Ususret referendumu donosimo uz dopuštenje autora/ice tri facebook statusa koja su nas se dojmila, a koja jako fino ilustriraju raznolikost, promišljanja i emocije koje je iščekivanje ovog referenduma polučilo i prelilo na društvene mreže.
Emigracija i otkaz državi: Zemlja koja će otploviti u potop
Ivan Kralj, kupus.net
Još malo pa stiže i taj dan. Dan kad ćemo sami sebi reći jesmo li nazadni ili napredni. Neću biti „radikalan” i pozvati da mi se s Facebook liste odstrane svi koji su ZA diskriminaciju. Neću biti „radikalan” ni do mjere da ih pozovem da se odstrane iz moje okoline, a najmanje društva (možda društvo baš zaslužuje takve neuzorite uzore, jer ćemo tako i mi jednom moći organizirati Olimpijske igre!). Ja niti ne znam jeste li, za-ovci i za-ovce, uopće u mojoj (čitateljskoj) blizini... Ali ima načina da se udaljimo, čak i bez da vas zamolim izravno za izjašnjavanje. Način je, koliko god mogao naizgled zvučati defetistički, takav da vas pozovem da ovaj referendum shvatite i kao referendum za ili protiv i MOJE vlastite emigracije (Nekom sam možda drag, drugom možda i nisam, pa ne znam je li pitanje uopće referendumski relevantno... Ali u zemlji koja je sposobna mobilizirati tolike resurse da bi legitimirala mržnju, ne želim se niti tješiti zbrajanjem koliko je „normalnih” oko mene. Normalni ste onoliko koliko ste spremni prihvatiti one koji iskaču iz norme!).
O trajnijem odlasku razmišljam često i više je osobne prirode. Na ovoj svjetonazorskoj razini ovakav sam snažan poriv osjetio samo kod još jednog svenarodskog izjašnjavanja - onoga dana kad su se u drugome krugu predsjedničkih izbora našli Ivo Josipović i - Milan Bandić. Nije da nas je Josipović kultivirao svojom lignjavošću u rukavicama, ali strepnja nad potencijalom onog drugog mraka bila je još znatnija. U nedjelju će mi moj dragi narod pomoći da shvatim je li trajno lobotomiziran.
Jer nedjeljno ZA (a ne želim niti trošiti energiju na argumente PROTIV) značit će da je to zemlja koja će svih sljedećih nedjelja kad će morati vlastitim glasom krojiti svačiju sudbinu, moći ići samo niže i niže. 
Birajući parlamente, vlade i gradonačelnike.
Zemlja koja će otploviti u potop. Gdje će se na Šimićevu Titanic arku primati samo odabrane ljudske i životinjske sorte. Hoćete li se spasiti Šimićevom barkom i gledati druge kako tonu? Nije mi zapravo važno mislite li ZA ili PROTIV. Bilo bi mi važno da na referendum izađete tek toliko da kroz taj suludo bačen novac doznam nešto više, nešto preciznije o VAMA. Da, baš vama. Vama, kolektive!
Davao sam otkaze u medijskim redakcijama u kojima se odobravalo šikaniranje etničkih manjina ili legitimirala bezuvjetna dominacija bilo kakve većine. Ne želim biti dio takvih većina. ODJEBITE s takvim perverznim definicijama demokracije! Otkazima sam konzumirao osobnu higijenu, čak i kad su drugi takvo ponašanje zvali „nestabilnim”.
Rado bih u nedjelju saznao trebam li dati otkaz i ovoj DRŽAVI.
Hvala što ćete mi u tome pomoći.
Zašto ja mislim da treba izaći na referendum i glasati protiv?
Zašto ja mislim da treba izaći na referendum i glasati protiv?Viktor Marohnić, ShoutEm, Pet minuta
Zato što se bojim da se nakon ovoga slijedi zabrana pobačaja, da će nacionalne manjine kao što su Srbi, Muslimani, Židovi i dalje biti marginalizirani i tko zna što još može biti proglašeno neprirodnim.
Zato što mislim da je većina ljudi koja danas živi u Hrvatskoj ipak normalna i da različitosti doživljava kao nešto pozitivno.
Zato što mislim da treba zaštiti slabije i malobrojnije. Nikad se ne zna kad se bilo tko od nas može naći u sličnoj situaciji.
Zato što mislim da je ovo pokušaj primitivne i neobrazovane grupice, da još jednom isteroriziraju ljude oko sebe, kao što to čine 20 godina glasanjem za HDZ i slične zločinačke organizacije, a ovaj put koristeći referendum gdje sa manjinskim brojem glasača mogu ispod radara progurati svoj plan.
Zato što ne želim hodati po svijetu sa još jednom sramotom na leđima, nakon rata, korumpirane vlasti, pokradene države na rubu bankrota... volio bih da mogu reći da živim u normalnoj, modernoj državi u kojoj su svi dobro došli.
Zato pliz, izađite svi i glasajte i tako spriječite da nam se ne dogodi još i ova strahota.
Kruha i igara. Samo bez kruha.
