U nastavku objavljujemo tekst Nataše Govedić, glavne urednice časopisa Centra za ženske studije Treća, koji smo zaprimile kao reakciju na dva teksta ranije objavljena na portalu VoxFeminae, kao i na nedavne rasprave o transfeminizmu i transfobiji na feminističkoj sceni potaknute imenovanjem nove izvršne direktorice Centra te izlaskom novog broja Treće. Sukladno želji autorice, tekst je objavljen bez kraćenja i izmjena. Napominjemo da stavovi izneseni u tekstu ne odražavaju nužno stav redakcije portala VF.
“Gde su same strasti, ništ’ nemore hrasti”
Razumijem koliko je za demokratsku kulturu vrijedna javna agonistika. Sukoba ne samo da mora biti, nego su oni i jedan od indikatora demokratske zrelosti nekog društva. Jasno mi je i zašto se vode ratovi unutar ljevice i ratovi na feminističkoj sceni (onda kad nitko od navedenih nije na međusobno suprotstavljenim barikadama): svuda postoji borba za diskurzivnu moć. No imam problem kad se takozvane emancipatorske scene iscrpljuju u međusobnom hejtanju. Ratove o kojima govorim ne pokreće nitko izvana. Sami se dižemo na oružje. Zašto to činimo? Da se dokaže tko je istinska alfa osoba neke progresivne scene? Postoji li zbilja neki nevidljivi natjecateljski ring s medaljama? I zadana ljestvica podobnosti? Je li feministička teologinja nazadnija od feminističke marksistice? Je li feministička ekologinja naprednija od anarhofeministice? Jesu li adornovski marksisti odgovorniji i napredniji od onih altiserovskih ili od burdjeovaca ili od ransierovaca? Tko to može – i kako točno – izmjeriti? Zašto ljevica uopće proizvodi kompetitivnost oko imaginarnih hijerarhija „slobodarske podobnosti“? Zašto tolike feministkinje „ne razgovaraju“ s drugim feministkinjama i zašto je „poželjna“ samo radikalizacija stavova, neprijateljsko zaoštravanje razlike, dok je bilo kakav pokušaj uspostave dijaloga tretiran kao „premekan“, kompromiserski, katkad čak i „populistički“ (sa smjerokazom prema prelasku na stranu desnice)? I znamo li razliku između zviždača protiv kolektivne nepravde (mahom osoba koje jako puno riskiraju), nasuprot hajkača (koji su često simbolički i/ili materijalno nagrađeni za posao progona, pri čemu ne riskiraju ama baš ništa)? Sigurna sam da uzroci naše sve okrutnije ekstaze mrežnih hejtanja nisu jedino u disfunkcionalnosti pravnog i političkog sustava upravljanja, ni u sporosti provođenja ove ili one lustrifikacije. Nego i u tome što hajka kanalizira mnogo aspekata osobne agresije, koji mogu proći „nekažnjeno“ samo onda kad su uposleni za pravu stvar.
Licemjerje oko pluralnosti
Problem je u tome što „prava stvar“ za koju samo morate nekoga simbolički likvidirati samim time postaje i veoma upitne „pravosti“. Valjanosti, da budemo gramatični. Povijesno je jasno da i ljevica i feminizam njeguju svoj interni mačizam, svoje tvrde frakcije, u kojima je najvažnije biti „što nemilosrdniji“ u stavovima koje se zastupa (ekstremna ljevica njeguje čak i pathos romantiziranog, pa i afektivno mitologiziranog „revolucionarnog terora“ i idealizacije lijevih terorista, što možemo usporediti i s idealizacijom bilo kakvog fanatizma). Iz perspektive vladavine ljudskih prava, to je posebno licemjerno, jer ne možeš provoditi nasilje rigidnosti i podobničkih hijerarhija (pa i onih diskurzivnih), pri tom formalno zagovarajući uspostavu dublje raznolikosti ljudskih prava i konteksta jednakih mogućnosti. Drugim riječima, upravo bismo na lijevoj strani političkog spektra trebali uzorno produktivno komunicirati naš pluralni kaos, umjesto da svaku razliku pretvaramo