Žene Hrvatske dale su velik doprinos Narodnooslobodilačkoj borbi i revolucionarnim valovima koji su se zbivali na našim područjima. Samo je u NOB-u Hrvatske sudjelovalo oko 43 600 žena, a narodnim herojima proglašeno je 18 žena iz Hrvatske. Jedna od njih bila je i Anka Berus.
Međutim, revolucionarno djelovanje Anke Berus započinje puno prije Narodnooslobodilačke borbe. Anka je rođena 16. prosinca 1903. u Splitu, gdje je i završila gimnaziju, a u Ljubljani je završila Filozofski fakultet. Upravo u Ljubljani započinje s aktivizmom nakon što se uključila u napredni studentski pokret.
Po završetku studija dobila je zaposlenje u splitskoj gimnaziji. Mnoge generacije splitskih gimnazijalaca pamtili su kako na početku satova profesorice Berus nikada nisu molili. To je potaknulo splitskog biskupa da je tuži vlastima jer „kvari“ mladež, a u splitskim krugovima je već bila poznata kao komunistkinja. Radi prijava da truje djecu komunističkom literaturom, inspektori su dolazili vršiti preglede školske knjižnice. Prijave Anku nisu prestrašile, već naprotiv, motivirale su je da se aktivnije uključi u splitski radnički pokret.
U Komunističku partiju ulazi 1934. godine. Pobjeda Oktobarske revolucije snažno je odjeknula u Splitu, u kojem je socijalistička misao prihvaćena od dijela radništva i inteligencije. Međutim, zbog nedostatka marksističke literature, tadašnja poimanja revolucije splitskih socijalista bila su dijelom idealistička. Upravo zato je Anka u više navrata naglašavala kako se sa suštinom socijalizma upoznala tek na studiju u Ljubljani. Početkom tridesetih godina u Zagrebu započinje tiskanje raznih marksističkih časopisa i brošura, koje su postale dostupne i u Splitu, što je doprinijelo većoj spoznaji o mogućim putevima radničkog pokreta.
Berus je držala je vezu između Centralnog i Pokrajinskog komiteta na način da su šifrirane poruke iz Beča stizale na njenu adresu od ožujka 1933. do kraja proljeća 1935. Upravo zbog toga k njoj su često dolazili isaknuti partijski funkcioneri. Prema njenim sjećanjima, iznijetima u Slobodnoj Dalmaciji u kolovozu 1977., kazala je kako su šifrirane poruke u tom periodu bile pravo umijeće. Upravo zato bila je zapanjena primitivnošću šifara kojima su se služili u Narodnooslobodilačkoj borbi, te je kazala kako ju nije začudilo kada je naknadno saznala da su ih Nijemci s lakoćom odgonetnuli. Da su se koristile „splitske“ šifre, kazala je, to bi im vrlo teško pošlo za rukom.
Anka je u početku radila u partijskoj tehnici, a onda na okupljanju žena, njihovom organiziranju, kao i buđenju klasne svijesti kod radnica. Ženski pokret u Splitu bio je zabranjen od 1929. godine; međutim, od sredine 1930-ih zahvaljujući Anki započinje ponovno okupljanje žena. U početku, pisale su za splitske novine (Novo doba) u kojima su svake subote objavljivale članke u kojima su pozivale na emancipaciju žena. Uz Anku Berus, u pisanju takvih članaka posebno se istaknula Smiljana Antunović-Mikačić. Agitacijom među radnicama postupno su stvorile pravu, iako neformalnu, frontu žena. Stoga su već 1935. bile spremne za uključivanje u široku akciju.
Pokret za pravo glasa žena postao je sve masovniji te na velikom zboru žena 1935. godine, kojem je Anka bila glavna organizatorica, žene Splita su zatražile pravo glasa. Međutim, budući da je ona bila “nepopularna” među vlastima, zbor je službeno prijavila Zlata Bulat. U splitskoj Ženskoj gimnaziji okupilo se više od 60 predstavnica različitih udruženja, što je značilo da su bile i ideološki različito orijentirane žene. Međutim, vidjevši koliko ih je došlo, policija je počela tvrditi da je riječ o skupu, a ne o zboru te je razbila okupljanje zbor, ali nije uspjela razbiti i borbenost žena. Novi zbor održan je iste godine u tadašnjem splitskom kinu Sirius (danas zatvoreno).
