Objavljeno

Zuzana Límová: Porod nije “ženska tema”, već se tiče čitavog društva

Foto: T.B.

U sklopu ovogodišnjeg Human Rights Film Festivala prikazan je dokumentarni film “Između nas” (Before I Met You) koji prikazuje uvjete u rodilištima u Slovačkoj, a redateljica Zuzana Límová snimila ga je potaknuta osobnim iskustvom rađanja.

Sveučilišna bolnica u Bratislavi, u kojoj je film sniman, pokušala je cenzurirati film (ali i diskreditirati i ocrniti autoricu, pri čemu su zlorabili njezinu medicinsku dokumentaciju) te je on prikazan na jednom festivalu tek devet mjeseci kasnije. Slovačka nacionalna televiziji odbila je emitirati film, kao i naš HRT, uz objašnjenje da “prikazivanje svakodnevnice rodilišta u srednjoj Europi ne predstavlja konstruktivan doprinos rješavanju problema u našem zdravstvenom sustavu.”

U Hrvatskoj je film prikazan još prošle godine na maloj projekciji u udruzi Roda, a nedavno i u Šibeniku, Zadru, Zaprešiću, Vodicama i Dubrovniku (te uskoro Đakovu) u okviru kampanje #PrekinimoŠutnju. Također, film će biti dostupan online 48 sati počevši od petka, 7. prosinca u sklopu Rodinog online film festivala.

Iako je snimljen u slovačkoj bolnici, film je univerzalan u svom prikazu suvremenog odnosa zdravstvenog sustava prema trudnicama i rodiljama: vidimo prazne hodnike uz zvukove zapomaganja od boli, užurbano osoblje koje ne obraća puno pozornosti na žene i ne objašnjava im što se događa, epiziotomije i šivanje bez anestezije, babice koje bi voljele raditi na drugačiji način ali ne mogu jer im zastarjeli sustav to ne omogućuje, a tu su i liječnici koji liječnici rutinski šamaraju “histerične” pacijentice.

S obzirom na negativne reakcije bolnice i dijela zdravstvenih djelatnika, zbog čega se i danas susreće s neugodnim komentarima ili čak otežanim pristupom zdravstvenim uslugama, pitamo redateljicu Zuzanu Límovu je li ikad požalila što je napravila ovaj film.

Nisam, ali mi je žao što tema filma uopće postoji. Voljela bih da nisam morala snimiti film o ovom zastrašujućem problemu. Iako je film pokrenuo ogromnu javnu raspravu u Slovačkoj, nije se gotovo ništa promijenilo. Ženska prava se u rodilištima krše već desetljećima i postoje tisuće zabilježenih priča, no žene i dalje nitko ne sluša. Za mene je to najveći problem.

Kažeš da je film pokrenuo raspravu o ovoj temi, no koliko je ona bila prisutna u javnosti prije?

Aktivistkinje za ljudska prava – poput onih iz Rode u Hrvatskoj – upozoravale su Ministarstvo zdravstva da poduzme nešto, objavljivale su informacije i primjere dobre prakse, no tek je moć pokretne slike pokrenula širu diskusiju. Osim toga, prije nekoliko godina Povjerenik Vijeća Europe za ljudska prava kritizirao je Slovačku zbog kršenja ljudskih prava u porodu, osobito Romkinja. Dakle, postojali su različiti poticaji ministarstvu da promijeni nešto, ali su reagirali tek kada su se ugledali na velikom ekranu.

Nije li ministarstvo najavilo da će izraditi smjernice za ginekologe, porodničare i medicinsko osoblje?

Nakon premijere filma, zbog velikog pritiska javnosti ministar je obećao da će izraditi smjernice (unatoč tome, naglasio je, što je njegova žena imala odlično iskustvo poroda). Zapanjujuće je da u 21. stoljeću u Slovačkoj nemamo nikakve smjernice niti upute za medicinske djelatnike. Međutim, one još nisu izrađene. Zapravo, nisu poduzeti nikakvi sustavni koraci. Jedino što se promijenilo je da su ukinuli nadoplatu za analgetike i prisustvo partnera na porodu, što je dobro, ali to se odnosi samo na sveučilišne bolnice, što znači da su žene iz regija u kojima postoje samo privatne bolnice diskriminirane jer i dalje moraju plaćati za te usluge.

