Regresivna društvena strujanja postaju sve očiglednija – na trgovima prvih subota u mjesecu, ispred bolnica i u izbornim rezultatima, pri čemu se temeljna ljudska prava, uključujući reproduktivna prava, sve češće dovode u pitanje. Inicijative, akcije i organizacije objedinjene pod nazivom antirodni pokreti predstavljaju ozbiljan izazov za stečevine dugogodišnje borbe za ženska prava. Tko stoji iza ovih pokreta, tko ih podržava i kako im pružati otpor te zaštititi postignuta prava, postaju pitanja od izuzetne važnosti u svjetlu trenutnih društveno-političkih zbivanja.
Paviljon tržnice Brajda u Rijeci je 14. lipnja postao poprište žive diskusije o navedenim pitanjima, na tribini „Antirodni pokreti: istraživanja i otpor“ koju je organizirala inicijativa Kino Katarina, a podržala Zaklada Solidarna. Tribina je okupila relevantne stručnjakinje, stručnjake te aktivistkinje koji su iz različitih rakursa doprinijeli sveobuhvatnom prikazu teme, što je omogućilo prostor za dinamičnu diskusiju o potencijalnim strategijama otpora.
Tribinu je moderirala voditeljica programa Kino Katarina Marta Baradić, a sudjelovale su znanstvenice Maja Gergorić i Tanja Vučković Juroš, istraživački novinar Hrvoje Šimičević te aktivistkinje Ana Lovreković i Ana Jurčić. Tribinu je obilježio velik odaziv građanki i građana, a činjenica da je dio programa posvećen pitanjima i odgovorima trajao gotovo jednako dugo kao i izlaganja sudionica_ka govori o važnosti i aktualnosti teme pružanja otpora regresivnim društvenim trendovima.
Nakon kratke odgode programa u sklopu inicijative „Prekid programa: Štrajk za Gazu“, tribina je otvorena definiranjem ključnih pojmova i povijesnim pregledom nastanka antirodnih pokreta. Maja Gergorić, zaposlena na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i doktorandica na temu nastanka antirodnih pokreta u postkomunističkoj Europi na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, objasnila je da se antirodni pokreti odlikuju mobilizacijom iz perspektive krajnje desnih politika s ciljem napada ne samo na koncept roda, već i na LGBT+ prava, reproduktivna prava i spolni odgoj u školama. Šire gledano, antirodne pokrete opisuje kao napad na demokraciju i vjerske slobode.
Počeci tih pokreta smještaju se u rane 1990-e godine, kada se unutar uskih krugova u Vatikanu počinje razvijati antirodni diskurs, i to kao odgovor na uvođenje koncepta roda koji u međunarodnim dokumentima počinje zamjenjivati termin spola. Antirodni pokreti u obliku široke društvene mobilizacije kakvu poznajemo danas pojavljuju se 2000-tih godina, a prva takva mobilizacija u Hrvatskoj dogodila se 2006. godine povodom pokušaja uvođenja spolnog odgoja u obrazovni sustav.
Tanja Vučković Juroš, postdoktorandica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, naglasila je da do šire društvene mobilizacije dolazi preoblikovanjem antirodnih poruka iz moralnog u ljudskopravaški i demokratski okvir. Umjesto naglašavanja moralnosti utemeljene na konceptu grijeha, što rezonira samo s užim i religioznim dijelom društva, Crkva je počela preuzimati ljudskopravaški diskurs te njime mobilizira širu javnost. Primjerice, pitanje spolnog odgoja u školama više se ne predstavlja kao problematično u kontekstu crkvenih vrijednosti, već kao demokratsko pravo roditelja da odlučuju o odgoju svoje djece. Vučković Juroš ističe da ovaj preokret stvara emocionalni naboj i oslanja se na strahove roditelja, što omogućava lakšu mobilizaciju. Jednom formiran, takav se diskurs lako širi i na druge teme, poput prava LGBT+ osoba.
Velik su doprinos tribini obilježili uvidi Hrvoja Šimičevića, nagrađivanog novinara tjednika Novosti, koji je podijelio saznanja o globalnoj lobističkoj mreži koja stoji iza planiranja te financiranja lokalnih antirodnih pokreta. Ovog je proljeća u seriji članaka Šimičević detaljno pisao o Agendi Europa, Google grupi na temelju čije je procurene email komunikacije utvrđeno oko 250 političkih aktera i najmoćnijih antirodnih organizacija na svijetu koje su koordinirano radile na promicanju konzervativnih vrijednosti te osporavanju progresivnih uredbi.
