Bitka za oslobođenje sirijskih žena je slojevita, a iz osobnog sam iskustva saznala koliko se često sami intersekcionalni načini ugnjetavanja koriste za potkopavanje moći, piše Razan Ghazzawi, feministička aktivistica iz Sirije.
“Doveli su nas autobusom. Bili smo velika grupa koja se sastojala i od žena i od muškaraca. Sjećam se da smo bili okovani, a mene je sve više preplavljivao strah od dolaska na to mjesto, od očekivanog ispitivanja, od suočavanja s Mudarom za kojega sam smatrala da je tamo te od susreta sa svim drugovima. Imala sam mješavinu osjećaja straha, iščekivanja i želje …Međutim, sve je putem počelo nestajati. Kako smo se približavali gradu koji sam voljela i koji još volim, nisam imala osjećaj niti o duljini ceste niti o vremenu koje je prošlo… Damask se nazirao ispred nas.”
Amira Huweija, članica Komunističke radničke stranke, za vremena provedenog u zatvoru u gradu Douma između 1987. i 1991. godine.
Budući da su žene u većini prikaza sistematično isključene iz političkog odlučivanja u povijesno izuzetno važnoj fazi za ovu zemlju, ovaj će članak pokušati dati pregled uloge koju su u sirijskom ustanku imale žene iz naroda, tako što će izdvojiti kutove koje nisu pokrili niti arapski niti međunarodni masovni mediji.
Nema političkih prava, nema ni ženskih prava
Hazzawi kaže da se kao žena koja je veći dio svog odraslog života živjela u Siriji ne bi usudila pokrenuti ženski časopis, primjerice, na svom sveučilištu, a da nije pod nadzorom neke vladine institucije. Vladajuća stranka Baath osnovala je Nacionalnu zajednicu studenata na svim sveučilištima, koja ne samo da je onemogućila bilo kakvu hrabru inicijativu ostalih studenata, već je služila i kao obavještajno tijelo koje je pomno promatralo sve studente koji su pokušali lobirati ili organizirati neku aktivnost u vezi rata u Iraku ili sukoba oko Palestine.
Iako se vlada hvalila kako je jedini zagovaratelj palestinskih prava te je neprekidno napadala američku invaziju Iraka, režim je jako dobro razumio da bi svaka improvizirana inicijativa, pa čak i ona koja podupire Palestinu i Irak, mogla popločiti put lobiranju i organiziranju domaćih aktivnih grupa.
Ovdje govorimo o vladi koja je posjedovala i zauzimala javni prostor zemlje više od četrdeset godina. Državljani su kultivirani tako da ne pokazuju inicijativu, da ne misle, da čak ni ne sanjaju o suprotstavljanju sustavu koji je usko strukturiran na političkim, društvenim, vojnim i ekonomskih razinama. Ne smijemo zaboraviti niti da je vlada širila kulturu straha među svojim državljanima i to masakrima poput onog u Hami 1982. godine te kampanjama uhićenja intelektualaca, ljevaka i islamista, Sirijaca i Palestinaca.
Najveća je prepreka osiguravanju i povećavanju ženskih prava u Siriji stoga potpuno nepostojanje demokracije. Izostanak potpore ljudima koji su pokušavali pokrenuti revoluciju, bilo na službenoj razini ili u odlukama međunarodnih udruga za ljudska prava, zapravo je jasna poruka potpore nepoštivanju ne samo ženskih, već i ljudskih prava u cijelosti.
Političko i patrijarhalno
Režim se hvali time kako je pionir ženskih prava u Siriji, a zapravo nekoliko primjera ukazuje na njegovo licemjerje. Basharova je vladavina ojačana kroz savezništvo s konzervativnom udrugom žena iz Damaska koja se naziva Qubaysiyyat. To je savezništvo, prema pisanju novina Al-Hayat, rezultiralo izgradnjom 80 škola samo u Damasku, koje su primale više od 75 000 djevojaka. Međutim, režim nije uspio reformirati zakone o osobnom statusu te je inzistirao na imenovanju ministrica, ali u manje važnim sektorima.
Savršeni primjer toga kako intersekcionalnost može biti primijenjena kao put bavljenja nepoštivanjem ljudskih prava vidimo kada promatramo Generalnu uniju žena. Ona, primjerice, nije proglasila “ubijanje zbog časti” državnim skandalom kojime bi se hitno trebalo pozabaviti, već je pozvala na kažnjavanje ubojice na minimalno šest mjeseci, kako stoji u članku 548 kaznenog zakonika (prilagođena je terminologija francuskog zakonika iz 1810. godine).
