U svom tekstu Heroine održivog razvoja. Kritička perspektiva na rod i održivi razvoj (PDF), Marianna Szczygielska analizira ulogu žena u održivom razvoju te načine na koje međunarodne organizacije za razvojnu pomoć u zemljama ‘trećeg svijeta’ promiču globalni neoliberalni poredak.
Održivi razvoj najčešće shvaćamo kao alternativu dominantnom diskursu o razvoju, koji se temelji na ideji linearnog napretka. Održivi razvoj, navodi se u izvještaju “Naša zajednička budućnost” iz 1987. godine, “zadovoljava potrebe današnjice, a pritom ne ugrožava potrebe budućih generacija”. Izvještaj je izradila UN-ova Komisija za okoliš i razvoj (poznata i kao Brundtlandova komisija), i od tada je gotovo svaki spomen “razvoja” popraćen pridjevom “održivi”.
Godine 1992., paralelno sa Samitom o Zemlji u Rio de Janeiru održan je Globalni forum namijenjen organizacijama civilnog društva na kojem je sudjelovalo oko 17 tisuća ljudi. U sklopu Globalnog foruma organizirano je i zasebno događanje pod nazivom Planeta Femea, na kojem su aktivistice predstavile svoju, ‘žensku’, verziju Agende 21 – akcijskog plana za održivi razvoj usvojenog na Samitu.
U njemu su aktivistice iz različitih zemalja istaknule da “dokle god su Priroda i žene zlostavljane od strane takozvane ideologije ‘slobodnog tržišta’ i pogrešnih koncepata ‘gospodarskog rasta’, okoliš neće biti siguran.” Njihov predloženi model zasnivao se na pristupu odozdo prema gore, rodnoj osviještenosti i zelenoj revoluciji.
Zahtijevale su, između ostalog, odgovorno djelovanje, ravnopravno sudjelovanje žena i muškaraca u analizama javnih politika, uvođenje okolišne etike, ukidanje vanjskih dugova te zabranu ozračivanja hrane i proizvodnje nuklearne energije.
I doista, feministička kritika je uvažena i ubrzo je integrirana u sve međunarodne politike vezane uz okoliš i razvoj. Međutim, upozorava Szczygielska, uključivanje roda bilo je tek retorički potez koji nije previše uzdrmao velike strukture moći koje dobro iskorištavaju rodnu nejednakost. Također primjećuje da su autorice ženske Agende 21 koristile esencijalističke ideje (poput arhetipskih figura brižnih žena koje štite Majku Zemlju), izjednačujući žene s prirodom, a muškarce s kulturom i destruktivnim napretkom.
“Je li nagon za napretkom inherentno muški? Jesu li žene ‘prirodne’ žrtve te ‘zlokobne sile’?”, pita se Szczygielska, te kritizira takav pojednostavljeni pogled koji “ne samo da učvršćuje stare hijerarhije i dualizme, već na neki način onemogućuje daljnje transformativno djelovanje.”
Ciljevi održivog razvoja, UN
Žrtve ili spasiteljice?
U svojoj analizi prikaza žena u diskursu o održivom razvoju, autorica je uočila dva glavna načina prikazivanja žena: 1) kao posebnih žrtava uništenja okoliša (npr. u slučaju klimatskih promjena), i 2) kao potencijalnih spasiteljica prirode, gospodarstva i svojih obitelji. Oba prikaza su problematična, smatra, jer podržavaju viziju žene kao inherentno povezane s prirodom.
Osim toga, žene iz “zemalja u razvoju” postale su ciljana skupina intervencija sa Zapada, koje primjenjujući pristup odozgo prema dolje zanemaruju nejednakosti i specifične odnose moći na lokalnoj razini te u konačnici promiču neoliberalnu ideju razvoja. Posljedično, “gospodarski rast je naturaliziran i tržište je shvaćeno kao univerzalni princip,” piše Szczygielska.
Za primjer navodi dva dokumenta: UNDP-ovo godišnje izvješće iz 2009. i izvješće Svjetske banke Engendering development: through gender equality in rights, resources, and voice, iz kojih je vidljivo da u ovom kontekstu rodna ravnopravnost nije samoj sebi svrha, već da su žene instrumentalizirane kao pokretačice gospodarstva koje će svoju zajednicu uzdignuti iz bijede. Svjetska banka tako navodi da postoje “dokazi koji povezuju rod (misleći pritom na ženski rod, op.a.) sa smanjenjem siromaštva i gospodarskim rastom – dokazi koji ukazuju na važnost integriranja rodnih pitanja u rad Svjetske banke.”
