Objavljeno

Samira Saidi – fotografsko istraživanje identiteta i mentalnog zdravlja

Austrijsko-ganska umjetnica Samira Saidi predstavlja se zagrebačkoj publici u Galeriji VN uz podršku Austrijskog kulturnog foruma. U svom umjetničkom djelovanju Saidi adresira društveno relevantne teme kao što su odnos ljudi prema okolišu, pitanja identiteta i nasljeđe kolonijalizma. U Galeriji VN bit će izložen izbor fotografija iz serija Waste Land, We Belong with the Ocean, Ecosystems of Healing i Black Lives Matter. Izložba se otvara u utorak, 15. ožujka u 18 sati, kada će se održati i razgovor umjetnice s belgijsko-kongoanskom spisateljicom i feminističkom aktivistkinjom Joëlle Sambi, a ostaje otvorena do 19. ožujka.

Podrijetlom si iz Gane, živiš u Beču, studirala si u Haagu, radila si na nekoliko projekata u afričkim zemljama. Također, kao umjetnica vjerojatno često putuješ zbog rezidencija i izložbi. U biografiji na svojoj web stranici predstavljaš se kao Afro-Europljanka, žena nebijele boje kože. Kako su svi ti isprepleteni identiteti utjecali na tvoj rad?

Moj identitet nije utjecao samo na moj umjetnički rad, već oblikuje svaki aspekt moje svakodnevice. Primjerice, u radu From Soil to Skin progovaram o svom identitetu kroz političku i poetsku prizmu, ali obilježeno nesigurnošću. Vjerujem da moj rad često odražava tu dualnost i kompleksnost koju nosim u sebi. Također mi se čini da taj identitet potiče u meni želju za razumijevanjem, za analiziranjem koncepata “pripadanja” i “drugosti” koji su obilježili moj život, a sada su sastavni dio onoga što stvaram.

We Belong with the Ocean, 2017.

Jesu li reakcije publike drugačije kada izlažeš u afričkim i zapadnim zemljama? Je li moguće (ili uopće poželjno) “premostiti” te dvije perspektive?

U ta dva prostora postoji potpun drugačiji interes za teme (također s moje strane). Okruženje i ljudi koji u njemu žive snažno utječu na moj rad. Recimo, u Europi najčešće radim na projektima koji podižu svijest o određenim situacijama kako bih potaknula kritički dijalog. S druge strane, primijetila sam da u Africi moj rad često poprima formu promišljanja određenih tema i da filozofski pristupam ideji razumijevanja.

Međutim, mislim da nije potrebno premostiti različite poglede na svijet, već trebamo stvoriti prostor u kojem različite perspektive mogu su-postojati. Nadam se da uspijevam stvoriti takve prostore za publiku barem na onim lokacijama gdje izlažem svoje radove.

Uz umjetničko obrazovanje, upisala si i studij primijenjenih ljudskih prava na Sveučilištu u Beču. Što te potaknulo na tu odluku, i bi li rekla da su tvoje fotografije – posebno one koje dokumentiraju prosvjede – neki oblik primijenjenih ljudskih prava?

Odlučila sam se vratiti na fakultet baš zbog ovog studija. Interes za ljudska prava došao mi je prirodno… U svojoj umjetničkoj praksi često se dogodi da tematiziram osobne teme, a onda shvatim da se te stvari tiču i širih skupina ljudi. Uz to, smatram da je umjetnost odličan alat za razumijevanje, rekonceptualiziranje i osnaživanje diskursa ljudskih prava, koja postaju sve kompleksnija i apstraktnija u današnje vrijeme. Umjetnost je dobar posrednik između društva i teorije vezane uz ljudska prava.

Mislim da svi moji radovi imaju aktivističku komponentu, manje ili više izraženu, te se bave pitanjem ljudskih prava diljem svijeta. Usprkos mojoj vrlo subjektivnoj afroeuropskoj perspektivi, temelj na kojima su ti radovi izgrađeni može se primijeniti u različitim kontekstima i različitim situacijama. Moj stav je da ljudska prava postaju primijenjena kada se svjesno i na svoj način krenete baviti ovom temom, poticati raspravu, podizati svijest…

Prosvjede sam počela fotografirati jer sam htjela zabilježiti taj iznimno važan trenutak u povijesti Austrije, no mislim da te serije sada već imaju karakteristike primijenjenih ljudskih prava – izazivaju reakcije, mogu potaknuti dijalog, ali i konkretan angažman u zajednici.

Black Lives Matter, Austrija 2020.

U seriji fotografija Ecosystems of Healing (Ekosustavi ozdravljenja) baviš se pitanjem mentalnog zdravlja u Zapadnoj Africi. Kako je nastala ova serija?

Inspiracija mi je bilo vlastito iskustvo i borba za mentalno zdravlje, ali i reakcije moje obitelji i osjećaj neuspjeha koji me pratio dok sam se borila s depresijom i anksioznošću.

Serija se na poetičan način bavi doživljajem mentalnog zdravlja i bolesti u afričkim kulturama. Kako se taj doživljaj razlikuje od zapadnjačkog? I kako si pretočila te ideje u fotografije?

Vlastita iskustva i istraživanja otkrila su mi da se koncept mentalnog zdravlja radikalno razlikuje u te dvije kulture. Zapadnjački pristup doživjela sam kao samotno putovanje prema ozdravljenju, dok afričke kulture ozdravljenje promatraju u kontekstu zajednice i obitelji, stoga sam u naslovu i upotrijebila termin “ekosustavi”.

Međutim, različita društva imaju drugačija shvaćanja toga što je podrška. Slike aludiraju na nestabilne granice između individue i zajednice kada je riječ o (mentalnom) zdravlju, istovremeno se poigravajući nadrealnim elementima i istražujući svijet snova. Maske koje neki likovi na fotografijama nose predstavljaju kako sam se osjećala dok sam proživljavala ta stanja. Lice i um često su mi se činili odvojeni od ostatka tijela. Maske također simboliziraju povlačenje u sebe i poteškoće u artikuliranju emocija.

Više o ovoj seriji možete pročitati u mom eseju.

Ecosystems of Healing, 2021.

Konačno, serija Godmothers of Tomorrow (2021.), koja neće biti predstavljena u Zagrebu ali je vrlo intrigantna, obuhvaća fotografiju, skulpturu i poeziju. Na koje ženske povijesne ličnosti i/ili umjetnička djela se referiraš u toj seriji?

Između ostalih, referiram se na priču neimenovane žene sa slike “Portret crnkinje” iz 1800-ih francuske slikarice Marie-Guillemine Benoist. Vidjela sam tu sliku tijekom rezidencije u Parizu prošle godine, i nakon toga je nastao ovaj rad. On je na određeni način moj razgovor (unutrašnji monolog) s tim ženama, a rezultat je (auto)refleksija kroz vrijeme, medije i tijelo.

Još jedan primjer je “Ourika” francuske slikarice Sophie de Tott. Promatrajući ovu sliku odmah sam pomislila na knjigu Vénus Noire – Black Women and Colonial Fantasies Robin Mitchell koju sam tada čitala. Slike/umjetnička djela koja se pojavljuju u ovoj seriji pokazuju različite aspekte afričke dijaspore u francuskom prostoru. Konačno, serija je moja posveta tim ženama i općenito svim ustrajnim nebijelim ženama koje su postale uzori našoj generaciji.


Povezano