Prošlog tjedna održana je promocija novog broja časopisa Treća u izdanju Centra za ženske studije pod nazivom „Starenje: dvostruka mjerila i tabui“. Ovo je 24. po redu broj časopisa, koji izlazi već 16 godina i predstavlja svojevrsnu endemsku vrstu na ovim prostorima. Namjera broja jest upozoriti na potrebu približavanja rodnih dimenzija starosti i starenja, dati doprinose njihovom detabuiziranju te potaknuti daljnje istraživanje kulturnih, socijalnih, ekonomskih, političkih, zdravstvenih i psiholoških implikacija starosti.
Na promociji su govorile Marija Geiger Zeman, Željka Jelavić, Maja Uzelac i Mirjana Miljković, a predstavljena je i serija fotografija Petre Belc koja je nastala uz ovaj broj časopisa. Vesela publika, mahom treće životne dobi (koja prema podacima iz 2011. čini čak 17,7% stanovništva Hrvatske), pozdravila je prepoznavanje starenja kao relevantnog feminističkog pitanja, kimajući glavama u razumijevanju kada su autorice ispričale neka od svojih iskustava i stavova o tom „sramotnom“ procesu. U nastavku predstavljamo objavljene tekstove koji su redom zabavni, tragični i dirljivi, a vi brzo pohrlite po svoj primjerak!
Suočavanje s „mistikom starosti“
U uvodnom tekstu naslovljenom „Kažu da prije stare žene nego muški“, urednica broja Marija Geiger Zeman ističe kako se starost, „iako je neizbježna i nepobitna biološka činjenica“, tvrdoglavo opire preciznoj definiciji ili jednoznačnom određenju. Riječ je, naime, o iznimno kompleksnom i višedimenzionalnom fenomenu koji se ne odvija u socio-kulturnom vakuumu te koji je još uvijek terra incognita u teorijskom i istraživačkom smislu. Prema Robertu Butleru (1969.), dobizam (ageism), odnosno diskriminaciju na osnovi dobi, čine tri glavne komponente: predrasude prema starijima, poodmakloj dobi i procesu starenja, diskriminacijske prakse te institucionalne prakse i norme koje pridonose perpetuiranju stereotipa o starijim osobama.
Geiger Zeman upozorava da su se pojmovi seksizam i dobizam pojavili gotovo istovremeno, u 1960-ima i 1970-ima, no potonji je za vrijeme drugog vala ostao nevidljiv. Mnogi autori ukazali su na međugeneracijske sukobe unutar feminističkog pokreta, nerazumijevanje između mlađih i starijih feministkinja te na isključivanje potonjih u feminističkoj borbi. Ipak, tijekom 1990-ih pitanje starosti konačno dobiva na vidljivosti (i u empirijskom i teorijskom pogledu), i to prvenstveno uslijed osvješćivanja heterogenosti skupine „žene“.
Vrijedi napomenuti da su mnoge feminističke autorice iz tog razdoblja pisale o starenju, no ti su tekstovi puno manje poznati od onih koji su ih proslavili. Primjerice, u eseju „La Vieilesse“ (1970.), Simone de Beauvoir piše o političkim, socijalnim, egzistencijalnim i psihološkim problemima starije dobi te o ponašanju društva prema starijoj populaciji; Betty Friedan u knjizi The Fountain of Age (1993.) piše o mistici starosti (još jednom „problemu bez imena“) te tome kako ljude ne zanima starost sve dok sami ne zakorače u šesto desetljeće; a Susan Sontag u članku „The Double Standard of Ageing“ (1972.) bavi se, kako sam naslov kaže, dvostrukim standardima starenja, zbog kojih je za žene ono nelagodan i sramotan proces koji povlači asocijacije nemoći, ružnoće i slabosti, dok muškarci s godinama dobivaju na šarmu i ekonomskom statusu.