u „nepremostivu“ posvađanost. Ako već znamo kako operira desnica sa svojim patološki neupitnim lojalnostima (desnica uvijek stupa iza nekog Velikog Vođe), onda je tim poraznije što ljevica ne daje naznaka da smo se bar mi oslobodili ideologijske zamke pod nazivom „ili si s nama ili si protiv nas“ (što je samo inačica Velikog Vođe, a ne promjena paradigme). Možemo to i ovako formulirati: ako se zalažemo za feminizam koji želi privući najširu socijalnu platformu, onda bismo trebali tolerirati obilje feminističkih politika. Mene ionako i ljevica i feminizam zanimaju samo ako nema simboličkog „strijeljanja“ neistomišljenika po dvorištima. Ni po Facebook računima. Ne vjerujem ni u „ispravne“ ratove, ni u „opravdane“ polemike (polemos na grčkom doslovce znači rat). Ne pada mi na pamet nekoga „mrziti“ samo zato što razmišlja drugačije od mene. Ako godinu dana radim na broju Treće koja aktivno zagovara transrodnost i uzima je kao temu socijalne litigacije, fascinantno mi je promatrati kako trud oko zagovaranja transrodnosti postaje argument za moju transfobičnost. S druge strane, znam da ni averzije ni progoni nikada nisu logični. Progoniteljima ne treba dokaza da sam transfobična. Dovoljno je manipulirati indicijama. Primjerice, znati da sam prije deset godina naklono pisala o knjigama J. K. Rowling kao spisateljice za djecu, što za jedan dio scene automatski znači da se slažem s današnjim – potpuno izvanknjiževnim, ali svakako konzervativnim i transfobnim – stavovima iste autorice. Ne slažem se. I mislim da je neistinito i manipulativno „previdjeti“ historijske i kontekstualne razlike između nečijeg nekadašnjeg teksta o književnom djelu i današnjih izvanknjiževnih političkih izjava autorice nekog djela, pa to još koristiti kao „argument“ za nove etikete.
Kriza Centra ili „Igra prijestolja“ Karoline Hrge
K tome, nisam se ogradila od Centra za ženske studije u trenutku kad se „nespretno“ (kako opetovano ističu mnoge komentatorice) branio od pogrešno i neistinito mu pripisane transfobne motivacije. A nisam se ogradila zato što sam pažljivo pratila trumpovsku krizu predaje vlasti u navedenoj instituciji. Bivša voditeljica Centra, Karolina Hrga, dovela se u situaciju da joj ni najšira demokratska platforma Centra pod nazivom Skupština, ni najvažnija programska tijela Centra, kao Upravni i Nadzorni odbor, nisu izglasali povjerenje za nastavak rada. Napominjem da razlozi tog nepovjerenja nisu politički, već organizacijski, zbog čega se ni u kojoj varijanti ne mogu svesti na osobne animozitete. Umjesto da prihvati demokratsku volju Centra i vlastitu smjenu s vlasti, Karolina Hrga reagirala je „igrom prijestolja“ ili politizacijom upravljačke funkcije. Inzistirala je na tome da ili ona ostaje na vlasti ili je Centar nedemokratičan, odbijanjem preuzimanja odgovornosti za iznesene prigovore te daljnjom militarizacijom odnosa sa Centrom. Što je velika socijalna šteta, u smislu propuštenih mogućnosti uvažavanja brojnih kolegijalnih primjedbi (od strane Hrge), ali i propuštene mogućnosti realiziranja zajedničke agende s Hrgom (od strane Centra). Jaka politizacija Centra nakon što je Hrga izgubila mandat također je u oštrom kontrastu s vrlo inertnim javnim djelovanjem Centra tijekom Hrgina mandata. Kraj navedenog mandata podudara se i s potragom za velikom „ljagom“ koja bi se mogla baciti na Centar, tako da problem upravljačkih kompetencija „sklizne“ od pojedinačne odgovornosti Karoline Hrge, prema osporavanju feminističkih kvalifikacija samog Centra.
Izbor ljage pao je na transfobiju.