Lukrecija Meštrović, Šarena koka
Zadnjih dana tonu ljudi na fejsu stavila sam na hide. Naprosto sam se gušila u količini netrpeljivosti i negativizma, kako iz tekstova koji su linkani, tako i iz komentara onih koji su ih linkali. Pokušala sam se maksimalno odvojiti od svega, okružiti se pozitivnim i kreativnim ljudima, jer vjerujem da nam svemir uvijek vraća ono što energetski šaljemo u njega. Zašto bi onda u svemir sijali negativizam? Generalizacija i isključivost, vjerujem, nisu pozitivni i smatram da ih ne opravdava strana na kojoj stoje. Kao vjernici, ponekad mi nije bilo lako čitati komentare mojih, nekih i vrlo bliskih, prijatelja. Isto kao što mi, kao vjernici, nije bilo lako čitati sve ono sto se piše, tobože u ime vjere.
Mene su na vjeronauku, davnih dana učili da je Bog ljubav. I da smo mi kao ljudska bića slobodni. Da je granica naše slobode tamo gdje počinje sloboda nekog drugog ljudskog bića. Učili su me da smo svi djeca Božja. I da smo stvoreni na sliku Božju. Biti stvoren na sliku Božju za mene znači da smo rođenjem dobili odgovornost da budemo najbolji ljudi što možemo biti i da u svemir emitiramo najveće moguće količine ljubavi.
U nedjelju je referendum na kojem smo izgubili. Ne mi koji glasamo protiv. Ni oni koji glasaju za. Nego mi kao ljudi. Izgubili smo samom činjenicom da je do referenduma došlo. U danima jada, frustracije, siromaštva, u danima kad puno previše ljudi prekopava kante da bi pronašli komad upotrebljive hrane, u danima kada obitelji završavaju na ulicama, djeca se smrzavaju po kućama bez grijanja, a dostojanstveni život od vlastitog rada je samo nedostižan, čak pomalo i zaboravljen san, nasjeli smo na najstariji trik na svijetu - podijeli pa vladaj.
Opljačkani, stavljeni pod čizmu straha od isključenja struje, kasnonoćnih poziva utjerivača dugova i opetovanih posjeta Albrechtovoj u vezi zapljene imovine, što smo učinili? Stavljeni pod čizmu straha da sutra nećemo imati što djetetu staviti na stol, što smo učinili?
Jesmo li odgovornima dali ime i prezime i pozvali ih na red? Nismo. Okrenuli smo se jedni protiv drugih. Smetaju na Srbi, smetaju na pederi, smetaju nam niski, ćelavi, visoki i glupi. Dobrovoljno smo, ne promislivši dva puta, skočili u arenu i grizemo se do krvi. Kruha i igara. Samo bez kruha. Jer kruh je preskup ovih dana. Ljuti smo jer smo sebe sveli na mjeru ovce koja hoda za zvukom zvonca. Ovih dana, kao da je teško zadržati vjeru. Ipak, ovih dana ja vjerujem više nego ikad.
Okrenite se oko sebe i potražite spasitelje. Dolaze u svakakvim oblicima, a prepoznat ćete ih po ljubavi koja iz njih isijava. To su ona dva frajera od sinoć na trgu koji se ljube sa tako puno sreće i slobode. To je onaj glumac koji je tako fantastično postavio svoju ulogu. To je ona teta u pekari koja vam je poklonila slanac. To je onaj redatelj koji je se uživio i fantastično složio scenarij za projekt koji radi besplatno. To je ono dijete koje je iz razumijevanja za nagradnu zvjezdicu predložilo razrednog kolegu koji mu iskazuje netrpeljivost. To je nepoznata žena koja vam pokloni spontani osmijeh u prolazu. To je porezna službenica koja uz uzdah „zametne” vaš spis kako bi vam dala još malo vremena. To je ona umorna žena na blagajni koja pronalazi ljubaznost i na kraju predugog radnog dana. To je ona cura izbrijanje glave sa pirsevima koja vas u gužvi koncerta slučajno trkne laktom pa se uz blistavi osmijeh ljubazno ispriča.
U nedjelju je referendum. Referendum na kojem smo već izgubili, ali kojeg možemo doživjeti kao šansu za popravni ispit. U nedjelju nam je posljednja prilika da izglasamo vlastito dostojanstvo. Da pokažemo da nismo ovce i da ne padamo na najstariji trik u povijesti ljudskog roda. Ovu nedjelju na kocki nisu samo prava homoseksualaca. Ovu nedjelju na kocki su prava svih nas. Svi vi koji imate pravo glasa, a mislite da se ovo vas baš i ne tiče i da će to riješiti netko drugi, varate se. Politika me ne zanima i radije se okružujem umjetnicima koji žive u svom svijetu šarenila i pozitive. Unatoč tome, na izbore izlazim od kada imam pravo glasa. Nema puno toga sto možemo učiniti kada je politika u pitanju, ali ono što možemo je izaći i učiniti da naš glas bude naš. Postoje situacije u kojima moramo reagirati svi. Ovo je jedna od tih situacija.
Dobro je imati stav. Ali ako ga nećes aktivno iskazati, možeš njime obrisati dupe. U nedjelju možemo ostati doma, grickati jučerašnji kruh i maštati o tome kako bi bilo živjeti u nekoj drugoj državi ili možemo izaći i zajedno u svemir poslati jednu veliku zajedničku kuglu pozitivne energije i veselo čekati da nam se vrati natrag. Multiplicirana.
Možda neće doći multiplicirana tako skoro.
Ali doći će.