Foto: Petra Belc
Broj donosi i pet izvornih studija. Prva od njih nosi naslov „Bolest, starost i smrt u dnevniku Divne Zečević“ te je dio istraživanja Marije Ott Franolić posvećenog ženskim autobiografskim tekstovima u kojima se rekonstruiraju uvjeti života i prepreke s kojima su se susretale žene koje su se željele baviti umjetničkim ili intelektualnim zanimanjima. Prema Ott Franolić, dnevnička forma je važna jer otvara pitanja o kojima se malo govori, poput ženske starosti i bolesti, odnosa društva ili malograđanskih očekivanja od žena. Autorica također ističe nešto što se provlači kroz cijeli časopis, a to je da kod mnogih ljudi postoji očiti nesklad između vanjskih pokazatelja starenja i osobnog doživljaja. Divninim riječima: „Zatekla sam svoje godine kao tuđe odijelo nakon tamnog noćnog kupanja“. Šokantna spoznaja da je „stara“ Divnu potiče na prilično mračna razmišljanja, poput onoga da su žene „tretirane kao krpe – kao predmet koji služi jedino za čuvanje djece, a prije je služio za proizvodnju,“ ili na pomalo iznenađujuću usporedbu umiranja i poroda, „koji je dugo trajao i na kraju – bio je masakr, elementarna sila koja me zgnječila“. Ott Franolić citira i Divnine stavove o ginekolozima, „muškim starim gadovima“ „koji ne vole pregledavati starije žene, gade se, potcjenjuju ih kao seksualno neupotrebljivu, isluženu marvu.“
Položaj žena u patrijarhalnim kulturama
U tekstu „Patrijarhalna konstrukcija uloge žene u obitelji na primjeru genealogije jedne šibenske obitelji“ Marina Bura primjenom feminističkih teorijskih polazišta, epistemologije stajališta i etnometodologije ispituje preobrazbu rodne uloge žene i percepciju iste na primjeru tri generacije žena. Dok se kod sugovornica druge i treće generacije (54 i 35 godina) primjećuje dvostruki standard kada je riječ o „muškim“ i „ženskim“ poslovima, sugovornica prve generacije (84 godine), suprotno očekivanjima, žali se na dvostruku opterećenost žena – u poljoprivredi i kućanstvu – te ističe nesuglasice s partnerom, čime podriva sliku obiteljske idile.
Voxova suradnica Ana Rajković u tekstu „Odnos Bolivarske revolucije prema rodno uvjetovanom starenju“ bavi se dobnim i seksističkim predrasudama u Venezueli, gdje su kulturološke odrednice poput mačizma i marijanstva stoljećima služile gotovo kao institucionalizirani oblici muške prevlasti, te promjenom koju je donijela Bolivarska revolucija. Novim ustavnim odredbama položaj žena postao je jedno od ključnih političkih pitanja uopće. Osim toga, uključivši stanovništvo treće dobi u društvene aktivnosti, revolucija je omogućila nadilaženje rodnih i dobnih okvira te povećala društvenu participaciju (starijih) žena. Nasuprot dominantnoj slici prostora Latinske Amerike kao mitsko-gerilskog prostora kojim vladaju mladenačke mačističke figure, Rajković ističe da su žene bile aktivne u svim političkim previranjima te ukazuje na doprinose revolucionarki kao što su Idania Fernandez i Haydée Santamaria.
Foto: Petra Belc
Ideali i stereotipi
Nada Kujundžić, još jedna Voxova suradnica, donosi tekst „Zle vještice i brižne bake: Prikazi starijih ženskih likova u dugometražnim animiranim filmovima studija Walt Disney“, u kojem identificira pet osnovnih tipova starijih žena:
– vještica: zla i ružna, brine jedino o sebi, tašta, ljubomorna, bezosjećajna, često visoka i vitka, ima destruktivnu moć
– dobra vila: altruistična, požrtvovna, pomaže u obliku materijalnih ili nematerijalnih darova, često je rastresena ili zaboravljiva, punašna
– mudra starica: nudi savjete, punašna, aseksualna
– brižna baka: brižna, orijentirana na obitelj, no nije sposobna pružiti konkretnu pomoć
– komična starica: karikatura, nema drugu funkciju osim nasmijati publiku
Analizirajući prikaz starijih ženskih likova u 43 Disneyjeva filma, Kujundžić zaključuje da su isti ne samo slabo zastupljeni, već i stereotipno prikazani (često su nižeg rasta i/ili pogrbljeni, punašni, sjedokosi i aseksualni) te da se uglavnom pojavljuju u sporednim ili epizodnim ulogama (nemaju vlastitu priču, već samo pomagačku, darivateljsku ili savjetodavnu ulogu).
Konačno, u tekstu „Plastična kirurgija i performativnost ženskog tijela“ Zlatan Delić piše o starosti i debljini kao dva društveno-ideološka problema s kojima je suočena većina žena te o ulozi plastične kirurgije u stvaranju i održavanju mitova o ljepoti. „Načini na koje se percipira ženska starost upravo su načini na koje se žene primorava na kirurške zahvate,“ ističe Delić. Osvrće se i na kliteroktomiju kao praksu koja sudjeluje u određivanju poželjne reprezentacije ženskog, zagovarajući odmak od njene ustaljene, dihotomne percepcije – s jedne strane, isticanja univerzalnih ljudskih prava naspram tradicije i religije („napredni“ Zapad vs. „nazadni“ Istok), a s druge kulturnog relativizma u kojem izostaje kritički stav prema drugim kulturnim praksama.
