Na sjeverozapadu Jordana, 12 kilometra od granice sa Sirijom, nalazi se drugi po veličani izbjeglički kamp na svijetu, Za’atari. U kampu prema procjenama trenutno boravi oko 200 000 sirijskih izbjeglica, uglavnom žena i djece. Prema UNHCR-u (United Nations High Commissioner for Refugees), svaki dan pristiže 1500 novih izbjeglica novih izbjeglica, što čini Za’atari četvrtim po veličini gradom u Jordanu.
Uvjeti u kojima žive stanovnici kampa uvelike zaobilaze većinu medija, u čijem su fokusu pretežito analize o odnosu vladinih snaga i raznih pobunjeničkih frakcija. Vijesti o otmicama, silovanjima i ubijanju žena u jordanskim kampovima gube se u bezgraničnim raspravama o tome tko je kriv te u zaključcima sa ženevskih sastanaka Prijatelja Sirije.
Politički okvir jednog od najvećih egzodusa u suvremenoj povijesti čini početak onoga što je prema zapadnim političkim planerima trebalo biti sirijsko proljeće. Međutim, Sirija je postala iznimka koja potvrđuje pravilo, zemlja koja je zaustavila domino efekt. Nakon početnih protesta protiv režima Bashara al-Assada, sredinom ožujka 2011. godine, većina analitičara smatrala je kako će sirijskog predsjednika zadesiti sudbina Ben Alija, Muammara Gaddafija ili Hosnija Mubaraka.
Unatoč tomu što se Assadu predviđala ista ili sudbina slična prethodno navedenima, uslijed ruske i kineske pomoći, odnosno njihovih veta na sjednicama Vijeća sigurnosti, Sirija se pokazala tvrđim orahom no što se to prvobitno prognoziralo.
Sirija se tako već četiri godine nalazi u permanentnom sukobu, političkoj igri u kojoj se sirijskoj strani na teret stavlja uporaba kemijskog oružja i despotska Basharova vladavina, dok vlast u Damasku iznosi argumente o uplitanju Zapadnih sila, širenju terorizama te uništenju Sirije. U cijeloj toj političkoj kakofoniji, na fronti se s jedne strane nalazi sirijska vojska, a s druge pobunjenici (ISL, Islamic State of Iraq and the Levant te FSA,The Free Syrian Army), većinom strani plaćenici.
Kamp Za’atari
U kontekstu Sirije iznimno je teško odrediti tko se točno bori protiv koga. Osim manifesnog sukoba između vladinih i antivladinih snaga, postoji još čitav niz sukoba među različitim antivladinim frakcijama. Situacija je dovedena do apsurda pa čak ni izbjeglice u kampovima koji se nalaze u susjednim zemljama, više ne znaju tko se bori ni tko pobjeđuje.
Sukob se također postavlja u hladnoratovske okvire američko-ruskih odnosa te geopolitičku važnost koju Sirija predstavlja kao korak nadomak Irana. Situacija u Siriji stoga se promatra kroz vizuru interesa velikih sila. Naime, mnogi analitičari smatraju kako bi rušenjem Assada Zapad bio na korak do osvajanja Irana, dok bi s druge strane njegovim padom Rusija izgubila ionako poljuljani položaj na Bliskom istoku.
Dok se svijet bavi kategoriziranjem dobrih i loših momaka, u četverogodišnjem sukobu poginulo je 160 000 ljudi, a broj izbjeglica doseže milijune. Prema posljednjim podacima UN-a, samo se u Libanonu nalazi više od milijun izbjeglica, a gotovo polovicu toga broja čine djeca, dok se broj u Jordanu kreće oko 600 000.
Najveći broj izbjeglica u Europi primila su Njemačka i Švedska, oko 100 000, što predstavlja kap u moru ako se pogleda ukupna broj, koji prema podacima UNHCR-a iznosi gotovo 9 milijuna ljudi koji su napustili svoj dom. S druge strane, predsjednik Obama je sredinom kolovoza 2013. godine, izjavio kako će SAD primiti svega 2 000 izbjeglica.
U kontekstu navedenog ponovno se potvrđuje činjenica kako u ratnim sukobima žene predstavljaju sekundarne žrtve te kako po tko zna koji puta politički stratezi, koji su velikim dijelom doprinijeli današnjoj situaciji, okreću glavu jednoj od najvećih humanitarnih kriza.
Sukob u Siriji ne generira samo stravične slike mučenja, ubijanja i razrušenih gradova kao i političkih prepucavanja. Naime, izvan granica Sirije žene i djeca postaju glavne žrtve sukoba, a njihova tijela postaju bojno polje saudijske, katarske i ine eksploatacije.