Kada je 1936. godine bilo veliko hapšenje u Splitu, uhapšena je i Anka Berus. Na zagrebačkoj policiji podvrgnuta je mučenju, a zatim je odvode u Beograd, gdje je osuđena na kaznu od dvije godine robije koju je izdržavala u Požarevcu. Još za vrijeme suđenja podnijela je tužbu protiv agenata koji su je mučili. Međutim, kako je uopće došlo do hapšenja? Anka je slala izvještaj o radu ženskog zbora te izvještaj o drugim aktivnostima Partije u Dalmaciji Centralnom komitetu po jednoj zagrebačkoj vezi. Čovjek kojem je to bilo poslano u Zagreb bio je uhapšen i to s torbom punom sličnih izvještaja iz čitave zemlje. U Splitu su hapšenja započela 7. siječnja, a po Anku su došli 23. siječnja 1936. Iako je znala da će doći po nju, nije htjela pobjeći.
Iz zatvora se ponovno vraća u Split te nastavlja s radom. Godine 1938. osnovana je Stranka radnog naroda. U Inicijativni odbor stranke za Dalmaciju ulazi i ona. Ponovno okuplja žene, te je na Prvi maj 1938. održala ilegalni sastanak sa ženama iz Stranke radnog naroda. Rad žena u stranci je vrlo brzo uhodan te su se obvezale da će svaka od njih biti zadužena za jedan dio grada u kojem su trebale buditi interes žena za društvene probleme. Krajem prosinca 1938. održan je veliki opći štrajk na kojem je prisustvovalo preko 20 000 ljudi. Prestrašena veličinom štrajka, policija provodi hapšenja po Splitu te Anka biva ponovno uhapšena i odvedena u logor u Lepoglavi.
Iz zatvora izlazi u ožujku 1940. Po izlasku iz logora radi u KK KPS Celje, ali uskoro odlazi u Zagreb, gdje živi ilegalno, rukovodeći pokrajinskim odborom Narodne pomoći za Hrvatsku. U ožujku 1942. godine odlazi iz Zagreba u partizane. Najprije kao instruktorica CK KPH radi u Hrvatskom Primorju. Održavala je sastanke, radila na stvaranju i učvršćivanju masovnih partijskih organizacija na terenu te redovito odlazila u okupirani Susak i Rijeku. Iz Hrvatskog Primorja odlazi na Baniju, gdje je na isti način pomagala organizacijama u radu. Godine 1943. odlazi u Slavoniju, gdje je rukovodila radom Povjerenstva CK KPH za Sjevernu Hrvatsku. Oslobođenjem Dalmacije 1944. godine odlazi na rad u Oblasni komitet KPH za Dalmaciju.
U čitavom njenom radu posebno mjesto je zauzimalo aktivan i organizacijski rad sa ženama i ženskim organizacijama. Uz njeno aktivno učešće u rukovodstvu AFŽ-a u Hrvatskoj, rasla je i učvršćivala se organizacija AFŽ-a na terenu, a deseci tisuća žena postaju aktivne sudionice NOB-a.
Iako se Berus u to vrijeme formirala kao borkinja i aktivistkinja na široj jugoslavenskoj razini, Dalmacija je za nju uvijek imala posebno mjesto. Povodom 20. godišnjice AFŽ-a Jugoslavije i 22. godišnjice AFŽ-a Dalmacije, Berus se prisjetila prvih dana dalmatinske organizacije. U svom govoru u Svečanoj akademiji u Splitu naglasila je njen politički značaj. Govoreći o prvim danima okupacije i o tome kako su žene Splita s već bogatim revolucionarnim iskustvom spremno dočekale poziv na ustanak, Berus je kazala:
„U Splitu, okruženom žicom i bunkerima, uz nezapamćen teror i masovna hapšenja, razvija se i raste otpor. Građani demonstriraju protiv nedjela talijanskog okupatora, organiziraju se raznovrsne akcije: akcija u Čopovoj i Bijaninijevoj ulici, akcija „Brod“, akcija „Ugljen“ na željezničkoj stanici, atentat na karabinjere i ostale talijanske vojnike. U svibnju 1942. vijori se crvena zastava sa srpom i čekićem na zvoniku Svetog Duje, deseci crvenih zastavica lepršaju širom grada. Odvija se intenzivni politički rad: umnožava se, prepisuje i proučava se politički materijal. Stvaraju se ilegalni narodnooslobodilački odbori, rastu partizanski odredi. Aktivnu ulogu u svim tim akcijama imaju žene.“ (Slobodna Dalmacija, 1.3.1963.)
