Skoro nismo čuli toliko stimulativne populacione politike u Republici Srbiji, što se ne čini čudnim uzevši u obzir da je, prema Batutovoj statistici, natalitet 2020. godine dostigao decenijski minimum. Ali ono što takođe sve češće slušamo u javnosti jesu traumatična iskustva koje su žene, u najdelikatnijem trenutku postajanja majkama, doživele od strane stručnog osoblja u porodiljskoj sali. Nažalost, te prakse ne samo da nisu novina, već i se podrazumeva očekivanje da porođaj bude jedna od najgorih iskustava koje žena može da doživi. Treba spremiti mito i poklone doktorima kojima je posao da se bave vašom dobrobiti, jer ukoliko to ne učinite, možda će da bude još gore. Sada je potrebno pisati peticije kako bi otac bio prisutan da pruži podršku svojoj partnerki tokom porođaja. Babice i doktori vazda su vrištali na porodilje, vezivali ih, nipodaštavali ih, nanosili im i fizički bol, a one, misleći da tako treba, ćutale su. Ali, toj tišini dolazi kraj.
Ne možemo pričati o nasilju nad ženama, a da se ne bavimo akušerskim nasiljem. A Dejana Cvetković je svojim tekstom „Vranjsko porodilište: Između šamara i prizivanja sebi“ bacila reflektore na lokalnu bolnicu, njene pacijentkinje i doktore koji su u sali zaboravili na Hipokratovu zakletvu, otklonivši mrak u kom su disala traumatična iskustva porodilja. Tekst, za koji je Dejana dobila priznanje za Feminističko medijsko izveštavanje u okviru manifestacije Bring the Noize feminističkog kulturnog centra BeFem, nastao je u okviru Škole digitalnog novinarstva Fondacije Slavko Ćuruvija, a objavljen je na portalu InfoVranjske.
Akušersko nasilje dobija sve veću vidljivost poslednjih godina. Šta te je “privuklo” da istražiš slučaj Vranjskog porodilišta?
Stalno sam slušala priče o akušerskom nasilju iz okoline, žene nakon izlaska iz bolnice i u slučaju kada tvrde da je nemarom lekara došlo do komplikacija i posledica po njihovo zdravlje nisu prijavljivale. Moja mama je doživela akušersko nasilje pre 27 godina kada je mene rodila, koje nije prijavila iz straha da ne bude gore idući put, jer je planirala i drugu trudnoću. Taj lekar i dalje radi i žene su u anketi koju sam radila anonimno delile loša iskustva sa istim lekarom. Porađala sam se u Beogradu, ali sam i sama imala negativno iskustvo. Nisam bila upućena u proceduru i jasno mi je stavljeno do znanja da ne treba da postavljam pitanja jer “oni znaju šta rade”, a nakon porođaja bile su mi uskraćene informacije o detetu. Porođaj je događaj koji se pamti celog života i koji možemo da prepričamo u svakom trenutku. Za neke žene to je najtraumatičnije iskustvo. Želela sam da prekinem ćutanje i da se čuje šta se zapravo dešava iza zatvorenih vrata porodilišta.
Koji su tvoji glavni zaključci i misli pre pisanja i nakon pisanja teksta?
U istraživanju se nisam bavila uslovima u porodlištu, već samo tretmanom prema trudnicama i porodiljama. Pre pisanja teksta iskreno sam bila optimističnija, nisam očekivala toliko negativnih iskustava. Većina žena koje su učestvovale u anketi su u vranjskom porodiluštu doživele verbalno nasilje, a jedna i fizičko. Kada sam o slučaju šamaranja porodilje pitala načelnicu ginekologije, ona mi je “objasnila” da to zapravo nije šamaranje, nego neophodna “medicinska” mera kako bi se porodilje “prizvale sebi”. Neke žene iz Vranja odlaze da se porade u Makedoniju gde plaćaju i do 2000 evra samo da bi im imale dostojanstven porođaj.
Iz teksta se vidi da su porodilje navodile probleme koje imaju isti temelj, a kako ti objašnjavaš uopšte pojavu takvih problema u porodilištima? Šta im je uzrok, a šta posledica?
Mislim da je uzrok nesenzibilisanost medicinskih radnika, nedostatak saosećanja sa porodiljom koja u tom trenutku podnosi neverovatan fizički i emotivni napor i njoj je u tom trenutku pored medicinske potrebna i emotivna podrška. Mislim da se ovo dešava zbog neinformisanosti o pravima porodilja i zbog nedostatka svesti o dostojanstvenom porođaju.