U filmu govoriš o posljedicama nehumanog odnosa prema rodiljama i teškog poroda na svoj odnos s kćeri. Možeš li nam reći nešto više o tome?

Mislim da nas način na koji dođemo na svijet obilježi za cijeli život. Stoga, ako je porod jako stresan, ako je tretman žena loš i ako žena dođe kući u lošem stanju – psihički i fizički – puno joj je teže izgraditi odnos sa svojom bebom. Za potrebe filma razgovarali smo sa stotinama žena različitih generacija i neke od njih su rekle da čak i sada kad su im djeca odrasla osjećaju da nešto nedostaje. Ne mislim da zbog toga manje volimo svoju djecu, ali nema te poveznice ili kemije koja se trebala dogoditi nakon poroda i žene to osjećaju.

U filmu vidimo da su muškarci često prisutni na porodu, no iz njihovih izraza lica može se iščitati strah dok promatraju, primjerice, kako im partnericu šivaju na živo s djetetom na prsima. Porod obično percipiramo nešto što se tiče žena, no kako uvjeti rađanja u slovačkim bolnicama utječu na muškarce koji prisustvuju takvom tretmanu?

Većina soba u rodilištima nije projektirana na način da omogući slobodno kretanje žena, stoga je i očevima često teško smjestiti se bez da ometaju kretanje osoblja. Mislim da je muškarcima jako traumatično gledati nedostojanstveni tretman žena, no većinu vremena ne razgovaraju o tome. Njihove partnerice vrate se kući iz bolnice i potpuno su slomljene, fizički i emotivno, ali to nije tema o kojoj otvoreno pričaju. Zato mi uvijek naglašavamo da porod nije isključivo “ženska tema” nego društveni problem koji zahvaća cijelu obitelj i cijelo društvo – kako gradimo odnose, mogu li se žene brinuti za sebe, mogu li se vratiti na posao i slično. Nije da samo rodiš dijete, ideš kući i završena priča.

Kada su žene u Hrvatskoj podijelile svoje traumatične priče s poroda u sklopu kampanje #PrekinimoŠutnju, mogli su se čuti komentari da su žene ili njihovi partneri tada trebali reagirati, zahtijevati svoja prava od liječnika. Međutim, kada rađamo mi smo u ranjivoj poziciji i netko drugi ima moć…

Nije odgovornost žene ili njenog partnera da se žali ili bori za bolje uvjete, već medicinsko osoblje mora biti educirano, koristiti znanstveno utemeljeni pristup te se odnositi prema rodilji s poštovanjem. Zato mislim da ne trebamo razgovarati o tome kako žene trebaju postupiti u takvoj situaciji – one se moraju usredotočiti na rađanje, a medicinsko osoblje ima zadatak objasniti što se događa, moraju poštovati ženine želje, objasniti rizike i ponuditi alternative kako bi žene dale informirani pristanak. To ne bi trebao biti neki papir koji samo potpišeš kad dođeš u bolnicu, već proces koji obuhvaća čitavi boravak u bolnici. No u Slovačkoj to tako ne funkcionira. Žene dobivaju jako malo informacija, a osoblje ih ne traži za dopuštenje da im daju određeni lijek ili naprave neki postupak. Mislim da je needuciranost osoblja po pitanju komunikacije s pacijenticama jedan od najvećih problema.

Također bih željela naglasiti da nije ženina krivica ako je porod bio težak – zato što je prestara ili premlada ili predebela ili premršava ili neobrazovana ili previše obrazovana ili bahata ili plaha… Odgovornost je uvijek na medicinskom osoblju da zna i poštuje prava rodilja, a odgovornost je države da nadzire bolnice i štiti ljudska prava žena u porodu. To je iznimno važno jer često možete čuti komentare da bi se žene trebale ponašati na određeni način, boriti se manje ili više, ali to nije njihova odgovornost. To je zapravo temelj rasprave – identificirati i odrediti tko je odgovoran za što. U Slovačkoj je to bio veliki problem jer nitko nije htio preuzeti odgovornost za ono što se događa u bolnicama.

 

Ako želite organizirati projekciju filma u svojoj sredini, možete se javiti na: prekinimo.sutnju@roda.hr


Povezano