Prema Šimičevićevoj analizi email komunikacije između 2013. i 2019. godine, krajnji su ideološki ciljevi Agende Europa potpuna zabrana pobačaja, kriminalizacija homoseksualnosti, zabrana kontraceptiva te otežavanje, odnosno zabrana razvoda braka. Glavnu financijsku okosnicu Agende Europa čine američki neokonzervativci, a uz ideološke ciljeve usmjerene k osporavanju rodne ravnopravnosti, na meti su i uredbe o regulaciji klimatskih promjena te radnički pokreti, ponajviše iz ekonomskih interesa vezanih uz industriju fosilnih goriva.
Agenda Europa svoje početke bilježi 1990-ih u Rusiji, kada u ekonomsko političkim prilikama nakon raspada SSSR-a, privatizaciji i deregulaciji američki neokonzervativci vide priliku za savezništvom s ortodoksnim pravoslavcima s ciljem očuvanja i promicanja tradicionalnih kršćanskih vrijednosti, a uz to i priliku za zgrtanjem kapitala. Ova je suradnja dobila na značaju dolaskom Vladimira Putina na vlast, a u međuvremenu je okupila političke aktere i organizacije krajnje desnih orijentacija iz cijelog svijeta s ciljem stvaranja međunarodne lobističke organizacije koja će koordinirano raditi na osporavanju progresivnih politika. Istaknuta je sudionica ove Google grupe od samih začetaka bila Željka Markić, a uz njeno se ime ističu i Stjepo Bartulica, Ladislav Ilčić i Petra Tišljarić.
Ovi su se uvidi pokazali izuzetno relevantnima u kontekstu problematike tribine zato što govore o koordiniranoj međunarodnoj suradnji vezanoj uz antirodne inicijative poput 40 dana za život i Hrvatska za život, s obzirom na to da je jedna od predvodnica tih inicijativa u Hrvatskoj, Petra Tišljarić, direktno povezana s mrežom Agenda Europa. Spomenuti političari ne samo da su za svoje inicijative dobivali podršku i financijsku potporu, već im je mreža poslužila za proboj na europskoj političkoj sceni.
Dekonstrukciji antirodnih pokreta doprinijela je i Maja Gergorić, predstavivši rezultate recentnog istraživanja „Podržane ili pokorene: društveni rizici, ugroze i mogućnost zaštite reproduktivnih prava žena u Republici Hrvatskoj“, koje je pokazalo da pravo na izbor u Hrvatskoj podržava 75% ispitanika_ca. Osim toga, došlo se do podatka da se preko 70% ispitanih apsolutno ne slaže s molitvenim akcijama klečanja na trgovima, pri čemu 50% smatra da bi one trebale biti zakonom zabranjene. U tom smislu, istraživanje je pokazalo da stavovi konzervativnih i krajnje desnih političkih aktera i organizacija ne čine stavove većine populacije – iako ih oni nastoje tako prikazati.
U širem kontekstu antirodnih pokreta i napada na pravo na pobačaj, evidentno je i samim organizatorima tih inicijativa da ne postoji društvena podrška, objasnila je Gergorić. U tom smislu, glavni je i najveći cilj antirodnih prosvjeda promjena kolektivnog stava o pobačaju, a najbolji primjer toga su hodovi za život. Kroz korištenje pozitivnih poruka i preoblikovanje napada na reproduktivna prava u “promicanje” tzv. kulture života, nastoji se proširiti mobilizacijski potencijal pokreta.
Nadovezujući se na Gergorić, Tanja Vučković Juroš predstavila je rezultate istraživanja koje trenutno provodi u sklopu projekta „Sense Agenda“. Ovo istraživanje ispituje kako “obični ljudi” razumiju antirodne poruke i zašto imaju različita mišljenja te često snažno suprotstavljene osjećaje o rodnoj ravnopravnosti. Projekt koristi komparativnu analizu podataka prikupljenih u fokus grupama u Hrvatskoj i Belgiji.
