Pijandura, divljakuša, vječna žrtva – mnogo je toga u javnoj recepciji rečeno o Jean Rhys, karipsko-engleskoj spisateljici čija biografija i eksplicitno mračna djela već gotovo stotinu godinu pružaju plodno tlo akademskim raspravama, ali i privlače publiku koja ne bježi od tame.
Rođena je kao Ella Gwendolen Rees Williams 24. kolovoza 1890. na otoku Dominika, tadašnjoj britanskoj koloniji, kao kćer oca Velšana i majke Kreolke. Kao bijela Dominikanka, neizbježno vezana za centar imperija, Rhys razvija dvostruki identitet utemeljen u kulturi Dominike i snovima o imperijalističkoj Engleskoj. Sa 17 godina odlazi u zemlju-majku svojih snova i doživljava potpuno razočaranje – englesko je društvo sivo, hladno, okrutno i nimalo „majčinski“ nastrojeno. Život u Engleskoj za nju postaje obilježen mržnjom prema engleskoj kulturi i nostalgijom za idejom rodnog otoka te se Rhys suočava sa siromaštvom, nizom kompleksnih odnosa s muškarcima (neizbježno povezanim s njezinom financijskom sigurnošću), alkoholizmom, remećenjem javnog reda i mira i, konačno, pisanjem. Njezina je književna karijera ispunjena, i podložna, tim istim motivima.
Rhysin su profesionalni i privatni život temeljito dokumentirani i na određen način nerazvedivi. Obrazovanje u Engleskoj završava odustajanjem od fakulteta te provodi godinu dana kao prateća izvođačica (eng. chorus girl). Prema kronologiji njezinog života objavljenoj na stranicama Sveučilišta Karipskog otočja, sljedećih 50 godina najznačajniji događaji u njenom životu vezani su isključivo za muškarce – između 1910. i 1947. joj umire otac, prvi put se udaje, upoznaje pisca Forda Madoxa Forda i počinje pisati, započinje aferu s njim, rastaje se, muž joj umire, ponovno se udaje. Tek joj se u natuknici za 1966. muškarci prestaju događati te objavljuje Wide Sargasso Sea (njeno najpoznatije djelo, prevedeno na hrvatski kao Široko sargaško more).
Prema Lesley Caldwell, prisutnost muškaraca u Rhysinom životu de facto je zaslužna za njenu književnu karijeru. Ispisavši njezinu bračnu povijest kao slijed financiranja te opisavši Rhys kao naizgled pasivnu djevojčicu koja iskorištava muškarce, ali i žudi za ljubavlju, Caldwell zaključuje:
„Bez Fordove pomoći, moguće je da nikad ne bi bila objavljena. Njena ovisnost o muškarcima (…) prirodno joj je dolazila, i koliko god to bilo neugodno za feminizam, pomoglo je učiniti je književnim uspjehom toliko godina kasnije. (…) U svojem je pisanju to uspjela iskoristiti i upravo ju je odnos s muškim piscem naučio kako.“
No promatranje Rhysinog uspjeha, djela i karaktera kroz leću muškaraca koji su je okruživali otvoreno je reduktivno i umanjuje njezin književni i feministički značaj. Svojim portretima žena s margina modernizma, prožetim vlastitim traumatičnim iskustvima, Rhys je stvorila surov i odvažan imaginarij žena koje ne pripadaju, a koji ostaje relevantan i danas.
Jean Rhys, književnica
Prvi roman, Quartet (Kvartet), Rhys objavljuje 1928. Sljedeća tri romana – After Leaving Mr. Mackenzie (Nakon što sam ostavila gosp. Mackenzija, 1931.), Voyage in the Dark (Putovanje u mraku,1934.) i Good Morning Midnight (Dobro jutro, ponoći, 1939.) tvore trilogiju kroz koju Rhysin stil dozrijeva u pitku, psihološki ogoljenu prozu koja će obilježiti njezin kasniji uspjeh. Sva su tri djela informirana Rhysinim životnim iskustvom, no najviše autobiografskih elemenata nosi Voyage. Protagonistica Anna Morgan, bijela Dominikanka, dolazi u London s 18 godina. Radi kao prateća izvođačica, ulazi u vezu s muškarcem koja joj uskoro postaje jedini izvor prihoda, okolina je odbacuje kao prostitutku i strankinju te Anna razvija antagonizam prema engleskom društvu.
