Objavljeno

Jane Jacobs – aktivistkinja za urbanističko planiranje po mjeri čovjeka

Jane Jacobs, američko-kanadska aktivistkinja, novinarka, spisateljica i teoretičarka urbanizma, cijeli je svoj život posvetila žestokoj borbi za poticanje poslijeratnih projektanata da posvete više pažnje ljudskom mjerilu i važnosti lokalne zajednice u promišljanjima grada.

Iako bez formalnog obrazovanja u tom polju, uspjela je radikalno promijeniti urbanističku politiku promatranjem vlastitog okruženja. Kao zainteresirana građanka, uočila je negativne utjecaje modernog planiranja na zajednice i četvrti New Yorka. Jane je smatrala da su sami građani najpozvaniji na odlučivanje o razvoju grada:

Gradovi imaju mogućnost pružanja nečega svakome, samo stoga i jedino onda kada su stvarani zahvaljujući svima.“

Vjerovala je da je grad poput eko-sustava koji ovisi o raznovrsnim namjenama i planiranju koje polazi od zajednice. Zagovarala je mješovitu strukturu četvrti umjesto „spavaonica“, odvajanja trgovačkih centara i poslovnih ureda koji zjape prazni nakon radnog vremena, promovirajući lokalnu ekonomiju i jačanje povezanosti stanovnika.

Berenice Abbott, ulice Pike i Henry u New Yorku, 1936.

Jane Jacobs rođena je 4. svibnja 1916. u Scrantonu, Pennsylvania, gdje je završila srednju školu i radila za lokalne novine. Godine 1935. seli sa sestrom u Brooklyn u New Yorku; međutim, snažno ju je privukla živost ulica Greenwich Villagea koji uskoro postaje njen novi dom. U New Yorku je studirala na Columbia University’s School of General Studies, a prvo zaposlenje nakon diplome dobila je u časopisu Iron Age. Tamo je doživjela diskriminaciju, što ju je potaknulo na aktivizam i borbu za prava žena na jednaku plaću i sindikalno organiziranje.

Radila je kao i stenografkinja i novinarka za nekoliko časopisa, pišući o njujorškim radničkim kvartovima, a 1952. postala je članica tima časopisa Architectural Forum. Tu je dobila zadatak da istraži nekoliko urbanih razvojnih planova u Philadelphiji i Istočnom Harlemu, te je postala svjedokinjom toga da se urbani razvoj temelji na beskrupuloznoj izgradnji nove infrastrukture, ne obraćajući previše pažnje na pojedince koji su tu već živjeli. Zaključila je da takozvana revitalizacija obično dolazi nauštrb postojećih lokalnih zajednica.

Godine 1956. dobila je priliku da kao zamjena za svog šefa Douglasa Haskella održi govor na Harvardu. Govorila je o svojim zapažanjima o Istočnom Harlemu, a posebno o važnosti „urbanog kaosa“ naprama „našem konceptu urbanog reda“. Nakon tog govora bila je sve više percipirana kao prijetnja agentima nekretnina i investitorima velikih urbanih projekata.

S druge strane, upravo zahvaljujući tom govoru, koji je bio jako dobro prihvaćen od publike, dobila je priliku pisati za časopis Fortune. Iskoristila je tu priliku da napiše članak naslovljen Centar je za ljude, smatrajući kako je grad prvenstveno namijenjen ljudima, posebno se kritički osvrćući na gradskog planera Roberta Mosesa koji je, kako je smatrala, zanemarivao potrebe lokalne zajednice previše inzistirajući na efikasnosti, redu i mjerilu i, nasuprot njoj, na tome da je grad namijenjen prometu i izgradnji automobilske infrastrukture.

Berenice Abbott, Radio Row, 1936.

Nema logike koja može biti nametnuta gradu; grad čine ljudi i njima, a ne građevinama, moramo prilagoditi naše planove“, rekla je Jane.

Jane se postupno povlači iz rada u časopisu da bi se u potpunosti posvetila pisanju knjiga. Sebe je smatrala prvenstveno spisateljicom te je najsretnija i najproduktivnija bila pišući. Uslijedila je objava knjige po kojoj će ostati najzapamćenija, Smrt i život velikih američkih gradova (1961.). Knjiga započinje riječima:

Ova knjiga je napad na aktualno urbanističko planiranje. Također je pokušaj uvođenja novih principa planiranja i izgradnje, drugačijih pa čak i suprotnih onima koji se danas uče svuda, od arhitektonskih i škola urbanističkog planiranja, pa do ženskih časopisa.“

