10. izdanje MENT festivala održanog krajem veljače u Ljubljani završilo je tehnjavom na floorovima kluba K4 i Kina Šiška. Atraktivni milenijalski bendovi iz Beograda pretposljednje su se večeri, pak, predstavljanjem kompilacije Hali Gali koprcali za trenutak naše pažnje pozornicom Gala Hale. Ove je godine festival ostvario comeback na Gornji Grad slovenske prijestolnice pokorivši akustički dubiozan spoj stakla i stijenja Jazz Cluba kao jedno od svojih dostignuća. Doslovnih.
Inače, posjet formatu showcase festivala znači upoznati urbanu infrastrukturu u svoj njezinoj kompaktnosti i podatnosti za profesionalizaciju muzičke izvedbe. Kao refleks na kulturnu industriju, showcase pruža koncept polisceničnog dešavanja, i preuzeli su ga u zadnjih desetak godina i mnogi žanrovski tradicionalni festivali (spomenimo, primjerice, austrijski Saalfelden Jazz). Satnica uigrana po šihtama ujedno predstavlja klupsku infrastrukturu kakvom se i Graz sa svojim poslovičnim jedinstvom mjesta, u kojem je ovog vikenda Roisin Murphy nastupila na Elevateu, teško može podičiti.
MENT je u ovoj domeni jedan od međaša jer nudi festival po mjeri čovjeka, odnosno glazbenih profesionalaca u crnim indie-uniformama kakve srećemo na doručku u Hotelu Park. Budući da prevelika urbana sredina nije prednost, festival je fluidno razveden pozornicama od obronaka centra u Kinu Šiška preko subkulturnog distrikta Metelkove i obližnje Stare Elektrarne do strogog centra.
Dana prvog (doduše, po programu drugog) navečer bilo je teško odoljeti grooveu madžarskog neo-fusion benda New Fossils, koji se s pozornice Liveurope u staroj Elektrani sam spuštao u koljena. Uostalom, bila je to samo uvertira u ešalonski potencijal večeri. Belgijski trap-sastav ECHT! estetikom vapor-wavea pojačanom maglicom eteričnih vizuala opravdava pozicioniranje u muzeju ljubljanske struje. I klešanje s domaćim Seineom na stageu Gromke, hrvatsko-slovenskog izdavača Moonlee koji je ovime slavio 20-godišnjicu postojanja, Belgijancima smo oprostili.

Nastupivši valjda zadnji put prije osam godina na tribini kluba Vinyl, četvorka iz Analene, s Anom Franjić na bas-gitari te uobičajenim smutljivcima zagrebačke scene, privukla je u Gromku kohorte iz Hrvatske i ispunila klub – kao oko. Utjelovljenjem scenske igre u kojoj svi sviraju sve, ova je ikserska DIY emo-core legenda songbookom posramila sve izvođače koji boostaju Facebook i Instagram objave. Na ulazu susjedne Menze ista situacija, od redara se također tražila uslugica više, a scenu su zagrijavali češki Fotbal i slovački Shallov.
Još uoči ECHT?-ovog acta s boka se prešlo u glavno dvorište Metelkove odmjeriti zvuk s pozornice Channel Zero. Vokal sa sessiona britanske klupske scene Sons of Kemet, britanski stihoklepac Joshua Idehen, vitalističkom je naracijom „Learn to Swim” nametnuo alegoriju potucanja od scene do scene kao devizu festivala. Festivalska čarolija samo se nastavila nastupom world-izvođača iz Burkine Faso s očijukanjima ka Gromkoj, Elektrani i Menzi. A zgužvani program prekrcao večer opijenu dobrim utiscima…
Dvadesetak sati kasnije, uspinjača olakšava suočenje s najvećim izazovom večeri – krštenje stakleno-kamenite pozornice Jazz Cluba u interpolaciji nedavne restauracije ljubljanskog Gornjeg grada. Dovoljno je reći da su i sami izvođači trenutak u svojim najavama isčekivali sa skepsom. Solo-nastup Ane Lue Caiano, ukoliko se nastup podboltan loopovima i podlogama takvim može nazvati, odolijeva žanrovskim očekivanjima svojim folktroničnim repertoarom. Usprkos izrijeku na portugalskom kojeg je optimistično gledano mogla razumijeti tek petnaestina ili dvadesetina okupljenih, interpolacija starog i novog mljela je sve pred sobom. Čak s viškom podnošljivog stava.