U više navrata Anka je isticala značaj žena u Narodnooslobodilačkom pokretu; međutim, svakako je jedan od najpoznatijih takvih govoraReferat koji je održala na Prvoj konferenciji AFŽ-a Hrvatske održanoj 11.–13. lipnja 1943. u Otočcu. Referat je zaključila rečenicom da „Narodnooslobodilački pokret ne bi uopće bio narodni, da u njemu nisu u istoj mjeri s muškarcima sudjelovale i žene.“
U travnju 1945. godine formirana je Prva vlada NR Hrvatske, u kojoj Berus postaje ministrica financija, a nakon toga je bila predsjednica Republičke komisije državne kontrole, članica Republičkog izvršnog vijeća, članica SIV-a, narodna poslanica u Saveznoj skupštini i zastupnica u Saboru Hrvatske, članica Predsjedništva SSRN Hrvatske i Saveznog odbora SSRNJ, predsjednica Socijalističkog saveza Hrvatske i dr. Dana 24.7.1953. za svoj rad odlikovana je najvećim priznanjem – Ordenom narodnog heroja.
Zbog dugogodišnjeg revolucionarnog rada, a naročito za zasluge u borbi za slobodu i nezavisnost Jugoslavije, za izgradnju socijalizma i za razvijanje miroljubive suradnje i prijateljskih odnosa između SFRJ i drugih država, u prosincu 1973. godine, povodom 70. rođendana, Anki Berus je uručen Orden jugoslavenske zastave s lentom kojom ju je odlikovao predsjednik Republike Josip Broz Tito. Tom je prilikom Vladimir Bakarić, koji joj je uručio orden, kazao je nekoliko riječi o njoj, koje je možda i najbolje opisuju:
„Ti, drugarice Anka, spadate među one ličnosti koje su od naprednog revolucionarnog i komunističkog pokreta u Dalmaciji učinili vrlo mnogo, učinili ste to da on postane čvrsta organizacija i organizacija koja je mogla ponijeti na svojim leđima ustanak i, najzad, da Dalmacija odigra svijetlu ulogu u toku Narodnooslobodilačkog rata. Istodobno ti si u toku rata bila jedan od najčvršćih stupova CK KP Hrvatske i Glavnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske. Osim toga, učinila si vrlo mnogo za emancipaciju naših žena, za uspostavljanje narodne vlasti i na koncu cijelim svojim životom i djelom, u svim krizama što ih je naša Partija i naše društvo imalo od rata pa do današnjih dana, ti si dala svoj ogromni doprinos.“ (Slobodna Dalmacija, 18.12.1973.)
Kao umirovljenica, djelovala je u organizaciji SUBNOR-a te u Institutu za historiju radničkog pokreta Dalmacije. Do kraja svog života bila je neumorna revolucionarka, nepokolebljiva borkinja za samoupravnu i nesvrstanu Jugoslaviju te za bratstvo i jedinstvo, davši tako veliki doprinos, posebno u splitskoj sredini.
Nakon kraće bolesti, Anka Berus umire u Zagrebu 2. lipnja 1991. godine.
Uvijek okružena muškim kolegama, Berus nikada nije pristala biti manje vrijedna samo zato što je bila žena u politici. Biografija Anke Berus nije samo biografija o njoj; to je priča o „crvenom“ Splitu, o prvim ženskim udruženjima u Dalmaciji, počecima AFŽ-a, Narodnooslobodilačkoj borbi te, naposljetku, priča o političarkama socijalističke Jugoslavije. Od onih davnih splitskih dana kada je 1934. u ruke dobila „crvenu knjižicu,“ Anka Berus prolazila je kroz mnoga iskušenja i teškoće, ali je svom snagom branila svoja uvjerenja i nadu u bolji život žena.
Korištena literatura:
- Jancar-Webster, Barbara, Women and Revolution in Yugoslavia. Arden press, INC. Denver, 1990.
- Sklevicky, Lydija, „Organizirana djelatnost žena Hrvatske za vrijeme narodnooslobodilačke borbe 1941-1945.“, Historical contributions, Vol. 3 No. 3, 1984.
- Šoljan, Marija, Žene Hrvatske u Narodnooslobodilačkoj borbi, knjiga prva i druga, Glavni odbor Saveza ženskih društava Hrvatske, 1955.
- Treskanica, Stefan, „Narodna pomoć kao indeks zagrebačkog pokreta otpora (1941-45)“, u: Kartografija otpora, 2022.
- Žena u borbi, 6/1943, 7/1943. 1/1946.
Tekst je objavljen uz financijsku podršku Zaklade “Kultura nova”. Mišljenja izražena u ovom tekstu odražavaju isključivo mišljenja autora/ice i ne izražavaju nužno stajališe Zaklade “Kultura nova”.
