku.

Još dok je bila u vezi s Allom Nazimovom, Mercedes je namjeravala napisati dramu, što se naposljetku realiziralo nastankom tragedije u dva dijela Jehanne d’Arc koju je napisala za Evu Le Gallienne. Produkcija je bila ambiciozno i pomno planirana, a predstava postavljena u Theatre de la Porte-Saint-Martin. Kad je Jehanne d’Arc ugledala svjetlost pozornice 12. lipnja 1925. godine, kazališni svijet vrvio je od ushićenja; američke novine najavile su premijeru, dok je francuski tisak isticao kao atrakciju američku autoricu i glumicu koja po prvi put predstavlja dramu o francuskoj junakinji na francuskom jeziku. Eva je u više navrata morala izlaziti na naklon zbog dugotrajnog aplauza publike i dobila je izvrsne kritike za svoju interpretaciju i izniman talent. Međutim, plan da se predstava izvede u Londonu u kolovozu i na Broadwayu u jesen iste godine nije se ostvario.

Uskoro se odnos između Eve i Mercedes počeo hladiti i premda je glumica tvrdila da nikad nije voljela nikog osim Mercedes, na brodu kojim su se vraćale natrag u New York sprijateljila se sa scenografkinjom Gladys E. Calthrop i po povratku prekinula vezu s Mercedes. Skupa s Calthrop i uz financijsku pomoć Alice DeLamar, nasljednice rudarske industrije, Eva je otvorila je repertoarno kazalište Civic, koje je bilo prvo takve vrste na Broadwayu i uspješno djelovalo punih deset godina, do 1936.

Premda slomljena srca, Mercedes je nastavila svoju karijeru dramatičarke. Njezina sljedeća drama Jacob Slovak premijerno je izvedena 5. listopada 1927. u Greenwich Villageu u režiji Jamesa Leighta. U drami je tematizirala odnos Židova i lokalne djevojke u gradiću smještenom u državi New England, s tragičnim završetkom. Kritike su bile veoma pozitivne: The New York Times ocijenio ju je kao “izravnu i zanimljivu dramu … s istančano osjećajnim i dirljivim prizorima,” dok je kritičar The New York Worlda hvalio autoričinu originalnost i uvjerljivost te opisao dramu kao “zanimljivu studiju predrasuda i žudnje.” S izmjenjenim naslovom Predrasude (Prejudice), drama je zatim postavljena u londonskom Arts Theatre Clubu u režiji Arhura K. Phillipsa i sa scenografijom već spomenute Gladys E. Calthrop, žene koja je prouzročila raskid Mercedes i Eve.

 Vrativši se u New York, Mercedes se opet posvećuje pisanju. U svom eseju “Walt Whitman” otvoreno piše o istospolnoj žudnji: ”[Walt] zagovara seks u svim stvarima, muškarca prema ženi, muškarca prema muškarcu, žene prema ženi… On proglašava sve dijelove ljudskog tijela lijepima; za njega je tijelo u duši i duša je u tijelu.” S obzirom na to da su de Acostini eseji sadržavali za ono vrijeme preradikalna razmišljanja, nisu uspjeli doći do publike. Međutim, uspjela je pronaći izdavača za roman Do svanuća dana (Until the Day Break), u kojem opisuje ljubav i odnose među ženama i muškarcima iz umjetničkih krugova kojima je i sama pripadala, pa se roman može iščitati i kao autobiografski. Objavljen je 1928. godine kada i roman Izvor samoće (The Well of Loneliness) lezbijske spisateljice Radclyffe Hall u Engleskoj i imao je sličnu recepciju: javnost je smatrala lezbijske teme nastranima i opasnima pa je uslijedila cenzura.

Kraj desetljeća pokazao se vrlo poraznim za Mercedes. Premda je početkom 1920. postigla zapažen uspjeh svojim zbirkama poezije i prvim romanom Vjetrena pljeva (Wind Chaff) te mnogo obećavala, izdavači su izgubili interes.^​†​ Njezina prva drama Sandro Botticelli izvedena je samo jednom, a ni Jehanne d’Arc nije dugoročno uspjela zadiviti publiku i kritičare. Ostali de Acostini dramski tekstovi nikad nisu ni ugledali svjetla pozornice.

Producentica Bessie Marbury, koju je Mercedes prethodno zamolila da plasira Jehanne d’Arc u Holywood, u čemu nije uspjela, telefonirala joj je krajem 1930. saopćivši vijest da produkcijska kuća RKO Pictures traži scenarij za glumicu Polu Negri te da je nju predložila kao scenaristicu. Mercedes je počela raditi na svom prvom filmskom scenariju Istočna rijeka (East River). Pola Negri i predstavnik studija doputovali su u New York, sastali se s Mercedes i potpisali ugovor.