“Mnogo je mladih žena ubijeno u ime “časti” na osnovu tog članka. Ironično, tek nakon što su izbile revolucije u Tunisu i Egiptu 2011. godine, sam Bashar Al-Assad izdao je prvi legislativni dekret kako bi ovu kaznu izmijenio na maksimalnu kaznu od pet godina zatvora za ubojicu. Većina Sirijaca oko mene u to je vrijeme taj dekret smatrala patetičnim pokušajem Al-Assada da se prikaže zaštitnikom i spasiteljem “ženskih interesa”, pogotovo zbog toga što su žene za Zapad tako pomodna tema”, ističe Hazzawi.
Revolucija i novi prostori
Prva osoba koja se usudila javno zamoliti predsjednika Bashara Al-Assada da odstupi bila je upravo žena, i to iz manjinske zajednice Druzi, Muntaha Al-Atrash, kći sultana Atrasha, vođe tzv. “Velike sirijske revolucije” 1925. godine. Dvanaestog travnja 2011. godine, kada su iz straha prosvjedi u Siriji većinom zahtijevali reforme, a ne rušenje režima, Atrash je u telefonskom intrevjuu s novinama Al-Shark Al-Awsat, pozvala Assada da odstupi kao odgovor na mirne prosvjede.
Iste godine, Razan Zaitounah bila je, između ostalih, jedna od onih koji su izvještavali ljude o prosvjedima u Damasku i njegovim predgrađima.
Žene su počele izlaziti na ulice zajedno sa svojim muškim drugovima te su pritom pritvorene: Palestinka Doha Hassan, Nura Al-Ghamian, Hanadi Zahlout, Rima Flehan, Mai Skaf, Lina Mohammad i mnoge druge. Ovdje je važno naglasiti da, iako režim u svojim masovnim racijama i pritvaranju više cilja na muškarce nego na žene, ženama je boravak u pritvoru i zatvoru puno teži nego muškarcima. Za razliku od njihovih muških drugova, žene u zatvoru u većini slučajeva izbjegnu okrutna postupanja, međutim zatvaranje im nerijetko nametne društvenu stigmu, a nerijetko i seksualno zlostavljanje.
S vremenom su se žene počele organizirati u grupe, poput grupe Sirijske žene za sirijsku Intifadu (SANAD), čije je dvije članice Hazzawi imala čast upoznati. Glavna aktivnost im je davanje podrške obiteljima mučenika i pritvorenika. Kasnije se to proširilo na davanje podrške aktivistima iz naroda koji su pak podržavali ljude koji su izgubili svoj posao, bilo zbog svojih političkih stavova, bilo zbog toga što su se morali skrivati kada su saznali da ih režim traži. Režim često uhićuje ljude na njihovim radnim mjestima. Grupa skuplja novac od uskog kruga ljudi te na taj način podržava aktiviste u daljnjem pomaganju bilo u radu u medijima, bilo na osiguravanju lijekova.
SANAD je, a razliku od drugih grupa entuzijastičnih mlađih aktivista, koji su s vremenom nestali zbog svoje nesposobnosti da izdrže mnoge aktivnosti koje su pokušali održati pod budnim okom državne obavještajne službe, bio uspješan u formiranju vizije, ciljeva i specifičnih aktivnosti. Pojavljivanje grupa poput SANAD-a ne bi bilo moguće bez prostora koji je revolucija osigurala za državljane kojima je uskraćeno pravo da se organiziraju, a koji su to ipak činili potajno proteklih četrdeset godina.
Većina četvrti koje su protestirale protiv režima bile su one ruralne i one u kojima su živjeli radnički slojevi. Oni obično jesu konzervativni, a žene tih područja obično rade s nepoznatim muškarcima samo ako su doktorice, medicinske sestre ili starije žene. Prikrivene i otkrivene aktivistice koje dolaze iz različitih konvencionalnih zajednica, ali i iz viših slojeva, blisko su surađivale s muškim vođama ovih zajednica radničkih slojeva na organiziranju prosvjeda, na nabavljanju transparenata, otiskavanju transparenata i zastava (s obzirom na to da su sve ručno rađene) te na nabavljanju lijekova i opreme poput pametnih telefona ili 3G interneta.
