„To činim zbog Eve Hoffman, poljske Židovke, danas američke književnice i znanstvenice. Bliska mi je, valja je čitati“, kazala je Melita Richter Malabotta objašnjavajući razloge svog posjeta Židovskom muzeju u Budimpešti 18. svibnja 2012. godine, te onako usput, kao da samoj sebi dometne, doda: „Ne zbog egzila, više zbog načina na koji nanovo hvata i uspostavlja svoj život.“ Bilo je to prigodom feminističke konferencije 8th European Feminist Research Conference, koja se svake tri godine održava u organizaciji europske asocijacije ATGender, a tog je puta organizirana u Budimpešti pod znakovitim naslovom “The Politics of Location Revisited: Gender@2012“.
Životi, gubici, novi životi, varljivi identiteti, pozicioniranje, post-sjećanje i nova sjećanja, teme koje su dijelom korespondirale s intencijom spomenute konferencije, bile su izvorišta uznemirujućih pitanja koje je i Melita, poput Eve Hoffman, i sama živjela i istraživala, a koja pulsiraju cijelim njezinim opusom.
Melita Richter Malabotta (1947.-2019.) bila je angažirana intelektualka i humanistkinja, feministkinja i mirovnjakinja, pjesnikinja i prevoditeljica s ovih prostora (jugoslavensko-talijanskih, post-jugoslavensko-hrvatskih, susjedskih) ovjeravajući svakim svojim činom, svakom svojom gestom, mnoge od njihovih značajki.
Njezin je opus sadržajno gust i pozivajući, a istodobno razasut po mnogim transverzalama, humanističkim, interdisciplinarnim i teorijskim u mjeri u kojoj je i njezin život bio doista ljudski damar pozivom na susretanja, dodire, mjesta i prelaženje različitih granica. Melitina nastojanja, prijelazi i epistemološki dodiri da u začudnom ključu poveže ono što mnogima izmiče, a to je sociološko znanje i feminističku spoznaju, humanizam i smisao humanistike, etiku i osobnu dosljednost, čine je umnogočemu iznimnom feministkinjom.
Ideja mjesta i osjećaj njegovih determinanti i liminalnosti istodobno, življenjem između Zagreba i Trsta, umnogome je odredilo Melitin profesionalni i privatni put, njezino situiranje i razloge putovanja, stvaranje poveznica, važne iskorake. Melita je bila građanka modernističkog Zagreba kojeg je pomno promišljala i istraživala, svakim svojim dolaskom nanovo otkrivajući njegove skrovite niše i arhitektonske interpolacije, osluškujući na osobit način vibriranje njegove urbanosti. „Svakim mojim dolaskom, jedna knjižara manje. Knjižare nestaju (…) A što je grad bez knjižara?“, znala je često sa zabrinutošću komentirati.
Svoju profesionalnu karijeru započinje, ne slučajno, kao urbana sociologinja u tek osnovanom Urbanističkom zavodu grada Zagreba, a prije preseljenja u Trst krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. S kojim je samo žarom Melita znala pisati o svome gradu, posebno u hrvatskim časopisima Arhitektura i Čovjek i prostor, i koliko joj je bila važna kultura prostora i mapiranje grada!
Tu su i europska središta i susjecišta, ti nepregledni kronotopi njezinih odredišta u koje je više puta navraćala znalački proučavajući svaki muzej, svaku ulicu, svaki kulturno kodirani ritual, svaki spomenik, svaki povijesni detalj, svaku traumu koja stoji iza njega.
U njezinom pogledu su podjednako i Mediteran i Magreb, i propast socijalizma i srednja Europa, i višekratne mirovne putanje po Balkanu jer je bila više no mnogi drugi uznemirena besmislenošću toga rata, besmislenošću ratova uopće.
Od ranih devedesetih surađivala je s mirovnim grupama s prostora tadašnje Jugoslavije, počevši od Antiratne kampanje Hrvatske i beogradskih Žena u crnom do mirovnih inicijativa u Bosni i Hercegovini, Srpskog kulturnog centra Danilo Kiš iz Ljubljane, Foruma Tomizze. Organizirala je mirovne susrete u Italiji, prevodila tekstove s post-jugoslavenskih prostora, premošćivala kulturne neprevodivosti. Ne pristavši nikad na stereotipne konstrukte neprijateljskih Drugih i olaka identitetska pozicioniranja (mi vs. oni), svoj politički subjektivitet gradila je onkraj i nasuprot svakom nacionalizmu, kulturnom rasizmu i diskriminaciji spram drugih i drukčijih.
Iako se nikad nije smatrala pravom migrantkinjom, već bićem koje živi u bliskoj i dijaloškoj sponi s dva mjesta, stalno i povremeno, migrantski okoliš kojim je Trst natopljen, od kojeg je sazdan i konstruiran, postao je sastavnicom njezinog spisateljskog i aktivističkog izbora.
Za Melitu su ženska migrantska iskustva bila više od (auto)-etnografskih bilježenja i jednosmjerne empatije; ona su samorefleksivna poniranja i osnaživanje, mreže feminističke podrške i ljudskog povjerenja, uvijek iznova proizvodnja života.