Tu stupa na pozornicu i odnos Hrge prema redakciji Treće, časopisa Centra za ženske studije, obzirom na činjenicu da je transfeminizam tema kojom se Treća bavi od jeseni 2019. godine i da je Karolina Hrga kao kratkotrajna članica redakcije (jedina članica koja se ikada samoinicijativno upisala u redakciju „odozgo“, ne autorskim kvalifikacijama, nego voljom svoje funkcije, iz pozicije izvršne direktorice Centra), bila upućena u pripremanje broja. Hrga je unutar i izvan redakcije na mnogo načina opstruirala pripremu teme o transrodnosti, odnose redakcije s vanjskim suradnicima, baš kao i odnose u samoj redakciji, ne doprinoseći radno pripremi broja. Njezin manjak bilo autorskog, bilo konstruktivnog ljudskog angažmana, kritizersko nezadovoljstvo svime što se poduzme, posprdan stav prema tuđem iskustvu (što veće iskustvo, veći sarkazam; kao da je bibliografija „poklonjena fotelja“, a ne stalni rad na javnoj sceni) te onemogućavanje da redakcija donosi heteronomne odluke, doveo je do toga da smo zamolili Hrgu da istupi iz Treće, što je presedan u načinu funkcioniranja redakcije. Rekla bih, stoga, da je barem dio tobožnje transfobičnosti časopisa i Centra proizveden oko žarišta sukoba generiranih oko nastojanja Karoline Hrge da samovoljno i bez poštovanja prema drugim članicama redakcije odlučuje o časopisu, često se pri tom služeći zamjenom teza ili optužbom članica redakcije za tobožnju „nedemokratičnost“, a u korist „demokratičnosti“ isključivo vlastitih vrednovanja. Općenito je neobično vidjeti koliko Hrginu deklarativno „marksističku“ orijentaciju nervira činjenica postojanja redakcijske baze koja misli obiljem svojih glava. Marksizam si, barem ako želi zvučati uvjerljivo, ne bi smio dopustiti elitizam. Ili mora raspustiti narod i izabrati si neki novi, kako se jednom našalio Brecht.
„Sve i ništa“ kao etiketa
A zašto smo uopće u Trećoj odabrali temu transrodnosti u jesen 2019. godine? Zato što vjerujemo da je zahtijeva konkretna politička situacija, kao i da zastupanje transrodnosti ne treba biti posao samo transrodnih osoba. Na javni poziv oko ove teme pristigli su autorski tekstovi, a redakcija je osmislila i objavila ciljane intervjue koji podržavaju politiku transfeminizma. No iz perspektive Ane Fazekaš, recenzentice novog broja Treće, čiji je isti tekst objavljen čak na dva portala (Kulturpunkt i Vox Feminae), u samo dva dana, taj naš napor oko zagovaranja transrodnosti ne vrijedi ništa, jer postoji idealna mjera toga kako bi zapravo trebalo napraviti i feministički časopis i časopis na temu transrodnosti. I to je zanimljiv paradoks: kad netko napravi nešto za zagovaranje transrodnosti, to je zapravo ništa, jer baš to malo nikako nije dovoljno. Ili: kad netko objavi posve realnu sliku toga kako naša humanistička i feministička zajednica u ovom trenutku odgovara na temu transrodnosti, svakako treba istaknuti da je dobivena žetva tekstova ili nedostatna ili premalo kvalitetna ili da nešto s prikupljenim materijalima nije u redu. Kad već u samom časopisu nismo transfobični, onda smo zacijelo manjkavi na sve druge načine. Imate li možda dojam da je ovdje transrodnost kao tema broja nažalost u zadnjem planu, a u prvom planu je ponovno pokušaj da se rad Centra za ženske studije i njegovog feminističkog časopisa svede (doslovno) na veliko pomanjkanje kompetencija ili nulu? Fazekaš svakako ima potpuno kritičko pravo smatrati da smo napravili jako loš broj, ali teško da se bilo koji broj može svesti na jednolični ton potpunog promašaja. Nezgodno je i što se to fantomsko ništa unaprijed očekivalo i priželjkivalo, za to Ništa se itekako navijalo i prije no što je broj izašao, sve otkad je krenula smjena vlasti u Centru i istodobna Facebook kampanja za diskvalificiranje Centra kao demokratske institucije. Pri samom završetku ovog broja Treće, dvije osobe koje su prvotno dale svoje tekstove za broj (jedna studiju, druga intervju), tražile su da ih povuku, što nije bilo moguće jer je broj već bio u tisku, pa smo umjesto toga objavili i njihove tekstove i političku ogradu dvoje autora od sudjelovanja u tematu o transrodnosti. Riječ je Espiju Tomičiću i Mirti Maslać. Njihovi tekstovi uvršteni su u broj prije Facebook hajke na novu voditeljicu Centra za ženske studije, Doroteu Šušak. Kronologija: stigmatiziranje Dorotee Šušak kao „transfobne osobe“ u prosincu 2020. godine krenulo je onog trena – doslovce iste večeri – kad je imenovana za voditeljicu Centra, a na društvenim ga je mrežama javno pokrenuo njen domaloprijašnji kolega i prijatelj Espi Tomičić. Tomičić se vratio na šest mjeseci staru FB objavu Dorotee Šušak (koja mu do trenutka imenovanja Šušak za mjesto izvršne direktorice Centra uopće nije smetala – ili to nije ni na koji javni način pokazao), sada naglo tvrdeći da je u pitanju ogledni primjer transfobije. Ni on, niti itko kasnije, nije napravio razliku između transfobije jedne objave nasuprot transfobije jedne osobe.Premda ta razlika postoji i veoma je bitna.
