Duga lista ''književnika alkoholičara'' dobro je poznata, no o njihovim kolegicama puno se manje govori, iako niti one nisu bile imune na draži boce, kao ni na sve vrste nevolja koje alkohol nosi: od tučnjava i privođenja, vratolomija do postepenog urušavanja prijateljskih i obiteljskih odnosa. No, jesu li razlozi opijanja kod žena bili drugačiji nego kod muškaraca i kako je na to reagiralo društvo, posebice tijekom zlatnih godina sprege alkohola i književnosti u 20. stoljeću, za Guardian je istražila Olivia Laing.
U knjizi Practicalities (1987.), francuska autorica Marguerite Duras (1914. – 1996.) piše o tome što znači biti žena i spisateljica. Jedna od njezinih najupečatljivijih tvrdnji je ona o razlici između alkoholizma kod žena i muškaraca, tj. o razlici u pogledu na tu pojavu.
„Kada žena pije, to je kao da pije životinja ili dijete. Alkoholizam je skandalozan kod žena, a alkoholičarke se smatraju rijetkom i vrlo ozbiljnom pojavom. Alkoholizam je mrlja na našoj božanskoj prirodi”, tvrdi Duras te dodaje: „Bila sam svjesna skandala koji sam stvorila oko sebe.”
Duras nadalje progovara o svojim problemima s alkoholom, o danima kada je pila od trenutka kada bi otvorila oči dok se ne bi onesvijestila od alkohola:
„Ja sam prava književnica i prava alkoholičarka. Pijem crno vino da bih mogla zaspati. Zatim, konjak usred noći. Pa opet, ujutro konjak nakon kave i svaki sat čašu vina. Nakon toga pišem. Ono što me zapanjuje, kada razmišljam o tome, je kako sam uopće uspjela pisati”.
No ono što je također zapanjujuće i zadivljujuće je i količina iznimnih djela koje je uspjela napisati, među kojima su romani The Sea Wall (1950.), Moderato Cantabile (1958.) i The Ravishing of Lol Stein (1964.).
Marguerite Duras
Teško djetinjstvo i odrastanje, obilježeni zlostavljanjem i seksualnim iskorištavanjem, zasigurno su odigrali veliku ulogu u njezinoj ovisnosti. Kao što je iz njezinih radova vidljivo, Duras se uvijek vraćala scenama iz djetinjstva. Prepričavanje istih priča, stalno vraćanje izvoru onoga za što je znala da ju uništava, bacaju svijetlo na njezinu konzumaciju alkohola: ono je dio njezinog mazohizma, suicidalnih ideja koje su se pojavljivale dok se neprestano anestezirala protiv divljaštva koje je vidjela svuda oko sebe.
Problem se pogoršavao s godinama; u 68. godini dijagnosticirana joj je ciroza jetre nakon koje je primorana na mučno odvikavanje. Malo je autora koji uspijevaju ostati trijezni, a oni koji uspiju često osjećaju opadanje produktivnosti. No, Duras je jedno od svojih najboljih djela, The Lover (1984.), napisala dvije godine nakon što je prestala piti.
Durasino djetinjstvo iz noćne more pokreće pitanje porijekla ovisnosti o alkoholu i razlike u alkoholizmu između žena i muškaraca.Laing smatra da je alkoholizam velikim dijelom genetski predodređen, no značajnu ulogu igraju iskustva iz rane faze života, kao i društveni pritisak.
„Pregledavajući biografije spisateljica ovisnih o alkoholu, uočila sam ponavljanje obrasca disfunkcionalnih obitelji, koji je prisutan i kod muških autora, poput Ernesta Hemingwaya, Scotta Fitzgeralda, Tennesseeja Williamsa i Johna Cheevera", nastavlja Laing.
Elizabeth Bishop
U tu teoriju uklapa se i Elizabeth Bishop (1911. – 1979.), književnica čiji su mnogobrojni članovi obitelji bili alkoholičari, uključujući i oca koji je umro kada je bila beba. U petoj godini izgubila je i majku koja je institucionalizirana i koju nakon toga više nikad nije vidjela. Njezin je život bio obilježen gubitkom i nedostatkom samopouzdanja, osjećajima često prisutnima u obiteljskoj povijesti ovisnika.