Društvo nas ubeđuje da smo razmažene jer očekujemo da minimim koji dobijemo bude ljubazna komunikaciju u toku samog porođaja i tokom boravka u porodilištu. Teraju nas da se osetimo krivima da potisnemo i ne govorimo o svojim negativnim iskustvima i još nas podsećaju da bismo trebale da budemo zahvalne jer su nam deca rođena “živa i zdrava”. A šta je sa traumama nakon porođaja? Postporođajni PTSP karakterišu prisilno vraćanje slika ili utisaka sa porođaja, panični napadi, osećaj otuđenosti od sebe i bebe i ženi koja je doživela nasilje na porođaju je nakon toga potrebna adekvatna podrška i razumevanje.
Šta su ti “između redova” poručili odgovori ginekologa koje si intervjuisala za potrebe svog teksta?
Da ne postoji skoro nikakva saradnja između medicinskog osoblja i porodilje, potpuno odsutvo senzibiliteta i empatije. Da su lekari koji su ljubazni i profesionalni izuzetak, a ne pravilo.
Politike nataliteta su snažne u Srbiji, a onda vidimo kako se tretiraju i trudnice i porodilje, a kasnije i majke. Koji je ključni problem koji mora da se reši odmah?
Prvenstveno trudnice i porodilje treba da imaju pravo na informisanu odluku, pravo na objašnjenje procedure, na punu informisanost o sopstvenom zdravstvenom stanju i za bilo šta da se uradi njihovom telu treba da bude potrebna verbalna dozvola. Pravo na dostojanstven porođaj i pratnju bliske osobe na porođaju što u Vranju ne postoji kao opcija. Potrebno je da se vidi da država zaista radi nešto po pitanju akušerskog nasilja koje toliko zastupljeno, imamo sve više žena koje su su se osmelile da javno progovore o tome. Potrebno je da se reši problem uzimanje mita, naplaćivanje medikamenata koji po zakonu treba da budu besplatni i da akušersko nasilje bude sankcionisano.
Što se tiče žena, potrebno je da se ne kažnjavaju zbog odluke da budu majke, da im se omuguće uslovi da i nakon dobijanja deteta i povratka na posao mogu da rade i napreduju, a ne da im se umesto toga servira otkaz ili da se stavljaju na niže i manje plaćene pozicije. Potrebno je da se unapredi i položaj samohranih majki. Država zaista ne pokazuje da brine o natalitetu, već svojim politikama za podizanje nataliteta koje se zasnivaju na seksitičkim kampanjama i jednokratnoj pomoći koja ne rešava realne sistemske probleme pokazuje licemerje i nedostatak volje da se zaista nešto uradi. Žene se zapravo obeshrabruju da budu majku, a one koje to ne žele su društveno etiketirane kao “sebične”. Treba mnogo hrabrosti upustiti se u roditeljstvo u državi koja ti ne obezbeđuje osnovne uslove za to i koja te na sve moguće načine kažnjava i ponižava kada si majka.
Koliko je važna decentralizacija pri pristupanju temama svih rodno zasnovanih oblika nasilja?
Vrlo je važno. Akušersko nasilje i rodno zasnovano nasilje se gotovo podjednako dešava svuda u Srbiji, ali žene u manjim gradovima su uplašenije i obeshrabljene da nasilje prijave. Jako je bitno govoriti o specifičnim problemima sa kojima se one suočavaju i ohrabriti ih da progovore o tome i dati im do znanja da nisu same, da imaju podršku.
Negativna iskustva sa porođaja žene u Srbiji mogu da prijave Kancelariji za zaštitu prava pacijenata i zdravstvenoj inspekciji koja ima obavezu da na prijave reaguje. Centar za mame je pokrenuo SOS liniju emotivne podrške majkama, i to ne samo onima koje su doživele akušersko nasilje, već svima koje imaju neku brigu ili nedoumicu u vezi sa roditeljstvom. Usluge MamaSOS telefonske linije su besplatne i dostupne svakim radnim danom od 9 do 15 časova, pozivanjem broja 060/339-33-90.
Tekst je objavljen uz financijsku podršku Zaklade “Kultura nova”. Mišljenja izražena u ovom tekstu odražavaju isključivo mišljenja autora/ice i ne izražavaju nužno stajališe Zaklade “Kultura nova”.