Osim jasne preslike Rhysinog života u radnji, roman je prožet zloslutnim opisima Anninih psiholoških stanja kroz metaforu vode. Primjerice, pri opisivanju prekida s ljubavnikom o čijem novcu ovisi, Anna pomišlja: „više me nije bilo briga. Bilo je to kao da se pustiš i padneš nazad u vodu i vidiš kako se ceriš kroz vodu, lica poput maske, i vidiš kako se mjehurići podižu kao da pokušavaš govoriti pod vodom. A kako znaš kako je to govoriti pod vodom kad si se utopila?“ Sva Rhysina djela verbaliziraju tamne strane psihologije sličnim slikama, često s jednakom dozom beznađa.
Nakon trećeg romana i s početkom Drugog svjetskog rata, Rhys se utapa u anonimnost te nestaje s književne scene i javnog života na 27 godina. Taj period njenog života nastavlja biti obojen turbulencijama običnog života. Prema Ianu Penmanu, “živjela je život kakav su mnogi u Britaniji živjeli u to doba: brak, dugovi, razvod, česte promjene adrese i popodneva u pubu.” U intervjuu iz 1978., jedino što Rhys o tom razdoblju tvrdi je da nije htjela pisati, no tren kasnije kaže: “Ali kad sam prisiljena pisati, to je prilično lijepo jer me čini neovisnom.” Ponovno prisiljena ili potaknuta vratiti se neovisnosti Rhys postaje tek 1957., nakon što je Good Morning Midnight adaptiran u radio dramu za BBC. Sljedećih šest godina provodi radeći na Širokom sargaškom moru, svom najvećem književnom postignuću.
Temeljen na Brontëinoj Jane Eyre i informiran Rhysinim kolonijalističkim korijenima, roman izvlači kanonski sporedni lik Berthe Mason/Antoinette Cosway iz margine u fokus. Poludjela kolonijalna supruga gosp. Rochestera koja viri iz sjena engleske radnje Jane Eyre, u Sargaškom moru postaje protagonistica s vlastitim subjektivitetom i agencijom – iako, kao i kod svih Rhysinih protagonistica, zarobljenom svojim društvenim položajem. Kako Antoinette kaže sluškinji Christophine, „moraš razumjeti da nisam bogata, nemam svog novca, sve što sam imala pripada njemu. (…) To je engleski zakon.“
Upravo je taj nemoćni narativ osigurao da sama Rhys ostane protagonistica vlastite priče. Uspjeh Sargaškog mora osigurao je njenu ostavštinu kao bitne književne figure 20. st., kao i financijsku sigurnost, slobodu i neovisnost.
Nastavila je pisati do smrti, ostavivši nedovršenu autobiografiju Smile Please (Molim osmijeh), objavljenu posthumno.
„Rhysine žene“ – glasovi iz sjene
Unatoč preslici konteksta i iskustava u njenom pismu, naglasak na autobiografskim elementima u Rhysinoj fikciji u kritičkoj je interpretaciji doveo do simultanog učitavanja autorice u lik i lika u autoricu. Iako je otvoreno priznavala da svoja djela djelomično temelji na vlastitom životu, sama Rhys se protivila čitanju njezine fikcije kroz njezinu ličnost. Kako prenosi Molly Hite u sjajnoj analizi Rhysinih žena: „Godine 1960. ona piše: ‘Znaš, voljela bih ti poslati jako kratku priču (…). Ona nije (ponavljam, nije) autobiografija i ne treba je shvatiti ozbiljno. No ljudi su strašno uskogrudni i tračaju kao ludi. (…) Za njih, ‘ja’ je ‘ja’, a ne izražajno sredstvo. Svaka riječ je autobiografija.’“
Neupitno je da su Rhysine protagonistice međusobno srodne figure, no nisu uvijek povezane ličnošću, već društvenim kontekstom. Financijski ovise o muškarcu ili žive u siromaštvu, rade kao prateće izvođačice, glumice, prostitutke ili modeli u izlogu. U određenom trenutku gube izvor prihoda i prisiljene su osloniti se na muškarce jer ne mogu ili ne znaju kako se drugačije financijski osigurati. Društvo ih osuđuje na temelju činjenice da ih je nemoguće etnički odrediti kao Engleskinje i/li na temelju njihove seksualne slobode i/li prostitucije i/li siromaštva. Ne čeka ih sretan kraj (kao Antoinette, koja postaje sjena u radnji Jane Eyre, ili Annu, koja gotovo umire tijekom pobačaja), niti pokazuju herojske razine autonomije i iskopavanja iz društvene kaljuže. Opetovano, društvene im prepreke staju na put, a one u sebi ne nalaze snage za aktivni otpor. Riječima Seline Davis, protagonistice kratke priče “Let Them Call It Jazz” (Neka to zovu jazzom): „Mislim da odlazim, ali ne odem. Umjesto toga čekam večer i vino i to je sve.“