Bishop je konzumaciju alkohola kao društvenog lubrikanta otkrila na fakultetu, ne shvaćajući, dok nije bilo prekasno, da je on također potencijalni izvor srama i izolacije.
Upravo je sram bio osnovni pokretač njezine ovisnosti: u početku, usađeni osjećaj srama koji je nosila iz djetinjstva, a kasnije, sram koji je pratio njezino neobuzdano pijančevanje.
Dodatni faktor odigralo je i pitanje seksualnog identiteta: bila je lezbijka u vrijeme kada se to nije niti kažnjavalo, niti prihvaćalo. Najveću slobodu pronašla je u Brazilu, gdje je živjela s partnericom, arhitekticom Lotae de Macedo Soares. Te su godine bile najmirnije i najproduktivnije godine njezinog života, iako su i one bile prekidane razdobljima pijanstva, koje su pratile neizbježne svađe i pomutnje te fizičko i zdravstveno propadanje.
Patricia Highsmith
Sram je odigrao važnu ulogu i u životu Patricie Highsmith (1921. – 1995.), rođene kao Mary Patricia Plangman, s prezimenom čovjeka od kojeg se njezina majka razvela devet dana prije njezinog rođenja. Njezino rođenje nije dočekano s pretjeranim oduševljenjem, pogotovo kada se u obzir uzme da je njezina majka željela pobaciti, a kasnije je, u tijeku njezinog odrastanja, zbijala šale na račun neuspjelog abortusa.
Sličnu je priču proživio i John Cheever, koji s Highsmith dijeli pomiješane osjećaje naspram majke, prevaru, laž i prazninu, koji su obilježili njihove živote obilno zalivene alkoholom.
Većinu onoga što je osjećala i kako se ponašala, prenijela je u svoj rad tj. na svog najpoznatijeg protagonista, Toma Ripleya.
Tom Ripley nije teški alkoholičar, no alkoholom ojačana paranoja, krivnja i samoprezir potiču njegovu želju za samouništenjem ili bijegom od vlastite ispraznosti i oronulosti. Ripleyjeva cijela karijera ubojice odražava alkoholizam u kojem je zapeo zbog potrebe da neprestano ponavlja određene aktivnosti kako bi izašao iz nevolja koje su iste te aktivnosti prouzrokovale. Atmosfera u knjigama je anksiozna i mračna, prepoznatljiva iz radova velikog broja književnika-alkoholičara.
Jane Bowels
Osobna nesreća zasigurno je dio uzroka alkoholizma, no društveno stanje na Zapadu tijekom 20. stoljeća uvelike je utjecalo na razvoj i tijek ove ovisnosti kod žena. Elizabeth Young u uvodu u zbirku priča Jane Bowles (1917. – 1973.), Plain Pleasures, piše:
„Sve do 1970-ih žene su bile umanjivane i prezrene. U pogledu sposobnosti svrstavalo ih se na razinu djeteta, no za razliku od djece, bile su dio doslovno svake šale u repertoaru komičara. Smatrane su banalnima, tračljivima, taštima, sporima i beskorisnima.Starije žene bile su babe, maćehe, usidjelice. Žene su bile vidljive u stvarnom svijetu, svijetu muškaraca, samo dok su bile seksualno poželjne. Nakon toga bi potpuno izblijedile: žive spaljene kombinacijom prezira, gađenja i sentimentalnosti koja im se pripisivala.”
Sveprisutno nepoštovanje žena i nepriznavanje njihovih talenata osjetila je i Bowles, autorica koju su Truman Capote, William Burroughs i Gore Vidal smatrali jednom od najvećih u svojoj generaciji: velikankom modernizma, unatoč malom broju objavljenih radova. Nakon što je doživjela moždani udar uzrokovan alkoholizmom, neurolog kojem je upućena poslao ju je kući s riječima: „Vratite se svojim loncima i tavama i pokušajte se boriti.”