Aktivistica Dana Bakdounis
Takva društvena interakcija bila je prava inovacija koja je rezultirala potkopavanjem i razjašnjivanjem nekih stereotipskih slika u tim zajednicama. Slična se interakcija dogodila između Palestinaca i Sirijaca tijekom ustanka. Kamp Yarmouk 2012. je godine bio glavni domaćin mnogim obiteljima interno raseljenih osoba i bitno mjesto za skupljanje lijekova za okolne gradove. Zapravo je revolucija osigurala prostor građanima različitih nacionalnosti, etničkih skupina, konvencionalnih zajednica te socioekonomskih pozadina u kojem će se skupiti i zajedno organizirati narodni pokret protiv zajedničkog neprijatelja: režima.
Međutim, takvi novi prostori kakvi su nastali u prvih par godina ustanka, postupno su se počeli smanjivati porastom brutalnosti režima, što je rezultiralo pojačanom militarizacijom revolucije. Revolucionarke, koje su praktički radile na mirnoj i nenasilnoj fronti, počele su se suočavati s novom stvarnošću, ratom. Brzo su se morale dosjetiti novih tehnika kako bi reagirale na rat te zadržale svoj glas.
Militarizirana fronta revolucije i uloga žena
Po mišljenju Hazzawi, 2012. godina bila je vrhunac ženske uloge u revoluciji zahvaljujući sistematičnim racijama i uhićenjima režima pretežito muških mirnih revolucionara.
Žene su se same morale organizirati u ćelije kako bi popunile prazna mjesta; iskoristile su seksistički stav o njima kao o “slabijem spolu” da zaobiđu kontrolne točke režima kako bi mogle prokrijumčariti lijekove, hranu te bolničare u četvrti pod opsadom i bombardirane četvrti.
I revolucionarke iz manjinskih tradicionalnih zajednica također su iskoristile sektašku klasifikaciju kako bi u četvrti pod opsadom prokrijumčarile pomoć. S vremenom je režim saznao za neke od tih mreža i počeo provjeravati osobne karte te još i danas traži aute koje voze žene koje nisu pokrivene ili koje su iz manjinskih zajednica.
Ovaj vrhunac aktivne i bitne uloge žena u pružanju pomoći četvrtima Damaska i njegovih predgrađa 2013. se godine počeo smanjivati zbog povećane brutalnosti režima, količinom masakara te manjkom ljudskog kapitala među revolucionarima koji su bili u mogućnosti reagirati na humanitarnu krizu. Shodno tome, među mladim muškarcima, pa čak i među nekim mirnim revolucionarima, počelo se širiti vjerovanje da je jedini način da se režim sruši povećanje naoružanja. Ovaj je zaključak igrao važnu ulogu u ojačavanju militarizirane fronte ustanka, a direktno je utjecao i na ulogu žena u ustanku.
Revolucionarke koje su običavale posjećivati druge gradove kako bi trenirale amaterske radnike u medijima i izvještavale o neispričanim pričama ljudi koji su doživjeli bombardiranje, sada su suočene s još prepreka i to ponajviše na bombardiranim područjima i onima pod opsadom koja se ubrzano pretvaraju u prostore na kojima pretežno žive muškarci.
Aktivistica Suad Nofal
Ipak, tradicionalne aktivistice i lokalne žene koje žive u “oslobođenim” područjima, samim svojim postojanjem potkopavaju takve muške prostore. To su žene poput Marcel Shehwaro, blogerica iz Aleppa, Razan Zeitounah i iz Doume, i mnoge druge aktivistice. Samo postojanje tih žena i posao koji obavljaju na ovim područjima predstavlja direktni izazov rastućoj muškoj hegemoniji Samira Khaliloja se razvila za vrijeme rata.
Takvo žensko ometanje ratne dinamike jednako je vidljivo među lokalnim ženama u oslobođenim područjima. Žene poput Om Khaled iz Kafranbela i mnogih drugih poput nje koji žive u predgrađima Damaska. Om Khaled je osnovala prvi ženski centar i to ne samo u Kafranbelu, već i u Idlibu. Centar se naziva Mazaya, a osnovan je zbog hitne potrebe kafranbelskih žena da se sastanu i rasprave svoju ratnu situaciju. Centar nudi besplatne radionice prve pomoći, frizerstva, pletenja te engleskog jezika, a u njemu se također nalazi i ogromna knjižnica u kojoj žene mogu posuđivati knjige. Om Khaled je sjajan primjer toga kako lokalne žene vraćaju svoje glasove zahvaljujući prostorima nastalima u ustanku.
