Objavljeno

Laia Abril: Umjetničko istraživanje tragičnih posljedica zabrane pobačaja

U dobi od 17 godina, Guadalupe iz El Salvadora silovana je i ostala je trudna. Nekoliko mjeseci kasnije, na poslu joj je pozlilo, no gazdarica joj nije dozvolila da ide u bolnicu. Imala je spontani pobačaj i osuđena je na 30 godina zatvora zbog ubojstva.
Esperancita iz Dominikanske Republike imala je leukemiju, no zbog trudnoće joj je uskraćena kemoterapija. Umrla je u dobi od 16 godina.
Brazilka Jandyra umrla je od nestručno izvedenog ilegalnog pobačaja 2012. godine. Njeno tijelo pronađeno je spaljeno i raskomadano, vjerojatno kako bi se onemogućila identifikacija.

***

Ovo su samo neke od potresnih priča koje su dio umjetničkog projekta “O pobačaju” španjolske fotografkinje, inače diplomirane novinarke, Laie Abril, čiju izložbu možete pogledati od 12. do 30. rujna 2018. u sklopu ovogodišnjeg Organa Vida, dok na izložbi Budnost, borba, ponos – kroz njezine oči možete pogledati njezin rad “Mitovi o menstruaciji”.

Izložba i foto-knjiga “O pobačaju” prvo su poglavlje Abrilinog dugoročnog projekta “Povijest mizoginije” (u koji spadaju i “Mitovi o menstruaciji”, “Feminicidi” i “O histeriji”) i predstavlja vizualno istraživanje kojim umjetnica dokumentira i konceptualizira svu štetu i patnju prouzročenu manjkom sigurnog, legalnog i slobodnog pristupa pobačaju.

Možeš li nam ispričati kako je nastao projekt “O pobačaju”?

Počela sam istraživati povijest mizoginije 2015. godine. Iako sam već nekoliko godina bila radila projekte vezane uz žene i seksualnost, nisam imala neki širi ili dugoročniji okvir za ovu temu u koji bih uključila sve što sam željela. Kada sam počela raditi na ovoj ideji, osmislila sam sedam poglavlja, ali pobačaj nije uopće trebao biti jedno od njih. Međutim, kada sam krenula istraživati, uvidjela sam važnost ove teme i predosjećala sam da će se situacija pogoršavati, pa sam odlučila posvetiti tome čitavo poglavlje. Shvativši koje su posljedice zabrane pobačaja – ovaj projekt zapravo nije o pobačaju, već o posljedicama nedostatka pristupa – zaključila sam da bi ovakav pristup mogao približiti ljudima što se sve događa kada je pristup pobačaju onemogućen. Zakon ga može zabraniti, ali on će se i dalje događati.


Uz podatke o tome na koje su se sve načine žene kroz povijest štitile od trudnoće i prekidale ju, projekt sadrži i priče o ženama koje su umrle nakon obavljanja pobačaja u nesigurnim uvjetima, ali i svjedočanstva žena koje su pobacile – unatoč ograničenjima ili zabrani. S obzirom na sveprisutnu stigmatizaciju, koliko je teško bilo pronaći sugovornice?

Bilo je jako, jako teško. Da vam dam primjer: festival Les Rencontres d’Arles u Francuskoj bio me pozvao da 2016. izložim prvo poglavlje. Imala sam devet mjeseci da sve pripremim, što nije puno vremena. Počela sam istraživati u kolovozu, i tek sam u siječnju iduće godine uspjela pronaći prvu sugovornicu. Ona je bila iz Poljske; mislila sam da će biti lakše pronaći priče tamo nego u, recimo, El Salvadoru, i da će žene lakše pristati javno istupiti (danas je očito situacija gora nego kad sam ja istraživala). No, nakon što skupite jedno ili dva svjedočanstva, puno je jednostavnije dobiti i druga jer ljudi vide što točno radite i više ne osjećaju toliki strah. Također moram napomenuti da nisam tražila bilo kakve priče. Svaka priča odabrana je s razlogom i svaka je drugačija; na primjer, jedna žena je bila žrtva silovanja, jedna je morala putovati u inozemstvo, jedna je majka troje djece, itd. Zbog toga je potraga za sugovornicama bila još i teža.

Možeš li izdvojiti neku priču koja te je posebno potresla ili se po nečemu istaknula?

Uvijek spominjem istu priču, iako ih je mnogo. Dugo nisam mogla prestati razmišljati o El Salvadoru i tamo sam napravila niz instalacija zato što je naprosto šokantno. Zabrana pobačaja nalazi se u njihovom Ustavu i žena ne može obaviti pobačaj čak i ako joj život ovisi o tome. Žene koje imaju spontani pobačaj bivaju osuđene na 30 ili 40 godina zatvora. I taj zakon donesen je 1998. godine!