Ubrzo, početkom lipnja 1931. godine, novopečena scenaristica Mercedes doputovala je u “tvornicu snova.” Počela je primati pozive na razna druženja, a posebno joj je zanimljiv bio poziv na čaj kod Austrijanke Salke Viertel u Santa Monici, koja je radila kao scenaristica za MGM i bila ko-scenaristica filmova u kojima je glumila Greta Garbo. Kod Viertelove su zalazili mnogi austrijsko-njemački umjetnici i intelektualci koji su uslijed političke situacije u Europi prebjegli u SAD i počeli raditi u Hollywoodu (npr. Max Reinhardt, Arnold Schoenberg, Thomas Mann, Marlene Dietrich, Bertolt Brecht i drugi). Dok su Salka i Mercedes razgovarale uz čaj, zazvonilo je zvonce na vratima i u sobu je ušetala Garbo. Razgovor triju žena prošao je vrlo ugodno i nakon par dana Salka je nazvala Mercedes da joj kaže da se svidjela Greti (kojoj se inače ne sviđa mnogo ljudi) pa ih obje ponovo poziva k sebi. Između Mercedes i Grete započelo je dugogodišnje prijateljstvo – najprije odlaskom na višetjedni odmor u Silver Lake u Nevadu, potom u Stockholm, pa New York…

Produkcijska kuća RKO naposljetku je odustala od filma, a Mercedes ostala bez angažmana. Nadala se da bi mogla pisati scenarije za filmove Grete Garbo, pa se povezala s Irvingom Thalbergom u MGM-u, a prvi scenarij koji mu je ponudila bio je naslovljen Beznađe (Desperate) u kojem bi Garbo većinu sekvenci glumila odjevena u muškarca. Thalberg je takav scenarij odbio uz sljedeće objašnjenje: ”Godinama radimo na imidžu Garbo kao glamoruzne glumice, a sad joj vi pokušavate navuči hlače i napraviti od nje majmuna. Želite li okrenuti cijelu Ameriku i sve ženske klubove protiv nje? Mora da ste poludjeli!” Thalberg joj je zatim ponudio da rade na scenariju o ruskom mistiku Rasputinu, no nakon što se Mercedes pobunila protiv pretjerane fikcionalizacije priče, suradnja je raskinuta.^​‡​ Mercedes je ostala bez posla, a Garbo otputovala u Švedsku.

Pisma koja je Garbo pisala Mercedes i čije je otvaranje^​§​ u travnju 2000. u Muzeju Rosenbach bilo najavljeno kao važan i značajan događaj – mnogi su se nadali da će pisma ponuditi dokaz lezbijske veze – bila su pomalo razočaravajuća. “Božanstvena Garbo” nije dobro baratala engleskim pa njezini tekstovi često zvuče nezgrapno, a nije osobito marila ni čime ni na čemu piše (što god joj je došlo pod ruku). Uglavnom su to poruke s izvjesnim zahtjevima i naredbama koje želi da Mercedes za nju izvrši. U jednom pismu tako traži da joj Mercedes kupi papuče i prilaže skicu svog stopala na svilenom bijelom papiru. Osim ovakvih pisama, u kutiji su se nalazili i telegrami s božićnim čestitkama ili obavijestima o Gretinom dolasku spominjući mjesta gdje će se sastati.

Jedno ugodno iznenađenje nalazilo se u kutiji koja sadržava pisma i predmete koje je Marlene Dietrich slala Mercedes. Riječ je o pomno pripremljenim pismima stavljenim u elegantne svjetloplave omotnice, a na istom takvom papiru zelenom tintom i otmjenim rukopisom na francuskom jeziku ispisane su riječi pune topline i ljubavi. U prvom pismu Marlene objašnjava da “piše na francuskom jer je to jezik ljubavi.” Kad je Mercedes ostala bez ugovora i posla u Hollywoodu, Dietrich je odlučila zavesti je donoseći joj svaki dan buket cvijeća, a kad Mercedes više nije imala dovoljno vaza – donosila je i vaze.

Na nagovor prijateljica i izdavača Mercedes je 1960. objavila knjigu memoara Ovdje leži srce (Here Lies the Heart). Međutim, knjiga je razljutila Evu Le Gallieenne i Gretu Garbo, dok je Dietrich reagirala veoma pozitivno. Ostale su u kontaktu do kraja njezinog života. Mercedes je preminula od tumora na mozgu 9. svibnja 1968. u svom rodnom gradu – New Yorku.

Vrlo uspješna spisateljica na početku karijere koja je mnogo obećavala, Mercedes de Acosta nastavila se kretati u umjetničkim krugovima i kad svojim radom više nije postizala prvotne rezultate ni uspjehe. Ipak, njezino književno djelo posljednjih godina se revalorizira, pa je tako profesor teatrologije Robert A. Schanke 2008. godine sabrao njezine neizvedene drame i skupa s onima izvedenima objavio u knjizi Women in Turmoil, napisavši na početku knjige posvetu: ”Za Mercedes, čiji glas se konačno čuje”. Nadamo se da će njezin glas zaintrigirati i druge, nove naraštaje.

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.