Jedan od ključnih nalaza, ističe Vučković Juroš, jest način na koji društva percipiraju sama sebe. U Hrvatskoj ispitanici vlastito društvo često doživljavaju kao izrazito konzervativno, što utječe na njihovu spremnost da javno iznose liberalna ili progresivna mišljenja iz straha od osude ili sukoba. Ovaj osjećaj konzervativizma stvara paradoks s obzirom na to da većina građana_ki podržava pravo na izbor. Vučković Juroš objašnjava da je samopercepcija presudna: „Ideja o tome kakvo je javno mnijenje oblikuje upravo takvo javno mnijenje, stvarajući zatvoreni krug. Porazno je da smo stvorili sliku o sebi kao nazadnima, pogotovo kada uzmemo u obzir činjenicu da smo pobačaj uveli u Ustav još 1973. godine, dok je Belgija to učinila tek 1990-ih. Sliku o sebi kao nazadnima stvorili smo tek u posljednjih 30-ak godina.“
Dio tribine bio je posvećen pravu na pobačaj kao jednom od najbitnijih artikulacija reproduktivnih prava. Ana Lovreković, dugogodišnja aktivistkinja feminističkog kolektiva fAKTIV, posvetila je svoj angažman pretežito pravu na pobačaj. Kao glavne prepreke dostupnosti pobačaja u Hrvatskoj ističe priziv savjesti i visoke troškove koji se kreću između 300 i 400 eura, ne uključujući dodatne troškove poput pregleda i anestezije. Lovreković naglašava da kako bi pobačaj zaista bio dostupan, mora biti besplatan.
Besplatan pobačaj artikuliran kao ključni zahtjev u javnost je iznesen na Noćnom maršu 2017. godine. Lovreković se prisjeća da je taj zahtjev u početku naišao na snažan društveni otpor i kritiku. Međutim, kroz nekoliko godina ustrajnog rada i promicanja ove ideje u javnom prostoru, ideja besplatnog pobačaja postala je prihvaćenija u široj javnosti. To potvrđuje i aktualna europska peticija My Voice, My Choice koja se zalaže za siguran i besplatan pobačaj, a uz to, na recentnim je izborima besplatan pobačaj uvršten u političke programe nekih lijevih i liberalnih stranaka kao jedno od temeljnih ljudskih prava.
Osim moćnih političkih struktura koje podržavaju antirodne pokrete, potencijalnoj opasnosti takvih inicijativa doprinosi i uloga javnog diskursa, na što je upozorila Ana Jurčić, kulturologinja i članica inicijative “Dodirni mi koljena” koja je pokrenuta kao odgovor na okupljanja molitelja u Rijeci.
„Takve pojave ne treba ignorirati. Ne smijemo prepustiti javni prostor, a još manje javni diskurs o ovim temama tim skupinama. Kad određena argumentacija uđe u javni diskurs, ona postaje normalizirana i slabo se propituje. Naša je obaveza ne dopustiti im da imaju taj prostor samo za sebe, već javni diskurs moramo puniti i vlastitim porukama,“ rekla je Jurčić.
Na temelju svog dugogodišnjeg aktivističkog iskustva podijelila je koju strategiju otpora smatra najučinkovitijom u borbi protiv regresivnih društvenih tendencija: „Iako sam ja osobno uvijek za direktnu akciju, ona ne može biti učinkovita ako je jedini vid pružanja otpora. Ključ leži u sinergiji, intersekcionalnom aktivističkom pristupu koji se sastoji i od obrazovanja, istraživanja i panel diskusija putem kojih se povezujemo i ohrabrujemo, pa sve do različitih vrsta direktnih akcija, umjetničkih intervencija, performansa, glazbe, sit-inova i tako dalje.“
Uvidi u problematiku antirodnih pokreta otvorili su prostor angažiranoj raspravi uz brojna pitanja iz publike. Okupljene su građanke i građani mahom i sami dolazili s iskustvom aktivističkog djelovanja, stoga se diskusija fokusirala na način artikulacije poruka otpora, pitanje institucionalnog okvira djelovanja te na korištenje pozitivnih poruka u kontekstu mobilizacijskog aktivističkog potencijala.
Iako je dojam nakon tribine bio da su neka pitanja dijelom ostala otvorena, upravo je to pokazatelj važnosti ovakvih događanja. Naime, sveobuhvatan i koncizan prikaz teme otvorio je nove vidove razmišljanja o načinima otpora, pri čemu je jedan od temeljnih zaključaka tribine bila poruka o važnosti kolektivnog djelovanja na različitim aktivističkim razinama- putem obrazovanja, organiziranja diskurzivnih programa, provođenja znanstvenih istraživanja, korištenja društvenih mreža, društveno angažiranih oblika umjetnosti te direktnih aktivističkih akcija. Diskusija se nastavila i u neformalnom obliku, druženjem ispred paviljona na tržnici Brajda, a mogućnost povezivanja aktivistkinja i aktivista koji se bave otporom antirodnim pokretima u različitim kontekstima, još je jedno od pozitivnih učinaka organizacije ove tribine.
