Druga sezona Filozofskog teatra počela je ove nedjelje, 18. listopada gostovanjem Vanesse Redgrave. Ovaj je program pod vodstvom Srećka Horvata dosad ugostio Juliju Kristevu, Niccola Ammanitija, Slavoja Žižeka, Thomasa Pikettyja, Alaina Badioua te Saskiu Sassen i Richarda Senneta, sve osobe koje se bave primarno pisanjem. Redgrave je tako prva glumica na sceni ovog kazališno-filozofskog programa.
Rođena 1937. u poznatoj glumačkoj obitelji, za svoj je rad osvojila otprilike sve nagrade koje je mogla osvojiti – Oscar, BAFTA, Tony, Olivier, te po par Emmyja i Zlatnih Globusa. Proslavila ju je već 1961. uloga Rosalind u Eliottovoj režiji Kako vam drago, a od brojnih filmskih angažmana izdvajam uloge obespravljene lezbijke u If These Walls Could Talk 2, borkinje protiv nacizma u filmu Julia, Isadore Duncan u Isadori, sufražetkinje u The Bostonians i protagonistkinje u Blowup-u.
Vanessa Redgrave poznata je i po svome aktivizmu – počevši od prosvjeda protiv Vijetnamskog rata i sudjelovanja u trockističkoj Revolucionarnoj radničkoj partiji, nastavlja 70-ih s borbom protiv cionizma, dok kasnije mijenja fokus i posvećuje se humanitarnom i zagovaračkom radu kao ambasadorica UN-a. Zajedno sa Susan Sontag boravila je u Sarajevu pod opsadom, kao i u Tuzli povodom nedavnog ustanka.
Upravo je njezin politički (paradoksalno, nikad feministički) angažman najavljen kao glavna tema večeri u HNK, koja mi je zvučala kao potencijalno vrlo zanimljivo i drugačije izdanje Filozofskog teatra jer prvi put govori netko tko je prvenstveno osoba od kazališta.
Iako Vanessu Redgrave nismo gledale/i kako glumi, njezina snažna scenska prisutnost dala nam je itekako naslutiti zašto je velika glumica; i u običnoj, opuštenoj konverzaciji ona koristi čitav ekspresivni aparat te u potpunosti dominira prostorom HNK (kao i zbivanjima na sceni – sa zavidnom lakoćom u više je navrata izbjegla neka Horvatova pitanja na koja joj se nije odgovaralo).
Razgovor je otvorila anegdotama o djetinjstvu i glumačkim počecima. Svoja prva sjećanja, ona na evakuaciju u Drugom svjetskom ratu, povezuje s kasnijom potrebom da na neki način pruži pomoć izbjeglicama i žrtvama rata.
S druge strane, naglašava hrabrost kao nužnost i preduvjet da se glumački djeluje, odnosno kao jedinu pravu motivaciju glumačkom i kazališnom stvaralaštvu. Kao primjer navodi pritisak koji je njezin otac (legendarni glumac Michael Redgrave) vršio na britansko Ministarstvo rata u doba Drugog svjetskog rata da se otvore kazališta. Ljudi u ratno doba trebaju umjetnost, a pogotovo kazalište, čemu je svjedočila u ratnom Sarajevu, izrazivši divljenje upornosti i otporu sarajevskih kazališnih umjetnika koji nisu prestali igrati ni kad je bilo najgore.
Taj ju je stav vodio i kad je s bratom Corinom 1995. osnivala Moving Theater, projekt kazališnog obilježavanja pedesete obljetnice pobjede nad fašizmom. Naglasak Moving Theatera bio je na internacionalizmu, a posebno je istaknula nužnost da se međunarodno obilježi borba koju je, pogotovo u svjetlu tadašnjih događanja u bivšoj Jugoslaviji, smatrala izrazito aktualnom.
Ovaj projekt otvorila je Shakespearova drama Antonije i Kleopatra u kojoj su povukli paralelu multikulturalnog kolonizatorskog Rima i multikulturalnog kolonizatorskog Britanskog carstva, a postavljeno je i Jovanovićevo Oslobođenje Skoplja. Zanimljivo je (iako ne čudi) kako je Moving Theater bio izrazito neisplativ pa se Redgrave našalila kako još uvijek otplaćuje hipoteke koje je zbog njega podigla.
Srećko Horvat joj je očekivano postavio i pitanje o najpoznatijem istupu – govoru povodom primanja Oscara za Juliju u kojemu se zauzela za prava Palestinaca i Palestinki. Time je izazvala ogroman skandal i gnjev dijela javnosti, (neopravdane) optužbe za antisemitizam, protiv nje se prosvjedovalo i prijetilo joj se smrću.
Pitao ju je smatra li kako bi joj karijera bez toga otišla u drugačijem smjeru, budući da joj je govor sigurno zatvorio mnoge holivudske prilike. Vidno iziritirana pitanjem (vjerojatno su ju nebrojeno puta to pitali), Redgrave je jednostavno odgovorila kako napredovanje u karijeri nema nikakve veze s poantom ni namjerom njezina čina, nadometnuvši kako ju živcira što se govor čitao kao propalestinski jer on nije pro- ničega, već naprosto odavanje počasti generaciji koja se borila protiv nacizma.
Ovakvo odbijanje da se politički odredi kao zagovornica bilo čega konkretnijeg ispostavilo se kao ono što vidim kao problem Redgraveinog političkog djelovanja, izvor razočaranja u osobi koju inače jako cijenim.
Preciznije na primjeru njezinog odgovora na javljanje gledateljice koja je izrazila divljenje prema Redgraveinu aktivističkom angažmanu. Taj je angažman napose humanitaran – usmjeren na fundraising i obnašanje UN-ove ambasadorske funkcije sa za to tipičnim načinom istupanja. Gledateljicu je zanimalo misli li Redgrave možda ipak kako bi valjalo konkretnije adresirati političke probleme (ratove, krize), postaviti se spram njih više materijalistički, a manje apstraktno, tj. baviti se uzrocima a ne samo sanacijom stanja.
Redgrave je na to odgovorila kako politika nije njezino područje i kako se u to ne razumije najbolje, no kako vjeruje u rješavanje društvenih kriza i sukoba putem iscjeljenja (koristila je termin healing) i duhovnog oporavka kasnije i nadodavši kako ‘velikim riječima’ poput revolucije nema mjesta u njezinu političkom rječniku.
Kao vodeće sile tog iscjeljivanja navela je kreativnu energiju (smjestivši tu i kazalište), meditaciju i molitvu.
Iako od Vanesse Redgrave nije bilo za očekivati da bude posebno (ili imalo) radikalna, ovakvo apstraktno shvaćanje problema kojima se toliko dugo bavi ipak me je začudilo – volim misliti kako kazalište ipak ima malo veći politički potencijal od molitve, a držim i kako Redgraveina glumačka djelatnost ide u prilog mojoj tezi.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