Knjiga je u to vrijeme izazvala velike kontroverze među predstavnicima urbanističkog planiranja, koji su Jane nastavili diskreditirati smatrajući njene izjave irelevantnima budući da dolaze od „obične kućanice“. U knjizi ona kritizira tadašnje urbaniste i njihove pretpostavke o tome što čini grad dobrim. Primjerice, naglašava kako stvaranje automobilske infrastrukture zapravo neprirodno razdvaja postojeća susjedstva, stvara nesigurno okruženje za pješake te uništava povezanost lokalnih zajednica. Smatrala je da je urbani plan onoliko jak koliko i zajednica kojoj služi. Urbanisti, po njoj, prvo moraju otkriti što čini kompleksnost i karakteristike koje određuju kako neka četvrt funkcionira te ih podupirati, a ne predlagati projekte o tome kako bi četvrti i gradovi trebali funkcionirati.

Za Jacobs, najvažnija je raznolikost, a postoje četiri principa kojima se ona postiže. Četvrti bi trebale uključivati raznolike namjene, a ne ih razdvajati; gradski blokovi trebali bi biti kratki, što bi poticalo šetnju i interakciju ljudi; trebala bi postojati jednaka zastupljenost starih i novih građevina; te odgovarajuća gustoća stanovanja koja stvara osjećaj sigurnosti i kreativnosti. Kao model i uzor te raznolikosti ona koristi vlastiti kvart, Greenwich Village. Ironično, po objavi njezine knjige Robert Moses predlaže novi projekt koji predviđa gradnju velike autoceste upravo kroz Greenwich Village. I tu započinje dramatično rivalstvo Jane Jacobs i Roberta Mosesa – toliko dramatično da danas postoji i opera bazirana na njihovim sukobima.

Prosvjed protiv Mosesovog prijedloga izgradnje autoceste LOMEX na Manhattanu

Jane je bila jednako goruća aktivistkinja kao i autorica. Bila je aktivna u kampanjama za očuvanje mnogih četvrti, a možda najvažnija borba bila je upravo za očuvanje Greenwich Villagea koja je slikovito prikazana u filmu Citizen Jane: Battle for the City. Borba je bila fokusirana na očuvanje parka Washington Square, koji bi bio u potpunosti uništen da je prihvaćen Mosesov prijedlog. Jane je predvodila pokret koji se brzo širio, okupljajući ljude iz svih dijelova grada. Ta skupina angažiranih ljudi pojavljivala se na svakoj javnoj raspravi, pisali su članke, protestirali na ulicama i smišljali planove rehabilitacije četvrti. Borba je kulminirala aktivističkim istupom pri kojem je Jane uhićena i optužena za poticanje nereda i ometanje rada javne uprave. Međutim, uslijed političkih previranja i stručnih procjena koje su ustvrdile da Mosesovo rješenje nije optimalno, planovi za gradnju autoceste kroz park su u konačnici odbačeni.

Jane je bila velika protivnica Vijetnamskog rata, koji je bio jedan od razloga njenog preseljenja 1968. iz New Yorka u Toronto, gdje nastavlja svoju aktivističku borbu i pisanje knjiga. Sudjelovala je u borbi protiv izgradnje takozvane autoceste Spadina, koja je i ovdje trebala proći upravo kroz njezin kvart. Mnogi je smatraju majkom urbanističkog i arhitektonskog fenomena vancouverizma.

Prosvjed protiv izgradnje autoceste Spadina u Torontu

U godinama koje slijede Jane je napisala još šest knjiga u kojima je proširila svoje teme na ekonomiju, moral, osobne odnose, upravljanje i kulturu da bi upotpunila teoriju svoga razmišljanja o tome što čini jedan grad. U posljednjim godinama života pokušavala je opisati na koji način susjedstva i lokalne zajednice mogu vratiti ono što je izgubljeno beskrupuloznim urbanim planiranjem.

Zahvaljujući svojim radovima i istraživanjima na temu urbanizma i gradova, kao i istupima protiv velikih projekata kojima bi se uništila vreva postojećih gradskih četvrti, Jane Jacobs dobila je brojne  nagrada, a u njenu čast diljem svijeta se u svibnju održavaju urbane šetnje pod nazivom Jane’s Walk na kojima se istražuje lokalno područje.

Umrla je u Torontu 25. travnja 2006. godine. U priopćenju povodom smrti, njezina obitelj je napisala:

„Ono što je važno nije da je umrla, već da je živjela te da je njezin rad uvelike oblikovao naš način razmišljanja. Molimo vas da je pamtite čitajući njezine knjige i primjenjujući njezine ideje.“


Povezano