Charles Eisenstein, američki aktivist s diplomom filozofije i matematike na Yale sveučilištu, po zavšetku studija nisu privukle klasične opcije Yale diplomanata, već se okrenuo promišljanju o zdravlju, globalizaciji, fizici i biologiji. Prenosimo dio njegovih razmišljanja na temu nedavno održanog skupa o održivom razvoju Rio +20.
Ljudi moji, malo me brine Jimi, moj 16-godišnji sin. U trinaestoj je narastao 8 centimetara. U četrnaestoj je porastao 13 centimetara. U petnaestoj njegov je rast opet bio 8 centimetara, a sada – bez obzira koliko ga hranim – njegov rast stao je na 186 centimetara. Može li mi netko, molim vas, reći kako da postignem održivi rast moga sina kako bi on nastavio beskrajno rasti?
Ludost mojeg plana nije ništa manja od ludosti deklariranog cilja visokog skupa o zaštiti okoliša u Riu: održivog razvoja. Taj pojam u teoriji može značiti svašta; praktično ga možemo objasniti riječima dr. Kerri-Ann Jones, pomoćnice ministrice vanjskih poslova SAD: ‘održavanje ekonomskog rasta uz zaštitu okoliša’.
U našem sadašnjem sustavu ekonomski rast znači pretvaranje prirode u proizvode i odnosa među ljudima u usluge. Opće je prihvaćeno, barem među zaštitarima okoliša, da se na planetu Zemlja ovo prvo ne može povećavati. Puno se manje razumije da i povećavanje usluga također ima granice, a danas smo im svjedoci u atomizaciji društva, dezintegraciji građanske kulture, smanjivanju dostupnosti javnih kulturnih dobara, te nedostatku vještina i velikoj bespomoćnosti gotovo cjelokupnog stanovništva. Preostalo je jako malo toga što ne moramo plaćati novcem.
Naravno, moguće je iscijediti još malo rasta iz našeg dobrog starog planeta, baš kao što bih ja mogao, uz pametnu primjenu injekcija hormona rasta i cijevi za prisilno hranjenje, pridodati još nešto centimetara uzrastu svoga sina. No, u oba slučaja cijena takvog rasta bila bi strahovita. U slučaju planete Zemlje, još uvijek postoji nešto prirodnih bogatstava koja možemo pretvoriti u robu. Možda naftne bušotine možemo napraviti i na Arktiku, izbaciti još nekoliko milijardi tona CO2 u atmosferu, srušiti sva stabla u preostalim prašumama. Ako se baš jako potrudimo vjerojatno možemo istisnuti još koju godinu rasta iz ovoga planeta.
Zagovornici “održivog rasta” nadaju se proširenju područja roba i usluga, što znači i povećavanju potrošnje, bez plaćanja takve cijene. Drugim riječima, nadaju se da istovremeno možemo trošiti i više, i manje. To je nemoguće ako rast znači i povećavanje kupovne moći, povećavanje proizvodnje, više automobila, veće kuće, više elektronike, više cesta, više avionskih letova… sve to doprinosi ekonomskom rastu kako ga danas definiramo.
Prenošenje rasta iz tih područja na “zelene” industrije također nije dugoročan način za održavanje beskrajnog rasta, iako je ta tranzicija sama po sebi važna. Sasvim je sigurno da bismo energiju trebali dobivati iz sunčeve svjetlost, a ne iz fosilnih goriva i nuklearki. No, možemo li broj solarnih panela zauvijek povećavati? Sasvim je sigurno da trebamo zaustaviti sječu šuma, rudarenje i pretvaranje Amazonije u pašnjake te uzgajati kaučukovac i brazilski orah. No, možemo li njihovu proizvodnju zauvijek povećavati? Naravno da ne možemo. Osim toga, najučinkovitije zelene tehnologije zapravo su smanjenje potrošnje: štednja energije, stanovanje u manjim kućama, vožnja biciklom umjesto autom, couchsurfing umjesto izgradnje novih hotela, dijeljenje i posuđivanje umjesto vlastitog osobnog primjerka svakog proizvoda, itd. Sve su ovo načini za ograničavanje ekonomskog rasta (tzv. degrowth, op. prev.).
U svojoj težnji ka održivom rastu, stoga, sudionici skupa u Riu sa sobom su na konferenciju donijeli nepomirljive suprotnosti. Neuspjeh je bio siguran i to, ne zbog najčešće spominjanog razloga da je nemoguće okupiti 50.000 birokrata na jednom mjestu i bilo što postići. Dobro, u redu, i zbog toga, istina je, no suprotnosti su dublji razlog. Obzirom na to kako u našem sadašnjem sustavu definiramo rast, održivi rast je nemoguć.
To ne bi trebalo nikoga zbunjivati. Koje biće ili sustav u prirodi zauvijek raste bez da postigne zrelu ravnotežu? Većina životinja prolazi fazu rasta (kod ljudi to zovemo djetinjstvom) a zatim se prestanu povećavati. Nezreli ekosustavi također: ubrzano neko vrijeme dobivaju na biomasi dok ne postignu zrelu ravnotežu. U oba se slučaja razvoj nastavlja. U ekosustavima raste složenost i međupovezanost. Ljudska bića nastavljaju s emocionalnim i psihološkim rastom dugo nakon puberteta. Može li se ista dinamika primijeniti na ljudsku vrstu?
Ako se može, onda je došlo vrijeme da ekonomski rast kakav poznajemo prestane. Razlike su u Riu bile nepomirljive i zbog toga što u trenutačnom sustavu, općenito govoreći, politike koje potiču ekonomski rast štete okolišu, a politike koje štite okoliš štete ekonomskom rastu. Ima iznimki od toga pravila, no ta je bitna suprotnost neizbježna. Da bismo je razriješili potrebna je promjena na vrlo dubokoj razini, promjena same prirode ekonomije, novca i kapitalizma. Ne radi se tu o kraju kapitalizma, već od promjeni prirode kapitala. Preveo: Nenad Maljković / Humani.com…
Cjelokupni prijevod teksta Charlesa Eisensteina “Zašto Rio +20 nije uspio?” možete pročitati OVDJE.
