Objavljeno

Za djevojke u Iranu, zatvor može biti oblik slobode od patrijarhata

U Iranu obiteljsko nasilje nije zakonom zabranjeno. Ubojstva žena iz časti se toleriraju.

Zakon dopušta da djevojčice uđu u brak već s 13 godina ili mlađe ako imaju pristanak oca/djeca i suca.

U Iranu ima oko 40 000 dječjih brakova – od toga je tristotinjak djevojčica mlađih od 14 godina.

U međunarodnoj konkurenciji ZagrebDoxa 2020. ističe se film Sjene bez sunca (2019.) iranskog redatelja Mehrdada Oskoueija koji je pratio skupinu maloljetnih djevojaka koje služe kaznu za ubojstvo oca, muža ili drugog muškog člana obitelji. Oskoueiju ovo nije prvi put da se bavi temom tinejdžerki “s one strane zakona” – autor je i filma Snovi bez zvijezda (prikazan na ZagrebDoxu 2016.) o djevojkama u popravnom domu u Teheranu.

Njegova posvećenost i senzibilitet za temu vidljivi su ne samo u činjenici da je dozvolu za snimanje prvog filma pokušavao dobiti sedam godina, već i u opuštenosti pred kamerom djevojaka koje prikazuje. Jedan od razloga zasigurno je izostanak osude s njegove strane i nenametljivost pitanja koja djevojkama postavlja u vezi njihovih života i počinjenih zločina.

Izbjegavanje senzacionalističkog pristupa svakako je jedna od najvećih vrijednosti filma, a kompleksnost i bezizlaznost životnih situacija mladih zatvorenica izlazi na vidjelo ponajviše kroz jaz između brutalnosti koju su doživjele i zatim zločina koji su počinile, i gotovo bezbrižne svakodnevice u maloljetničkom zatvoru. Neke od njih ubile su svoje nasilnike s 15 godina, neke su pokušale samoubojstvo, neke su bespomoćno gledale kako otac tuče majku po šavovima na glavi netom po povratku iz bolnice. Ženama koje žele pobjeći muževi odbijaju dati razvod, a policija ne čini ništa da sankcionira nasilje. “Ako me opet probaš ubiti, pobrini se da i uspiješ, jer inače ću ja tebe ubiti,” rekao je otac jedne od djevojaka nakon što ju je odveo u pustinju i izmlatio palicom i lancem za gume. Zato se idući put pobrinula da uspije.

Mnoge od djevojaka imaju majke i/ili starije sestre koje se nalaze u zatvoru za odrasle, gdje su uvjeti manje idilični, između ostalog, jer znaju da ih očekuje smrtna kazna (osim ako im koji muški član obitelji ne da oprost, što se vrlo rijetko događa).

Redatelj svojim protagonistkinjama ponekad izravno postavlja pitanja, ponekad prikazuje njihove svakodnevne aktivnosti (druženje, zajednička priprema obroka, igra s djetetom jedne od njih, igranje graničara u vrtu…), a ponekad ih ostavlja same s kamerom da se porukom obrate majci, (ubijenom) ocu ili nekom drugom članu obitelji.

Primjerice, jedna djevojka se obraća svom mužu, za kojeg se morala udati kad je imala 12 godina, a pristala je na to samo zato da se makne od nesretne situacije kod kuće. Ona priča svoju priču sa smirenošću i zrelošću puno starije žene iako je zapravo još tinejdžerka. Većina njih bila je prisiljena vrlo brzo odrasti. Na njenu žalost, ispostavilo se da njen (puno stariji) muž nije onakav kakvim se predstavljao u početku. “Ja nisam ubila Hosseina. Ubili su ga oni koji su me prisilili da se udam za njega,” zaključuje na kraju.

Među djevojkama se razvija i žustra rasprava o ulozi žene u braku i položaju žene u iranskom društvu. Na vidjelo izlaze kontradiktorni stavovi i unutrašnji sukobi između tradicije i emancipacije; neke od njih tvrde da žena mora biti poslušna i trpjeti (što je ironično s obzirom da su one svojim činom pokazale da više ne mogu trpjeti), dok druge progovaraju protiv braka. Ipak, uspijevaju se složiti oko jedne stvari: roditelji ne smiju kćeri udavati premlade.

U posjet im redovito dolazi bivša zatvorenica koja je tu provela sedam godina. “Ja sam praktički odrasla ovdje,” govori ona, dodajući da je teško reći je li bolje u zatvoru ili vani – sve ima svoje prednosti i nedostatke. Pomalo je šokantno čuti takvu izjavu, no trebamo biti svjesne da je za mnoge žene upravo život u vanjskom, agresivnom patrijarhalnom svijetu pravo zarobljeništvo (jednu od djevojaka je muž zaključao u stan i nije je puštao). Stoga je boravak u maloljetničkom zatvoru, koji uključuje i zaštitu od nasilja, prisilnog braka, neželjene trudnoće, itd., za njih doista neki oblik slobode i prakticiranja ženske solidarnosti. A što ih očekuje kada, i ako, izađu je sasvim druga priča.


Film možete pogledati u petak, 9. listopada u 20h, a ulaznice nabavite na stranici ZagrebDoxa.


Povezano