Eivør Pálsdóttir je kantautorica s Farskih otoka, s glasom rijetke ljepote i snage. Njezin opus sastoji se od autorskih skladbi i interpretacije tradicionalnih pjesama, kao i suradnji s drugim glazbenicima, izvedenih na ferojskom, islandskom i engleskom jeziku, žanrovski u rasponu od art popa i farskog folka, preko elektronike, do jazza i klasike.
Eivør je rođena 21. srpnja 1983. i odrasla u malom selu Syðrugøta na Eysturoyu na udaljenim Farskim otocima, službeno dijelu Kraljevine Danske, ali zemljopisno i kulturno bliže Islandu. Eivør je svoju glazbenu karijeru započela kao 13-godišnjakinja na pjevačkom natjecanju na nacionalnoj televiziji.
Od svoje 15 godine odlučila je svoj život u potpunosti posvetiti glazbi, a njezini korijeni na ovim udaljenim, izoliranim, prekrasnim otocima od tada su joj nepresušni izvor glazbene inspiracije. Kao tinejdžerica duboko se usađuje u lokalnu scenu, svira s mnoštvom jazz, ali i rock glazbenika, pod utjecajima bendova kao što su Portishead, Radiohead, Massive Attack, Sigur Rós…
Tada je osnovala i svoj prvi bend, rock skupinu Clickhaze, a sa 16 godina izdala je debitantski solo album Eivør Pálsdóttir (2000.) na kojem je interpretirala tradicionalne farske balade u jazz i folk-pop stilu. Izučava narodnu glazbu i usmenu tradiciju Farskih otoka, sakuplja materijale kroz druženje sa starijim ljudima u izoliranim seoskim zajednicama po otocima te ih spašava od zaborava.
Kako u maloj farskoj zajednici nije bilo mnogo mogućnosti za glazbeno obrazovanje, s 18 godina preselila se u Reykjavík kako bi studirala jazz i klasičnu glazbu, i kao pjevačica pridružuje se jazz sastavu Yggdrasil. Te je godine izdala i EP s Clickhazeom te krenula na uspješnu nordijsku turneju. Godine 2003., nakon izdavanja solo albuma Krákan (“Vrana”), proglašena je islandskom pjevačicom godine. Ovim boravkom na Islandu i kontaktom s tom drugom sjevernoatlantskom kulturom, Eivør širi svoj izraz, a nerijetko i pjeva na islandskom.
Na sljedećim albumima Eivør se udaljila od jazza prema country-folk zvuku. Eivør (2004.), njezin prvi album koji je sadržavao tekstove na engleskom jeziku, uključio je suradnju s kanadskim gitaristom Billom Bourneom. Mannabarn (2007.) također je objavljen u engleskoj verziji kao Human Child. Njezin šesti album, Larva (2010.), imao je eksperimentalni rock zvuk (“morala sam se osloboditi ograničenja… taj album bio je prekretnica”, kaže), dok je Room iz 2012. bio raskošni chamber pop.
Dva albuma objavljena 2015., Bridges i Slør, imala su više elektroničkog prizvuka. U potonjem se vratila farskoj tradiciji, spajajući tradicionalne melodije s upečatljivim, pomalo jezivim, avant-pop zvučnim kulisama. Eklektičnost je nit vodija njezine karijere; moglo bi se reći da je jedina konstanta njezin prekrasan glas, koji mnogi uspoređuju s Kate Bush (čak je i obradila Bushinu pjesmu “Hounds of Love”).
Paralelno s pop karijerom, izvodi i klasičnu glazbu, primjerice u suradnji s britanskim skladateljem Gavinom Bryarsom. Godine 2015. Eivør je postala poznata široj globalnoj publici kada ju je skladatelj John Lunn odabrao da snimi vokale za njegov soundtrack za BBC-jevu povijesnu dramsku seriju The Last Kingdom. Godine 2021. godine za svoj rad nagrađena je prestižnom nagradom Nordijskog vijeća.
Eivørin najnoviji album, ENN, izdan u lipnju 2024., nadahnut je njezinim boravkom u malom planinskom selu na Farskim otocima, zajedno sa suprugom, klasičnim skladateljem Tróndurom Bogasonom. Na njega gleda kao na svojevrstan povratak klasičnoj glazbi i utjecajima filmske glazbe, kao i pjevanju gotovo isključivo na ferojskom. Također se okreće eksperimentiranju s novim elementima, poput darkwavea, ambijentalnog popa, upotrebe beatova i sl. Najodvažnija pjesma na albumu, “Upp Úr Øskuni,” miješa beatboxing s grlenim pjevanjem i prizvucima metala (album je čak izdan za metal etiketu Season of Mist). Sama autorica vidi ovu pjesmu u svjetlu ženskog osnaživanja i solidarnosti: “Željela sam zvučati divlje i neukroćeno, magično. Kad sam napisala pjesmu, zamišljala sam klan vještica iz prošlosti i sadašnjosti kako se međusobno podržavaju i pjevaju zajedno.”
Eivør svoj dom naziva krajolikom krajnosti. Smješten u sjevernom Atlantskom oceanu točno iznad Škotske i jugoistočno od Islanda, s ukupnom populacijom od oko 50 00 ljudi, klima je “puna kontrasta – vrlo tamne, teške zime i ljeta kada sunce ne zalazi”. Upravo su ti kontrasti, kao i farska tradicija narodne glazbe, nadahnuli Eivørino stvaralaštvo. Na Farskim otocima, gdjegod se ljudi okupe, pjevaju zajedno. Tradicijska glazba pjeva se bez instrumentalne pratnje, a capella. Jedna od Eivør inih omiljenih mjesta za slušanje glazbe je čarobna planinska špilja na otoku Hestoy u kojoj se održavaju koncerti, a do nje se dolazi čamcem. “Sjedite u malom čamcu, duboko u planini u potpunom mraku, i samo slušate glazbu koja odzvanja stjenovitim zidovima.”
Vrhunac svakog Eivør inog koncerta je njezin najveći hit, “Trøllabundin,” čija live izvedba uključuje impresivno grleno pjevanje i šamanski bubanj. Grleno pjevanje je stil koji je uvrstila u svoj repertoar nakon što ga je naučila od kanadske pjevačice Tanye Tagaq. Šamanski bubanj nije farski tadicionalni instrument, nego ga je kupila od šamana kojega je srela u Norveškoj. Eivør voli eksperimentirati i dorađivati svoje skladbe na nastupima uživo, slobodu koju pjesme imaju da evoluiraju u neočekivanim pravcima. Opisujući proces izrade albuma u intervjuu s Alpom Kılıçom, kaže: “Mislim da je svaki album koji napravim obilježen time gdje sam u životu kreativno i osobno, a svaki album ima elemente iz mog prethodnog rada isprepletene s novim elementima koje sam radoznala istražiti”.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