Razan Zeitounah: institucionaliziranje ljudskih prava
U izvještavanju masovnih medija o sirijskim ženama, danas ne možemo ne dobiti utisak da su žene morale biti ili “silovane”, “seksualno zlostavljane”, ili “raseljene”. Potreba za dokumentiranjem svih vrsta nasilja koje je počinjeno na građanima nije upitna. Manjak sličnog napora u portretiranju sirijskih žena koje su bile aktivne sudionice revolucije kao spisateljice, odvjetnice za ljudska prava, doktorice, učiteljice ili političarke zaista nije u redu. Pogotovo zato što se ova izgrađena slika sirijskih žena nije nimalo promijenila u protekle tri godine.
Razan Zaitounah je ime koje je postalo poznato u posljednje tri godine. Ona je trenutno i dalje nestala nakon što je nju, njenog supruga Waela Hammada i dvoje njenih kolega iz Centra za dokumentiranje nasilja (VDC), Samiru Khalil i Nazema Hammadija, nasilno otela nepoznata naoružana skupina u predgrađima Doume u Damasku. Zaitounah je suosnivačica Lokalnog odbora za koordinaciju (LCC), revolucionarne sekularne novinske agencije koja se pojavila 2011. godine kako bi obavijestila svijet o masovnim prosvjedima u Siriji.
Važnost agencije leži prvenstveno u tome što je to mreža žena, a zatim u tome što je to prva revolucionarna poluorganizacija koja je pokrenuta kao profesionalna, vjerodostojna i održiva novinska agencija koju redovito citiraju međunarodni i regionalni mediji.
Zaitounah je također suosnivačica VDC-a koji je je jedina platforma unutar Sirije koja dokumentira sirijske mučenike, pritvorenike, otete civile te nasilje koje dolazi od strane naoružanih skupina uključujući i vojsku režima. Kao odvjetnica, Zaitounah je branila političke zatvorenike Assadovih, oca i sina, više od deset godina.
“Upoznala sam je 2010. kada je išla u posjet obitelji jednog političkog zatvorenika. Nije se mnogo odvjetnika usudilo ići njenim stopama zbog straha od režima. Običavala je posjećivati obitelji pritvorenika i braniti ih na sudu. Mnogi se Sirijici tada nisu usudili prisustvovati suđenju. Zaitounah bi davala javne izjave informirajući javnost o situaciji pritvorenika i manjku transparentnosti sirijskih pravnih sustava.Zabranjeno joj je putovanje 2002. godine te je primila nekoliko prijetnji zbog svog rada na ljudskim pravima mnogo prije nego što je ustanak počeo.”
Otkako je započela revolucija u Siriji, živjela pod konstantnim bombardiranjem i preživjela napade kemijskim oružjem. Dvije je godine ilegalno radila u Damasku, mijenjala domove i mjesta, a na kraju se skrasila u “oslobođenom području” u Doumi kada ju je zajedno s njenim kolegama otela tamošnja naoružana skupina, također zbog njenog rada na ljudskim pravima.
Portret Razan Zeitounah
Njeni napori u suosnivanju i razvoju LCC-a kao vjerodostojne novinske agencije te VDC-a kao transparentnog centra za dokumentiranje kršenja ljudskih prava kao i drugih skupina u Doumi koje pružaju podršku lokalnim ženama i osiguravaju poslove za građane, odlučni su pokušaji da se posao u Siriji institucionalizira te da se osiguraju održivi i profesionalni rezultati.
Zaitounah je iskusna odvjetnica za ljudska prava zahvaljujući svom poslu prije revolucije te jako dobro razumije da zagovornici ljudskih prava moraju transparentno dokumentirati ono što se događa ako žele da zemlja doživi izgradnju mira i tranzicijsku pravdu. Na ovim temeljima ima šanse da se zemlja u budućnosti ponovno izgradi. Iako Zaitounah još uvijek nije pronađena, rad se obiju organizacija, i LCC-a i VDC-a, nastavlja. To je nasljeđe njenih napora da stvori decentraliziranu instituciju, a ne da je ona centralizirana samo pod njenim nadzorom. Takvi su napori rijetki među današnjim revolucionarnim grupama.
Ovaj bi članak trebao poslužiti kao pregled uloge žena u revoluciji koji uzima u obzir povijesne i političke prepreke s kojima su se suočavale i žene i njihovi muški drugovi.
“Ne možemo pokriti sav posao koji su žene napravile u Siriji u protekle tri godine. Ja sam jedna od žena u Siriji koja imaju drukčije stavove o ovoj temi. Ali se iskreno nadam da će moje drugarice žene isto tako dobiti priliku izraziti svoje mišljenje”, zaključuje Ghazzawi.
Prevela i prilagodila: Viktorija Lisec; Izvor: Open Democracy
