Diva francuskog undergrounda, pjevačica Brigitte Fontaine, snimila je seriju albuma bizarnog i eklektičnog art-pop zvuka tijekom 1970-ih koji su dobili mnoga priznanja u Francuskoj, iako je i dalje uglavnom nepoznata međunarodnoj publici. Počela je kao ekscentrična, ali pristupačna pop pjevačica čiji je melodični i orkestrirani materijal figurirao kao hrabrija i neobičnija verzija Francoise Hardy.
Na svom prvom albumu radila je s aranžerom Jeanom Claudeom Vannierom, koji je također radio aranžmane za Sergea Gainsbourga. Na narednim pločama više se orijentira prema jazzu, a potom i zahtjevnijim smjerovima avangarde i art rocka i popa. Njezina suradnja s partnerom Areskim Belkacemom rezultirala je nekim od najzanimljivijih ploča objavljenih 70-ih. Njezini albumi bili su eklektični, s mnoštvom najraznolikijih utjecaja. Koristila je afričke plemenske ritmove, disonantni progresivni jazz, folk melodije, a cappella vokal, spoken word i poeziju te sakralne klasične aranžmane. Nakon pauze u osamdesetima, Fontaine se vratila snimanju 1990-ih, otprilike u vrijeme kada su njezini radovi iz sedamdesetih polako počeli prikupljati kultno međunarodno sljedbeništvo.
Brigitte Fontaine je rođena 24. lipnja 1939. Spajala je brojne neobične glazbene stilove, rock and roll, folk, jazz, elektroniku, govornu poeziju i world glazbu. Osim ranije navedenih, surađivala je s Grace Jones i bendovima Stereolab, Gotan Project, Sonic Youth, Noir Désir i drugima. Uz to je i spisateljica, dramaturginja, pjesnikinja i glumica.
Godine 1971. bila je jedna od žena koje su potpisale Manifest 343, javno priznajući da su pobacile u vrijeme kada je to bilo ilegalno u Francuskoj.
Godine 1969. započela je dugotrajnu suradnju s glazbenikom Areskijem Belkacemom. Za Fontaine je napisao niz djela u slobodnom stihu i prozi koji su sadržani u emisiji “Comme à la radio” u Théâtre du Vieux-Colombier prije nego što je taj materijal pretvoren u istoimeni album (1970). Snimljen s Art Ensembleom iz Chicaga, ovaj album označava raskid s tradicionalnim francuskim pjesmama, gradeći prve mostove prema žanru world musica.
Glazba Brigitte Fontaine na zastrašujuće cerebralan način evocira ludilo. Taj album – njezino remek djelo – nevjerojatan je spoj avangardnog i komornog jazza, art popa, šansone i ekperimentalnog folka; nadrealističan, minimalističan, poetičan. Na njemu se miješaju ženski i muški vokali, jazz motivi, utjecaji sakralne, srednjovjekovne i orijentalne glazbe, ritmovi bongoa sa gudačkim i puhačkim instrumentima…
Dok je njezin prvijenac, Brigitte Fontaine Est…Folle, jedinstvena interpretacija francuske šansone, ovdje Art Ensemble pruža savršenu pozadinu i aranžmane za Fontainino istraživanje poezije slobodnog stiha. Njezin često aritmičan i „spoken word“ vokal evocira istu spontanost i ljupkost koju su njezini suradnici primijenili na svojim instrumentima. Osmominutna naslovna pjesma albuma postavlja ton: bas linija drži ritam dok Fontaine pleše oko erupcija flaute i trube. Na ‘Tanka II’, nazvanoj po obliku sažete japanske poezije, Fontainin česti suradnik Areski (koji cijelo vrijeme svira udaraljke) svira ručne bubnjeve, u pozadini se čuje moćni bas, dok Fontaine zamišljeno guguta i šapuće, postupno izgovarajući kontroverzne fraze. Svaka pjesma je svijet za sebe, s Fontaininim nevjerojatnim rasponom.
Fontaine je postala ključna figura francuskog undergrounda. U 12 albuma, od kojih je većinu objavila neovisna izdavačka kuća Saravah, Fontaine je istraživala različite poetske svjetove. Odrekla se upotrebe rime te je s vrlo malo sredstava, ponekad koristeći snimljene razgovore, stvorila pjesme koje su se bavile i ozbiljnim i humorističnim temama i raspoloženjima, varirajući od otuđenja (“Comme à la radio”), ludila (“Ragilia”), ljubavi (“Je t’aimerai”), do društvene nepravde (“C’est normal”), nejednakosti spolova (“Patriarcat”) i rasizma (“Y’ a du mast”).
U 1990-ima se približila glazbenim svjetovima Björk i Massive Attacka, isprobavajući nove, više elektronične glazbene forme. Godine 1997. objavila je roman La limonade bleue.
Tek 2001., nakon što su je u zvijezde uzdizali proslavljeni glazbenici poput Sonic Youtha, ponovno je otkrivena u međunarodnim razmjerima. Snimila je singl s britanskom grupom Stereolab.
U listopadu 2006. Fontaine se pojavila u Barbican Centru u Londonu zajedno s Jarvisom Cockerom, Badly Drawn Boyem i drugim engleskim umjetnicima povodom prve javne interpretacije mitske pjesme “Histoire de Melody Nelson“ Sergea Gainsbourga.