Bježeći pred ratnim strahotama iz Sirije, žene i djeca pronalaze, ili barem tako misle, sigurno utočište u okvirima izbjegličkih kampova. Međutim, u ograđenim prostorima susreću se s novim terorom, nad kojim ne postoji nikakva jurisdikcija te nad kojim svi okreću glavu u drugu stranu. U okvirima kampova ratne strahote iz Sirije pružaju svoje krakove i u Jordanu, Libanonu, Turskoj, Iraku, Bugarskoj, gdje god da se nalaze.
Zbog svoje veličine, ali i blizine bogatih zaljevskih monarhija, kamp Za’atari predstavlja ogledni primjerak rodno uvjetovane eksploatacije te političkog ignoriranja ratnih strahota koje proživljavaju žene. Julie Bindel ističe kako briga o ženama u kampu zauzima posljednje mjesto na listi prioriteta.
U okviru je navedenog, također je potrebno istaknuti kako žene rađaju na vojničkim krevetima na +40 stupnjeva celzijusa te se otpuštaju svega šest sati nakon poroda. Podvrgnute su izravnoj prodaji, silovanju i prostituciji. Velik broj obitelji koje dođu u kamp, prisiljen je prodati svoje kćeri bogatim Saudijcima, Libanoncima ili Jordancima, zapravo svakomu tko ponudi novac.
Nerijetko se može naići na prizore pregovaranja između članova obitelji i kupca o cijeni buduće mladenke. Tako se za cijenu 90-270 funti kupuju žene, nerijetko i šestogodišnje djevojčice. Pomalo groteskno, ali i sablasno djeluju slike kampova na kojima se prikazuju trgovine s vjenčanicama, jer zapravo prodaja mladenki je jedini posao koji cvijeta.
Osim financijske koristi koju obitelji ostvaruju prodajom kćeri, na taj im način pružaju i određenu zaštitu. Naime, mnoge se djevojke uslijed bezizlazne situacije odlučuju na prostituciju, u nekim slučajevima za 7 dolara, ili bivaju silovane unutar kampa.
Većina djevojčica koja sklapa brakove nije punoljetna, što prema jordanskim zakonima, koji vrijede na području kampa, nije legalno. Ovakav način izravne prodaje žena raste svakim danom. Neke humanitarne organizacije smatraju kako u navedenom nema ništa spornog jer je to dio sirijske tradicije. Međutim, izjava Nadainog oca, koji je svoju kćer prodao za 1280 dolara, o tome kako zbog cijele situacije polagano umire, ne odaje baš duh stoljetne tradicije.
Osim izravne prodaje i prostitucije, žene bivaju posebno ugrožene uslijed pojave brakova užitaka. Jordanci, Saudijci, Katarani i drugi iz okolnih zaljevskih monarhije dolaze u kampove i kupuje žene/djevojčice, obećavajući im bolji život izvan kampa.
Većina njih uslijed siromaštva i neizvjesne budućnosti pristaje na brak, međutim, nakon što ih muževi seksualno iskoriste, poništavaju brak te ih svega nakon nekoliko sati vraćaju natrag u kamp ili ih ostavljaju uz prašnjave ceste.
Razlog stupanja u brak muškarcima predstavlja religijski aspekt, u okviru kojega seksualni odnosi u braku omogućuju očuvanje društvenog ugleda. Takvi klijenti uglavnom traže obitelji u kojima nema muškaraca, budući da im to omogućava lakšu eksploataciju žene.Ovo je samo jedan u nizu slučajeva u kojima tradicija predstavlja pokriće za zlostavljanje žene. U slučaju ženinog odbijanja mladoženje, nju se podvrgava novim oblicima zlostavljanja, u nekim slučajevima dolazi čak i do zapaljenja njezinog šatora.
U reportaži britanskog kanala Channel 4 prikazan je degradirajući položaj žena, koje su u svakodnevnim okvirima podvrgnute različitim vrstama nasilja. U kontekstu brakova užitaka pojavili/e su se bračni brokeri/ice koji/e posreduju pri sklapanju takvih brakova, uzimajući pri tome postotak zarade.
Ovo se događa bez ikakvih zakonskih sankcija. Naime, dok UN, manje-više na deklarativnoj razini, radi na rješavanju problema eksploatacije žena, broj zločina nad ženama se povećava, no, muški stanovnici kampa polako uzimaju stvari u svoje ruke, formirajući odrede zaštite koji patroliraju kampom tijekom noći.
U okviru kampa gotovo da i nema sigurnosti. U nemirima koji su izbili krajem rujna 2012. godine ozlijeđeno 26 jordanskih policajaca. Razlog nemira, prema Sirijcima, bili su loši životni uvjeti koji vladaju u kampu. Početkom travnja ove godine također je došlo do sukoba u kojima je jedna osoba poginula, a desetak ranjeno. Prema izvještaju UNHCR-a, koji je objavio The Guardian, prosvjedi su započeli kada je jordanska policija uhitila obitelj koja je ilegalno pokušala napustiti kamp.