Foto: Petra Belc
O majkama
Maja Uzelac donosi „Diptih o starenju“, iz kojeg ćemo predstaviti samo jednu priču – da ipak previše ne spoilamo! Priča se, dakle, bavi time koliko (ne) poznajemo vlastite majke i ne doživljavamo ih kao osobe koje stare, imaju prošlost, neprežaljene ljubavi… „Počela [sam] misliti o majci,“ piše protagonistica Sofija, „ona je bila nešto bezuvjetno, neupitna prisutnost“ koju je „stalno crpla, zapravo iskorištavala.“ Sofija odjednom shvaća da se majka – koju je dugo smatrala „osobom bez godina“ – s godinama mijenja: ima smisao za humor, pjevuši dok pere suđe, sluša radio, čita novine, razgovara s građevincima… Dok Sofiji starost djeluje beznadežno, jadno i nefunkcionalno (neugodno je iznenađena majčinom izjavom da bi voljela još poživjeti), majka „se mijenja ‘nabolje’, ona se razvija“. U razgovoru s tetom Sofija doznaje da je majka imala jako težak život, nesretnu ljubav i da je šest mjeseci provela u zatvoru u Zenici 1934. godine. Potresena tom novom slikom majke, kćer pokušava „misliti o nečem lijepom“, no lik (ne)poznate starice neprekidno iskrsava pred očima.
Mirjana Miljković pak donosi iskren i kratak ali snažan esej „Majčino drugo djetinjstvo“ u kojem govori o brizi za majku oboljelu od Alzheimerove bolesti (koja je preminula prošle godine). Suočivši se s majčinom bolešću i mogućnošću slanja u ustanovu, te ugledavši njeno tužno lice na jednoj fotografiji, Miljković je odlučila: „postat ću majčinom skrbnicom i neću je dati u dom“. Ona i njen partner brinuli su se za majku devet godina, čuvajući na taj način „njezino dostojanstvo, ali i svoju ljudskost“. Autorica ističe da je postotak starijih osoba koje su umrle u zdravstvenim ustanovama u Hrvatskoj 2011. godine iznosio čak 49%. Nasuprot odricanja od odgovornosti prema oboljelim osobama, Miljković zagovara međugeneracijsku solidarnost, strpljenje i suosjećanje, a na istupanja u javnosti potaknulo ju je nerazumijevanje okoline i zanemarivanje problema oboljelih od Alzheimera. Na tu bolest, ističe, ne treba gledati „kao na sramotnu patologiju“, već treba razviti „prkosnu moć duha“ te pružiti bolesniku što kvalitetniji (ostatak) život(a).
Foto: Petra Belc
Razgovori ugodni: Emancipacijske kvalitete starosti
U ovoj sekciji nalaze se dva razgovora: onaj Suzane Marjanić s nedavno preminulom glumicom Anom Karić, te onaj Marije Geiger Zeman s Majom Uzelac.
Marjanić i Karić razgovarale su o ulogama za glumice nakon tridesetih, kojih nije mnogo, iako je Karić priznala da se ne može požaliti. „Ali istina je,“ nastavlja, „da se […] glumice žale da su već tridesete godine granica u tom našem poslu; više se ne doživljavaju kao mlade i poželjne…“ Marjanić je također postavila pitanje može li se ljubav dogoditi i na posljednjoj životnoj postaji – u domu za umirovljenike – kao što je slučaj u filmu Noćni brodovi. Karić odgovara kako je bila fascinirana intenzitetom emocija žene starije dobi koju je igrala, i kojoj ljubav nije padala na pamet sve dok se nije ludo zaljubila! Otkrila je i da je u domu umirovljenika u kojem su snimali film bilo puno zaljubljenih pogleda i držanja za ruke, ali i da su joj neke starije dame znale zločesto reći da više nije lijepa.
Za one koji ne znaju, Maja Uzelac (koja se, po vlastitom priznanju, uopće ne smatra starom) je autorica i aktivistkinja, predsjednica udruge Mali korak – Centar za kulturu mira i nenasilja, jedna od suosnivačica Centra za ženske studije u Zagrebu, dobitnica Nagrade za životno djelo za promicanje prava djeteta 2011. godine, i još štošta. Starost za nju nije „neki gadan usud“, silazno trajanje ili životarenje, već sedimentacija iskustva i naslađivanje u ljepoti života. Starija dob, otkriva Uzelac, donijela joj je „uvid, veselje, prisutnost, smirenost – bolje reći pribranost, razumijevanje i empatiju.“ Ako je shvatimo na pozitivan način, starost ima posebnu egzistencijalnu dimenziju utoliko što može promijeniti odnos osobe prema vremenu i svijetu općenito: nakon 60. godine, ljudi počinju živjeti zdravo, zanimljivo, ispunjenije, i prestaju biti opterećeni pritiscima kompeticijskog života, cost-benefit logike i neoliberalističkog modela kapitalističkog društva. Uzelac ističe da trebamo prestati marginalizirati žene starije dobi, te zaključuje da im je potrebna uključenost u proizvodni rad, društveno-politička zbivanja, odgoj i obrazovanje te usluge za koje pokazuju interes.
Sve u svemu, odličan broj Treće koji obrađuje zanimljivu i važnu, ali isto tako podzastupljenu temu koja se tiče sviju nas. Unatoč brojnim problemima vezanim uz starost i starenje, ovi tekstovi odišu optimizmom i kritičkim poletom, poručujući nam da život nikako ne prestaje nakon šezdesete. Ja jedva čekam biti stara, a vi?
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