Uz to, jako dugo sam tražila priču maloljetnice koja je bila žrtva nasilja ili silovanja – u ovom slučaju od strane člana obitelji. Naposljetku sam došla do djevojčice iz Nikaragve koja je rodila dijete sa samo devet godina. Odlučila sam to vizualizirati na izložbi i u knjizi ultrazvukom, kako bi sačuvala intimu i djeteta i njegove majke (također djeteta). To nije izložak na koji ljudi posebno obraćaju pozornost, ali za mene je jedan od najvažnijih jer predstavlja sve; to je izrazito teška priča s kojom se nitko ne želi suočiti. Sjećam se da sam je pronašla u zadnji tren i da sam zbog toga kasnila na festival, nosila sam izložak sa sobom izravno na izložbu, ali bio je ključan.


Jesu li te žene vidjele knjigu ili izložbu? Kakve su bile njihove reakcije?

Većini njih sam poslala knjigu, a nekima još nisam jer im želim osobno odnijeti. To je vrlo složena situacija. Neke od njih su aktivistkinje koje daju intervjue, zagovaraju pravo na pobačaj i pomažu drugim ženama. No neke od njih ne žele se prisjećati toga što su prošle, stoga nastojim biti pažljiva, ne ih pritiskati… Kada razgovaramo, neke od njih mi daju jedan sat, neke jedan dan, i to je količina vremena koju one mogu provesti ponovo proživljavajući što im se dogodilo. Jer nitko ne želi imati pobačaj, doista nitko. I u mnogim slučajevima to može biti traumatično iskustvo, čak i ako ne žale zbog svoje odluke.

Uzevši u obzir sve što si naučila kroz ovaj projekt, što misliš koliko daleko su žene voljne ići da bi prekinule neželjenu trudnoću?

O, jako daleko. Prva stvar koju sam naučila je da stvari nisu crno-bijele. Kao što sam rekla, čak i osoba koja je 100% sigurna da želi pobaciti neće to olako učiniti, pogotovo ako je ilegalno i opasno. Nitko ne želi imati pobačaj, ali to ne znači da ga ne trebate. Ne radi se o tome što želimo ili ne želimo, već što trebamo. Vidimo da žene stalno umiru – iz toga je jasno da zabrana neće iskorijeniti pobačaj.

A što misliš, zašto protivnici prava na pobačaj jednostavno ne prihvaćaju činjenicu da će se pobačaj nastaviti događati čak i ako je zabranjen?

Ne mogu generalizirati, ali ljudi ponekad vjeruju ono što žele. Živimo u doba lažnih vijesti u kojem se ponekad čini da činjenice nisu važne i da svatko može vjerovati što god želi. I to je jako opasno. Zato mi je važno kako tome pristupam u svom radu – koristim rekonstrukcije, ali sve se temelji na činjenicama. Ali zanimljivo je kako neki ljudi sebe nazivaju “pro-life”, a ne smeta im da žene umiru. Statistički podaci pokazuju da godišnje umire oko 47 000 žena jer nemaju pristup legalnom i sigurnom pobačaju.

Gianna Beretta Molla bila je talijanska pedijatrica koja je odbila prekinuti svoju četvrtu trudnoću znajući da će je iznošenje trudnoće ubiti. Papa Ivan Pavao II. kanonizirao ju je 2004.

“O pobačaju” opisuje mukotrpnu i dugu borbu za reproduktivna prava, od davnih vremena pa do danas. Bi li rekla da se situacija popravila? Jesi li optimistična što se tiče budućnosti?

Situacija se definitivno popravila – u tehnološkom smislu pogotovo. Danas postoji medicinski pobačaj i to je velika stvar, ali se dogodila tek nedavno. Nadam se da će se nastaviti raditi na tome kako bi postupak bio još sigurniji. No danas je glavni problem pristup – što je zanimljivo budući da je stoljećima, zapravo oduvijek, glavni problem bio tehnološki (kako izvesti pobačaj). Sve do pobačaja u 19. stoljeću, najčešći način rješavanja neželjene trudnoće kroz čitavu povijest bilo je napuštanje novorođenčadi. Znači, od 19. stoljeća ostvaren je veliki napredak ne samo u smislu tehnologije, nego i ljudskih prava i pristupa pobačaju. Ono čega se bojim je da će oni najranjiviji uvijek biti izloženi najvećoj opasnosti.

Međutim, danas kada imamo medicinski pobačaj, zanimljivo je zapitati se zašto nam liječnik mora dati tablete? Navodno zato jer bismo mogle nešto krivo napraviti! Jesu li žene nesposobne slijediti upute na lijeku? Zašto trebamo vaše dopuštenje? To je jako patronizirajuće. Zato mi je bitno da ovaj projekt ima povijesnu perspektivu kako bismo shvatili da ne smijemo uzimati stvari zdravo za gotovo, jer sve za što smo se izborile možemo brzo i lako izgubiti. Govorim iz vlastite pozicije, jer ni ja nisam puno razmišljala o pobačaju sve do 2013. kada je španjolska vlada pokušala postrožiti zakon o pobačaju, što srećom nije uspjela.

Izložba je realizirana u partnerstvu s Vox Feminae festivalom.


Povezano