Szczygielska navodi da je riječ o mehanizmu koji je definirala postkolonijalna i feministička teoretičarka Chandra Talpade Mohanty u svom eseju Under Western Eyes:
“Proizvodnja ‘žene trećeg svijeta’ ne odvija se samo pod znakom ‘zaostalosti’, već je jedna od strategija za promicanje neoliberalnog poretka. Pod krinkom osnaživanja žena, neoliberali nastavljaju provoditi dobro uhodani, prosvjetiteljski model rasta, u kojem lokalni akteri ostaju zatočeni u okviru hegemonijskog razvoja.”
Time se također održava binarna, kolonijalistička podjela na emancipirane žene iz razvijenog svijeta i potlačene/neostvarene žene iz trećeg svijeta.
Ekofeministička perspektiva
Jednu od alternativa dominantnom diskursu o razvoju nudi ekofeminizam, koji opresiju žena promatra paralelno s opresijom prirode. Neki od najvažnijih doprinosa ekofeminizma su: kritika zapadnjačke znanosti, stvaranje temelja za novu epistemologiju, postkolonijalna i antikapitalistička kritika, društveni pokreti i mistični pristup duboke ekologije koji slavi vitalnost. Međutim, upozorava Szczygielska, ekofeminizam također romantizira odnos žena/priroda.
Fokusirajući se na rad Vandane Shive i njeno poimanje održivosti, autorica identificira pozitivne i problematične aspekte ekofeminizma. Shiva poziva na stvaranje alternativnog modela razvoja (pravednijeg, zasnovanog na vitalnom ‘ženskom principu’) nasuprot hegemoniji zapadnjačke ideje razvoja i patrijarhalne moći, koje zajedno tvore okosnicu globalnog kapitalizma, ugrožavajući pritom prirodu, žene i autohtone zajednice. “Njena holistička vizija savršene harmonije između ljudskih bića i prirodnog svijeta,” piše Szczygielska, “može se ostvariti samo kroz vrijedno, ali marginalizirano znanje žena.”
Znači li to da ekofeministkinje pozdravljaju zaokret u diskursu razvojnih agencija prema rodnoj osjetljivosti, zelenim inicijativama i djelovanju odozdo prema gore? Odgovor je ne, zato što je riječ tek o površnom makeoveru: “Održivi razvoj u svojim brojnim varijantama je onaj isti stari kapitalistički i ekološki razoran razvoj, iako u novom ‘ideološkom ruhu’.” U tom okviru, žene su i dalje samo resurs, a njihov novootkriveni ‘privilegirani’ status ne mijenja njihov položaj u globalnoj strukturi moći. Szczygielska predlaže da ekofeminizam izbjegne esencijalizam prihvaćanjem feminističke teorije stajališta koja ne romantizira i ne generalizira ulogu žena u razvoju.
Zaključak
Marianna Szczygielska smatra da je “mitologiju održivosti” omogućilo upravo glorificiranje žena iz ruralnih, siromašnih dijelova svijeta te da je zapadnjačka ideja razvoja suštinski obilježena diskursom moći i neokolonijalnim pristupom, koji se predstavljaju kao ekološki i rodno osviješteni. Različiti globalni akteri (poput agencija za razvojnu pomoć) žene percipiraju prvenstveno kao vrijedan, nedovoljno iskorišteni resurs.
S druge strane, upozorava autorica, feminističke kritike održivog razvoja često se oslanjaju na (strateški) esencijalizam koji proizvodi dvije figure: brižnu ženu i prirodu. No, Szczygielska se pita što je uopće priroda? “Trebamo li štititi to čudno biće pod svaku cijenu, trebamo li ga očuvati, ili pokušati koegzistirati? Podrazumijeva li ‘priroda’ da je ‘kultura’ uvijek destruktivna?” Takav dualistički pristup je dvosjekli mač. Bez odbacivanja esencijalizma teško da ćemo odbaciti i figuru žene kao heroine održivog razvoja, a bez kritičkog razmatranja same ideje rasta teško da ćemo ostvariti održivost, zaključuje.
