O filmu Šuti, petom igranom filmu redatelja Lukasa Nole, mnogo se govorilo i prije zagrebačke premijere održane prije nekoliko dana u kinu Europa. Velikim očekivanjima dijela publike pridonijela je činjenica što se filmska ekipa iz Pule vratila bogatija za pet Zlatnih arena.
Ovjenčan nagradama ili ne, Šuti je film koji zaslužuje pažnju i koji na izuzetno dojmljiv način govori o, prema riječima redatelja, “tihom ratu kojeg nismo svjesni.” Bez mnogo eksplicitnih scena nasilja, igrom zvuka, boje i mučne atmosfere koja prožima cijeli film, redatelj gledatelja ostavlja zatečenog i duboko potresenog, što nije čest slučaj posljednjih godina u domaćoj kinematografiji.
Šuti u redovnu kino distribuciju kreće u (nepovoljno) blagdansko vrijeme, koje uglavnom nije rezervirano za teške teme. Ipak, vrijedi odvojiti vrijeme za film koji je toliko snažan da u gledatelju budi cijeli spektar emocija. Sve osim ravnodušnosti.
Kakve su bile reakcije publike nakon nedavne zagrebačke premijere filma?
Bilo bi glupo da kažem “dobre” zato što se radi o specifičnoj temi, ali bile su onakve kakve smo priželjkivali. Ljudi mi uglavnom nisu čestitali, nego su me ljubili, tapšali po ramenu… Bili su poprilično potreseni i uplakani, tako da mislim da smo uspjeli isporučiti emociju.
Meni je važno da film potraje i potakne emocije koje smo htjeli proizvesti, a to je prije svega suosjećanje jer iz suosjećanja ide potreba za nekim aktivnim djelovanjem, želja da se pobrinete za nekog drugog koji je stradao
Otkud u posljednje vrijeme toliki interes hrvatskih filmaša za socijalno angažirane teme?
Hrvatski film se nažalost podijelio na dječje filmove i komedije naspram mučnih i ozbiljnih filmova, ali ne govorim to u lošem smislu, nije se podijelio među autorima, već među publikom. Publika u Hrvatskoj reagira uglavnom samo na komedije i dječje filmove, ali ima izvrsnih, vrlo ozbiljnih filmova, koji nažalost ne pronalaze širu publiku. Evo, primjerice, Bobo Jelčić je doživio nevjerojatan uspjeh u Berlinu, a ovdje nije uspio naći put do publike. Mi smo se ovaj put potrudili preko ženskih aktivističkih udruga zainteresirati i uključiti ljude. Smatram da je ovo jedan od žešćih problema ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu i nadam se da će Šuti imati dobru gledanost i da će publika reagirati na njega, pa će možda, ako ne sada, u budućnosti ostati kao svjedok nekog vremena.
Što vam je još bitno vezano uz Šuti, osim dobre gledanosti?
Meni je važno da film potraje i potakne emocije koje smo htjeli proizvesti, a to je prije svega suosjećanje jer iz suosjećanja ide potreba za nekim aktivnim djelovanjem, želja da se pobrinete za nekog drugog koji je stradao. Mi mislimo da se obiteljsko nasilje događa negdje drugdje, negdje daleko, u nekoj ruralnoj sredini, a zapravo se vrlo često događa vrata do vašeg stana. Ako smo uspjeli probuditi suosjećanje u ljudima, mislim da smo uspjeli.
Zašto se povijest zlostavljanja ponavlja i kako prekinuti, kako ste već spominjali, “začarani krug iz kojeg se ne može izaći”?
Hrvatski film se nažalost podijelio na dječje filmove i komedije naspram mučnih i ozbiljnih filmova, ali ne govorim to u lošem smislu, nije se podijelio među autorima, već među publikom. Publika u Hrvatskoj reagira uglavnom samo na komedije i dječje filmove, ali ima izvrsnih vrlo ozbiljnih filmova, koji nažalost ne pronalaze širu publiku
Danas je puno bolja situacija nego prije deset godina, a kamoli prije dvadeset, ali i dalje je grozna. No, postoje brojne udruge, ozbiljnost u vladinim institucijama, postoji mogućnost da čovjek nazove i pita. Unatoč tome, žrtve nasilja su, kao što znamo iz svih istraživanja, vrlo često uvjerene da su one krive. Djeca i žene misle da su krivi zbog toga što ih otac ili suprug tuče. Treba podignuti svijest o tome da izlaz postoji, da bez straha možete zatražiti pomoć i pomoć će vam sasvim sigurno doći.
O čemu ste razgovarali nakon projekcije zatvorene za javnost koju je organizirala Autonomna ženska kuća uoči Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama?
Upravo o podizanju svijesti među žrtvama da je izlaz moguć. Drago mi je što sam tada imao susrete sa žrtvama nasilja koje su prepoznale vrijednost filma i zahvaljivale mi na tome. Kada dobijete takav feedback od ljudi koji su to zaista prošli, onda ste zadovoljni sami sobom, čak ne toliko kao autor, već kao čovjek.
Zašto Šuti nije još jedna klišeizirana priča o zlostavljačima i žrtvama?
Zato što film ne nosi patetiku, nego suosjećanje. Ovo je malo drugačiji “božićni film”, film koji će u ljudima probuditi, ako ju nisu imali prije, potrebu da se drže za ruke sa svojim partnerom i sa svojom djecom.
Foto: Wall.hr