Jean Stafford
Slični scenariji mogu se pronaći kod gotovo svake poznatije spisateljice 20. stoljeća. Primjerice Jean Stafford (1915. – 1979.), danas poznatija po braku s Robertom Lovellom, nego po svojim Pulitzerom nagrađenim pričama, boravila je na odvikavanju u jednoj njujorškoj psihijatrijskoj bolnici, u vrijeme kada je objavljena njena izvanredna priča The Mountain Lion (1947.). Njezini liječnici tražili su od nje da više pažnje posveti načinu na koji drži metlu i kako se odijeva, nego književnim kritikama.
To licemjerje i pritisak izvrsno je opisala Jean Rhys (1890. – 1979.), koja je, poput Scotta Fitzgeralda, rođena kao 'zamjensko dijete' (nedugo nakon smrti sestre), što je za posljedicu imalo usađeni osjećaj nevoljenosti i nepripadanja.
Jean Rhys teško se može smatrati feministicom, no njezini prikazi žena tog vremena toliko su prodorni i jasni, da su uznemirujući i danas.
Ella Gray, Ella Langlet, Jean Rhys, Mrs Hamer imena su koja je koristila dok je život provodila na rubu provalije, stalno u težnji da pronađe muškarca koji će ju povući na sigurno, luksuzno mjesto o kakvom je sanjala. Njezina biografkinja Carole Angier zapisala je:
„Njezina prošlost ju je razdirala, pa je morala pisati o njoj. Zatim ju je razdiralo to pisanje. Morala je piti da bi pisala, morala je piti da bi živjela.”
Iz tog nereda proizašla je serija začudno lucidnih romana (Quartet, After Leaving Mr Mackenzie, Voyage in the Dark) o otuđenoj ženi, izgubljenoj između mondenog Londona i Pariza.
Njezine knjige govore o depresiji i samoći, ali i novcu, snobizmu i pitanjima klase. Ona brutalno opisuje svijet u kojem ne postoji sigurnosna mreža za ženu koja je sama i koja stari, ostajući bez jedinog pouzdanog oružja.
U Good Morning, Midnight (1939.) precizno ukazuje na to zašto se žene, ograničenih opcija u ljubavi i poslu, mogu odati alkoholizmu. Istovremeno, poput svoj suvremenika Fitzgeralda koristi pijanstvo kao oružje modernizma:
„Dosta mi je ovih ulica koje luče hladni, žuti znoj, neprijateljski raspoloženih ljudi i uspavljivanja plačem. Dosta mi je razmišljanja, dosta mi je sjećanja. Sada samo viski, rum, džin, šeri, vermut, vino s etiketom Dum vivimus, vivamus... Piti, piti, piti... Čim se otrijeznim, počet ću ponovno.”
Rhys je tijekom života više puta nestajala iz javnosti, živjela u uvjetima teškog siromaštva i depresije, udavala se više puta, a kratko je vrijeme provela u psihijatrijskoj bolnici nakon napada na susjedu, a njezin problem s alkoholom s godinama je postajao sve gori. Pišući o Rhys, Diana Athill postavila je ključno pitanje vezano uz pisce-alkoholičare:
„Kako netko tko je toliko loš u življenju, toliko nesposoban suočiti se s problemima i preuzimanjem odgovornosti za vlastiti nered, može biti toliko dobar u pisanju o tome, u ukazivanju na upravo ono što u stvarnosti uopće ne može vidjeti?”
Rhys, naime, u svojim djelima pretvara samosažaljenje u nemilosrdnu kritiku, pokazuje kako funkcionira moć i koliko ljudi mogu biti okrutni prema onima koji su ispod njih te otkriva kako siromaštvo i društveni običaji stavljaju žene u pogon, ograničavaju njihove opcije sve dok im zatvorska ćelija i soba u luksuznom hotelu ne postanu gotovo jednake.