Izaći iz zone društvene nevidljivosti i kreirati imaginarij vlastitog života, napose kreativnog, bila su dva ključna Melitina polazišta u radu s migrantkinjama. Kao što je u jednom od svojih posljednjih tekstova o migrantkinjama, „Ženske migracijske teme u Italiji i tršćansko iskustvo“ objavljenom u Trećoj 2016. godine, uz prepoznavanje značajki ženskih bliskosti istaknula i urazličenost singularnih iskustava i imaginarija:
„Univerzum migranti percipira se kao heterogeno i strukturno diversificirana prisutnost novopristiglih subjekata (…) univerzum obilježen različitošću motivacija i iskustava, aspiracija, životnih planova i vitalnih silnica.“
Dva su pristupa u kritičkoj refleksiji o njezinom djelu povezana s njezinim životnom kredom, a to su podjednako feminizam i interkulturnost. Kao feministkinja, sudjelovala je u više europskih i transgraničnih projekata, posebno se angažirajući u povezivanju tršćanskih aktivistkinja okupljenih oko Casa internazionale delle donne sa Centrom za ženske studije u Zagrebu i međunarodnim poslijediplomskim seminarima “Feminisms in a Transnational Perspective“ koji se redovito održavaju na IUC-u u Dubrovniku.
No, njen strastveni angažman ticao se feminističkih susreta u kojima je kao članica grupe znanstvenica evropskog Sjevera i evropskog Juga Travelling projects predano djelovala, promišljajući i istražujući putujuća sebstva, egzile i identitete, susjecišta i prijelaze znanstvenih disciplina, diskursa, ideologema, državotvornih zona. Rezultati zajedničkih teorijskih promišljanja i istraživanja objavljeni su u ediciji publikacija objedinjenih naslovom Teaching Subjectivity. Travelling Selves for Feminist Pedagogy (2009.) te u posebnoj knjizi nastaloj Melitinom uredničkom gestom, Soggetti itineranti. Donne alla ricerca del sé (2013). Knjiga Travelling Spaces ostala je nedovršenom.
Taj mali feministički kozmos kojemu je pripadala, a koji se prelijevao preko mnogih granica, kako onih evropskih tako i onih mediteransko-morskih, napetih južnih i istočnih, onih odakle u zadnjih nekoliko desetljeća dolaze migranti i migrantkinje, u bitnom je oblikovao njezino promišljanje svijeta i angažman podrške njihovoj integraciji, posebice u Casi internazionale delle donne u Trstu.
Sve vrijeme, u mnogim knjigama koje je uređivala i pisala kao i u njezinom aktivističkom iskustvu, struje ideje o tome kako prevoditi kulture unutar kompleksnih multietničkih obrazaca i onkraj njih, kako oglašavati Druge, kako afirmirati ideju interkulturnosti, kako promovirati znanja imigranata, a napose imigrantkinja, vodeći pritom računa o njihovom dostojanstvu i rodnoj ravnopravnosti. Interkulturnost je za Melitu Richter gotovo bhabhovski prostor gdje su subjektivna i kolektivna iskustva i kulturalne vrijednosti koje migranti/kinje nose u stalnom procesu pregovaranja, u naporu oko prevođenja kulturalnih razlika, pri čemu se zbivaju nove poveznice i identifikacije.
Uz rad na području interkulturnosti i medijacije te transgraničnih odnosa i procesa europske integracije, o čemu sporadično piše i u hrvatskim časopisima kao što su Revija za društvena istraživanja ili Migracijske i etničke teme, njezina posebna pozornost usmjerena je na promišljanje migrantskog iskustva kroz feminističku optiku. Stoga je zadnja dva desetljeća ovog stoljeća posve zaokuplja feminističko čitanje ženskih umještanja/smještanja migrantkinja u provizorij nove evropske mape i preživljavanje onih označenih kao badanti slave.
Tako je, među ostalim, potaknula izdavanje serije antologija migrantskog pisma uključujući Sguardi e parole migranti (2005), Sapori, incontri, fragranze (2006) i Migrazioni e paesaggi urbani (2008). Isto tako, angažira se u radu grupe La compagnia delle poete koja okuplja strankinje pjesnikinje iz 25 država koje žive u Italiji, nomatkinje poput nje same, a koju posve precizno imenuje “jedinstvenom pjesničkom polifonom partiturom” čija jezična raznolikost i pluralnost glasova odzvanja u pozadini stihova koje one pišu na talijanskom jeziku. Nanovo uspostavljeni životi i mnogostruki identiteti, nostalgija i ritam svakodnevice, sve biva prisutno u kolopletu tekstualnosti poetike i kreativnosti kao ženskom otporu nepravdi, globalizaciji i preživljavanju.
Kompleksni pokušaj samolociranja, uvijek i uvijek iznova, bio je sastavnicom i Melitinog djela i životnog putovanja, političke artikulacije svijeta i poetičke zapitanosti, etičkih odabira. O tome svjedoči i posthumno objavljena knjiga Guarire mondi in crisi koju su uredile njezine prijateljice i suputnice Marija Mitrović i Sanja Roić, a pojavljuje se u izdavačkoj kući Vita Activa Nuova u Trstu 2023. godine.
Bila je istodobno Tršćanka i Zagrepčanka, Jugoslavenka i Evropljanka, kozmopolitkinja i građanka svijeta, svjesna koliko je identitet, na baumanovskom tragu, u svojoj povijesnoj kontingenciji kompleksan i fragilan, proturječan i meta manipulacije, ali i nešto što treba izumiti u prekoračivanju, susretanju, stvaranju vlastitih zajednica. Feministički “dug” spram nje tim prije je obvezujući.