Iako interpretacije poput Caldwelline prate i Rhysine protagonistice, stavljajući ih u položaj pasivne žrtve koja ne odrasta, takva čitanja nisu univerzalna. Molly Hite još 1989. identificira „Rhysinu ženu“ kao disruptivnu, radikalno inovativnu figuru koja remeti očekivanja od ženskih likova:
„Rhysina nas žena dezorijentira jer imena poput ‘prostitutke,’ ‘odbačene ljubavnice’ (…) nisu dovoljna da bismo je izbacili iz daljnjeg razmatranja. Potpuno sputana u uskoj društvenoj ulozi, ona ipak posjeduje centralnost i subjektivnost koja se konvencionalno pridaje samo ‘zaokruženim’ likovima, to jest, likovima koji su sposobni posve nadići te uloge.“
Rhys izvlači svoje žene iz kutova društva koji su rijetko smatrani vrijednima zapisivanja i ilustrira brutalnost njihovih života, iako nijedna od njih u svom narativu neće dočekati svjetlo. Kako ističe Penman, Rhys upravo tim mrakom rasvjetljava jednu od rodnih dvoličnosti visokog modernizma: „muškarcu [koji se slobodno kreće i odaje užicima] se laska da je flaneur ili bonvivan; ženu se naziva uličarkom ili horizontale,“ posramljuje ju se i tjera nazad u sjene.
Rhysine protagonistice, dakle, nisu isključivo slabe ili inertne upravo zbog činjenice da su postavljene u fokalnu poziciju, unatoč nedostatku privilegija, društvenog statusa ili herojskih podviga. Rhysina subverzija leži u činjenici da njene protagonistice ne nadilaze svoje prepreke, da uranjaju u svoje depresije i vokaliziraju svoje nepripadanje. Progovaraju iz izolirane, marginalizirane, rezignirane tame, kao i Selina: „Ne vjerujem im. Što njih briga? Odgovor je Ništa. Nikog nije briga.“
Pobuna iz sjene i ostavština Jean Rhys
Za razliku od svojih protagonistica, Jean je uspjela pronaći svjetlo u pisanju, a u kasnim ju je godinama svijet uspio i zorno vidjeti, uz svu prljavštinu i depresiju njenih protagonistica. Umrla je s 83 godine okružena suradnicima, prijateljima i intervjuistima, a njena su djela nastavila kao zapis vlastitih iskustava, specifičnog trenutka u povijesti i rijetko zamjećivanih karaktera. Danas se Rhysina književnost nastavlja proučavati iz raznih pravaca, uključujući postkolonijalizam, koji dekonstruira bitne, ali ponekad i problematične aspekte Rhysinog pisanja poput njenog liminalnog identiteta i prikaza crnkinja.
No upravo je u tome stvar s Rhys – s njom ne treba bježati od problematičnosti, a njezine su žene plodno tlo za analizu niza tema. One nisu revolucionarne, ne slamaju staklene stropove, nemaju privilegiju financijske neovisnosti. Podliježu alkoholizmu, urlaju po cesti, kontempliraju o samoubojstvu, prolaze kroz deložaciju, reproduktivne masakre, turbulentne odnose nad kojima nemaju kontrole, i ne garantiraju da će preživjeti.
Etnički, kulturno, i praktično, Rhysine su žene otpadnice i autsajderice, ali ne i herojske pobunjenice – daleko od feminističkog ideala “nove žene” modernizma. No to ih ne čini zanemarivima. Upravo je davanje glasa takvim subjektivnostima revolucionarni potencijal koji Rhysina proza nosi, uvid u sizifovske živote žena koje se nemaju kome ili ne znaju kako obratiti. Rhysin vid pobune leži upravo u progovaranju iz te društvene i ekonomske ništavnosti i nemoći, u književnom kriku koji govori “ovdje sam, u sjeni, čak i kad ne primjećujete.”
Izvori:
- Lesley McDowell, “Jean Rhys: Prostitution, alcoholism and the mad woman in the attic,” The Independent, 3.5.2009.
- Ian Penman, “Belonging Nowhere,” City Journal, jesen 2022.
- Molly Hite, “Writing in the Margins: Jean Rhys,” The Other Side of the Story, 1989.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
