Donu Onete iz brazilskog grada Beléma zovu “Kraljicom Amazone”. Svira vlastitu interpretaciju žanra zvanog carimbo, dodajući električnu gitaru i bas tipičnim autohtonim bubnjevima. Piše senzualne, iskrene, a ponekad i dirljive stihove o ljubavi i seksu, svakodnevnim “guštima” života uz Amazonu, a nerijetko i o društvenim problemima i LGBTIQ pravima. Tu su i sugestivni tekstovi o “ribljem mirisu” vode i slanim poljupcima, zavođenju muškaraca, biljkama od kojih se tijelo “trese” i njezinim susretima s legendama Amazone.
“Moje skladbe su uglavnom o mjestima gdje sam odrasla, hrani našeg kraja, našoj mješavini rasa, našim ritmovima,” kaže Onete. Među njezine obožavatelje ubrajaju se David Byrne i Caetano Veloso. Njen menadžer opisao ju je kao “Grace Jones u tijelu Cesarije Evore“.
Carimbó je glazbeni žanr koji se stoljećima razvijao u ruralnim područjima brazilske države Pará, sa sinkopiranim bubnjevima, ubrzanim tempom i pjesmama organiziranim u poetsku strukturu solista i zbora. Žanr se izvorno bazirao na zvukovima autohtonog bubnja poznatog kao curimbó, iako se mogu koristiti i moderni bubnjevi. Podrijetlo carimba može se pratiti od 17. stoljeća, kada su farmeri i ribari u sjevernom Brazilu spajali različite elemente autohtone, afričke i europske glazbe i kulture.
Sve do 20. stoljeća carimbó je bio stigmatiziran kao vulgaran ples, a zabave su često bile pod represijom policije. Međutim, 1960-ih skupina intelektualaca i umjetnika predstavila je urbanoj javnosti stiliziranu verziju carimba, dodavši moderne ritmove i instrumente poput električne gitare, basa i modernih bubnjeva, čime su doprinijeli popularizaciji ovog žanra.
Dona Onete rođena je 1938. godine kao Ionete da Silveira Gama, u gradu Cachoeira do Arari, smještenom u delti Amazone. Djetinjstvo je provela u Belému. Njezina je majka bila autohtona Amazonka, dok je njezin otac potjecao od afričkih robova; umro je ubrzo nakon njezinog rođenja, a majka joj je preminula kad je Doni bilo devet godina. Nakon toga ju je odgajala baka.
U djetinjstvu je imitirala poznate brazilske pjevače s radija, a idol joj je bio i Elvis Presley. Voli reći da su joj prva publika bili dupini – priča kako je kao djevojka prala rublje u Amazoni, kada je dupin došao čuti kako pjeva. Sljedećeg je dana još jednom zapjevala kod rijeke i pojavila su se dva dupina, a sljedećeg dana više njih.
Kao djevojka pjeva po barovima, i ne nailazi na odobravanje od strane posesivnog muža, s kojim se vjenčala kad je imala 22 godine.
“Ljudi su govorili da imam prekrasan glas, da bih trebala biti pjevačica. Kad sam se udala, počela sam pisati pjesme. Ali suprug mi nije dao da pjevam. Nakon 25 godina braka, odlučila sam se razvesti. Nisam htjela živjeti životom domaćice, a djecu sam već bila odgojila”, prisjeća se u intervjuu za francuski RFI.
Postala je profesorica povijesti i amazonskih studija u gradu Igaparé Miri, 100 kilometara od Beléma, i kroz terenski rad istraživala je ritmove, plesove i tradiciju autohtonog i crnog stanovništva tog područja. Upijajući žanrove i ritmove, Onete je počela i skladati, stvarajući hibridni žanr po kojem će kasnije postati poznata – carimbó chamegado. Vlastitim riječima, spojila je carimbo s ritmom pjesama robova kako bi stvorila vlastiti žanr – sporiji i senzualniji od carimba. “Tradicionalne carimbó pjesme govore o prirodi i tradiciji, a ja sam ih osuvremenila sam pjevajući o ljubavi i seksu,” objasnila je za 13th Floor.
Kaže da je svojim učenicima, kojima je u osnovnoj školi predavala povijest, bila više majka nego učiteljica. Početkom osamdesetih, prestala je predavati kako bi se posvetila borbi za radnička prava, a nakon umirovljenja 1990. postala je općinska tajnica za kulturu svoje regije. U tom periodu “otkriva” je lokalni bend iz Belema, koji je najprije zbog Doninih odvažnih tekstova mislio da je riječ o mladoj pjevačici. Počinje nastupati s bendom i polako postaje kultna figura u Belemu. Često nastupa na dobrotvornim koncertima za ugrožena amazonska plemena.
Svoj prvi album, Feitiço Caboclo, objavila je 2012. godine, u 73. godini života. Feitiço Cabloco rezultat je njezinog dugotrajnog istraživanja eklektične glazbene ostavštine države Pará. Fokus albuma je na glazbenom melting potu karakterističnom za ovaj daleki kutak Brazila, u kojemu se prožimaju afrički, karipski, autohtoni i europski utjecaji.
Rijeka u njezinom stvaralaštvu figurira kao jedan od glavnih motiva. “Moja energija dolazi iz rijeke”, kaže za World Music Central. “Kao krv koja kola mojim venama, ne može se zaustaviti.”
Pjesma “Na Linha do Arco Iris” (Linija duge) zamišljena je kao podrška njezinim LGBTIQ obožavateljima_cama. Inspirirana gej mladićem koji je bio njezin fan i koji je ubijen zbog svoje seksualne orijentacije, stihovi su poziv da “izađeš iz ormara, prijeđeš liniju duge i budeš ono što želiš”.
“Pjevam: stanite! Slušajte! Moramo se nastaviti boriti. Jer ništa nije gotovo. Gej brak je pravo, ali još uvijek se moramo boriti za više poštovanja,” poručuje Dona.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