Čak je i sam upravitelj kampa Kilian Kleinschmidt u intervjuu za Der Spiegel istaknuo ogromnu nesigurnost i kaos koji vladaju kampom. O ozbiljnosti situacije govori i izjava Marixie Mercado, glasnogovornice UNICEF-a, koja je još prije godinu dana istaknula kako UN-a ponestaju mogućnosti i materijali za daljnje održanje kampa.
Osim u Jordanu, najveći broj sirijskih izbjeglica smješten je u kampovima u Turskoj, Iraku, i Libanonu. Kao i u Za’atari, žene su izložene sve većoj seksualnoj eksploataciji. Naime, čak i distributeri humanitarne pomoći u Libanonu traže od sirijskih žene seksualne usluge u zamjenu za hranu i odjeću.
U izvještaju Syrian Women & Girls: No Safe Refuge, navodi se kako su žene i djeca ugroženi u svim zemljama primateljicama te kako je potrebno uložiti dodatna sredstva za njihovu zaštitu uslijed niza prijava seksualnog iskorištavanja te ostalih oblika zlostavljanja.
Problem zaštite žena, u naoko sigurnim okvirima izbjegličkih kampova, potrebno je promatrati u širem kontekstu odnosa Zapadnih zemalja prema sirijskim izbjeglicama. U okviru navedenog, iznimno je važno istaknuti kako su sve svjetske sile (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska) bez trunka zadrške agitirale za napad na Siriju, koristeći pri tome apokaliptične prognoze o stanju u Siriji i užasu koji tamošnja vlast provodi nad stanovništvom, što je u određenoj mjeri točno. Međutim, ista ta međunarodna zajednica zaobilazi problem koji je dijelom nastao zahvaljujući njihovoj navijačkoj retorici kojom su zagovarali vojnu intervenciju u Siriji, prizivajući Sirijsko proljeće.
Za razliku od ratne agilnosti koju su pokazali prilikom početka sukoba u Siriji, ista uvelike nedostaje kada se trebaju prihvatiti sirijske žene i djeca, čiji je položaj uvelike uvjetovan djelovanjem za okruglim stolom. Potrebno je i istaknuti primjer Turske, u kojoj se nalazi 670 000 izbjeglica iz Sirije, većinom smještenih u pograničnim kampovima.
Turski premjer Erdoğan predstavlja jednog od najgorljivijih zagovornika rušenja režima predsjednika Assada, međutim, posljedice takve politike tj. izbjeglice odnosno žene koje dolaze u Tursku doživljavaju najgore oblike poniženja i eksploatacije, gotovo bez ikakvih sankcija.
Rezultat sirijskog konflikta, izbjegličke kampove, možemo također promatrati u okviru niza problema s kojima se susreću žene unutar zaštićenih prostora. Naime, sličnu sudbinu žena u Za’atari, proživljavaju i darfurske žene u kampovima istočnog Čada kao i žene s juga Somalije koje su smještene u kampu u gradu Galkayjo.
Žene u kampu u gradu Galkayo
Zbog iznimno složene političke situacije u Sudanu, u okviru Darfura i Južnog Sudana, tisuće izbjeglica su u proteklih deset godina prešle granicu s Čadom. Bježeći pred brutalnim odredima Janjaweeda dolaze u kampove u kojima su ponovno podvrgnute silovanjima i ostalim oblicima eksploatacije. Stoga kampovi u Čadu potvrđuju tezu da za žene nema sigurnog mjesta, čak i kada napuste teritorij određenog sukoba. Naime, žene iz Sudana, dolaskom u čadske kampove ponovo trpe brojna zlostavljanja, najčešće silovanja, i to unatoč prisutnosti snaga Ujedinjenih naroda.
Kamp u somalijskom gradu Galkayjo, u kojem je tijekom 2011. godine došlo do porasta broja silovanja, također predstavlja jedan u nizu primjera prešućivanih noćnih mora, iz kojih se ove žene nikada ne bude. Većinu zlostavljanih predstavljaju djevojčice, koje osim silovanja proživljavaju i ostale oblike nasilje poput obrezivanja, prisilnog vjenčavanja i dr.
Silovatelji gotovo u pravilu nikada ne odgovaraju za svoj zločin, a žene živeći u strahu počinju nositi hidžab kako ih silovatelji ne bi prepoznali. Stoga su se slično kao i u Za’atari kampu stanovnici organizirali noćne straže koje patroliraju kampom kako bi spriječili pokušaje silovanja.
Izbjeglički kampovi trebaju predstavljati oazu sigurnosti, pogotovo za žene i djecu, a ne generirati novi val nasilja. Događanja u kampu Za’atari imaju mnogi širi kontekst od konkretnog slučaja sukoba u Siriji i problematiziraju brutalnosti s kojima se susreću žene u ratu, čija tijela postaju prve crte bojišnice. Na žalost, to je bojište koje očito nije vrijedno diplomatske ofenzive.