U obližnjoj Kapelici, KranjčanBrothers u eksperimentalnom modu oživljavali su tuđu poeziju. Vitki vokalist Žigan kao beat-boxer se probio na slovenskom talent-šouu i proširuje izraz performansa koreografijom street-style plesa uz akademski našpananog Kristijana poznatijeg kao DrummingCellist. Genetska spona naširoko zloupotrebljavanom pojmu “organskog” [sic!] daje novi sadržaj, ne ostavljajući arhitekturi da ih sažvače.
Uvertiru u večer priredio je Oholo!, bend iz fele Jimi Tenorovog čitanja ‘klasika’ Fele Kutija koji ovih dana miksaju drugi album u zagrebačkom studiju Kramasonik. Bez trunke oholosti, a kamo li obijesti, bendov kontrabasist Tomaž Grom, odnedavno je laureat filmske nagrade Vesna za film godine osvojen s dokumentarcem o prolaznosti vremena. Dva kontrabasa, bubanj i dva saksofona pružaju ‘kuhinjsku’ podlogu dvojici ‘žicara’, a violinske solaže znaju povući čak do nečega nalik skandinavskom folku.
U ostatku festivala, a na tragu odvijanja ovog tjedna u Zagrebu, koncertima povodom drugog dijela kompilacije Zvučni zid reaktualizirao se fenomen borbe s nedostatkom pažnje medija i društvenih mreža regionalne klupske produkcije. Na showcaseu kompilacije Hali Gali tako je KOIKOI zadnji put nastupio u izvornoj postavi. Bend vlada pozornicom, ima show i drži publiku za gušu, ali im slabo tko nakon nastupa kupuje ploče. Sve ostaje u začaranom krugu aplikacija.
Iako nastup Vizelja moje ikserske kosti više nisu bile kadre čekati, a i prešlo se na nastup austrijsko-somalske reperice BEX u Channel Zero, ‘otvarači’ večeri iz Ubili su batlera najbliže su onome što je Analena izvela prethodne večeri u Gromkoj. Invazivne atmosferično-neurotične emocije u međuigri dvaju gitara i ritam-sekcijom koja baca na kasne 90-e, dosad su predstavljali singlovima, pružajući dio uvida u mistični kozmopolis beogradskog kluba Dragstor. Regionalna nagrada nezavisnih diskografa (Runda) za najbolji je album na suhom ostavila „Kao zao kor” Denisa Kataneca i „Na ivici sanjanja” Proto Tripa, dodijelivši priznanje pančevačkim Ljubičicama s pločom „Dok čekamo pad”.
Svođenje dojmova i kalibriranje žanrovskih spojeva svakako je nadomješteno programom prezentacija, od kojih se ističe ona slovensko-hrvatskog dueta Freekind (Sara Ester Gerdelj i Nina Korošak Serčič), čiji je streaming-skor nakon debut EP-ja Not Good Enough iz 2020. godine iznosio 600k ogleda. Bend su osnovale tijekom studija pri Akademiji za glazbu u Grazu, nakon upoznavanja na ljetnoj jazz-školi u Grožnjanu. Nadahnuće su pronašle u živoj svirci kolektiva Soulquarians iz Philadelphije, već su se predstavile koncertima na MENT-u i Waves Vienna te Eurosonicu, Europavoxu i Reeperbahn festovima. Na domaćem SHIP festivalu, koji je premijeru imao prošle godine, predstavile su se neo-soul albumom Since Always and Forever od 12 pjesama, puštanih na radio-stanicama Austrije i Njemačke. Pored SHIP-a u Šibeniku, nastupile su na Szigetu i Exitu, Mostly Jazzu u Birminghamu, krčkom Velvetu i Otoku glazbe na Lastovu. Uspješni su niz ove godine nastavile su singlom “Made It“. Nebo je granica.