Ljepljivost etiketa
Reći ću to vrlo jasno: ne slažem se s etiketom transfobnosti osobe po imenu Dorotea Šušak. Ne može se jedan (slovima i brojkama: 1/jedan) fejsbukovski aside ove mlade teoretičarke, lijeve aktivistice i dramatičarke tretirati kao pars pro toto ili njena osobna, profesionalna i politička biografija. Ili može, ali onda moramo imati dokaze da ga je Šušak izrekla ili izrazito zlonamjerno ili s nesvjesno opasnom namjerom. Shvaćam da je najistaknutiji umjetnik i aktivist hrvatske transrodne zajednice, Espi Tomičić, smatrao da je ovo drugo u pitanju, zbog čega je upozorio javnost na diskriminaciju transrodnih osoba po pitanju menstruacije i javno komentirao privatni prekid svog prijateljstva s Doroteom Šušak. Sigurna sam da je to za Tomičića bio izrazito bolan proces, tim više što je i za vrijeme mandata ranijih direktorica Centra za ženske studije, dok je studirao u Centru, upozoravao na manjak transfeminizma pojedinih predavačica. Osim toga, Espi Tomičić upravo medijski dokumentira iskustvo vlastite tranzicije ili transrodnosti kao življenog iskustva, a u pitanju je i izrazito senzibilan, darovit dramski pisac i pjesnik. Ne treba nas, dakle, čuditi onaj aspekt njegovih reakcija u kojem ispravno upozorava da intenzitet političkih trauma koju trpe sve transrodne osobe zbilja zahtijeva jasno i glasno povlačenje granica oko kontroverznih tema. Tomičić uistinu ima sve razloge naglašavati da je menstruiranje jednako tako dio životnog iskustva transrodnih osoba, baš kao i cis-žena.
No Šušak tu činjenicu nije ni željela osporiti. Niti je šest mjeseci ranije objavila komentar u namjeri da se ikako deklarira prema transrodnosti. Iz njezinog je komenara vidljivo da je htjela biti ironična prema jeziku političke korektnosti (što je i inače eksplozivna, koliko i kritički produktivna kombinacija). U čitanju Tomičića, ironija oko komentara posve je ishlapila, ostala je samo tvrdnja da je citiranjem transfobnog citata J. K. Rowling i sama Dorotea Šušak automatski prepoznatljiva kao transfobna osoba. S tim automatizmom imam veliki problem. Jer iz dugogodišnje suradnje s Doroteom Šušak i njenog javnog rada odgovorno tvrdim da nije riječ o „terfici“ (transfobnoj feministici). Prije o dosljednoj zagovaračici svih LGBTQI+ prava, što se moglo jasno vidjeti i iz načina na koji je Šušak odgovorila na optužnicu za transfobiju, a upravo kristalno jasno iz intervjua koji je u Trećoj vodila s Tomičićem (ponavljam: u mirnom suradničkom tonu zgotovljenog prije no što je Šušak postala voditeljica Centra i samim time „neprijateljica naroda“). Kako god bilo, ljudi su jako glasno čuli glas Espija Tomičića i vrlo tiho glas Dorotee Šušak. A to je i jedan od glavnih razloga zašto se grozim etiketa kao simplifikacija. One imaju energiju nezaustavljive lavine i vrlo se brzo pretvaraju u progon drastično reduciranih javnih reputacija, što je također veoma bolno. I traumatično. Etikete provode distorziju informacija koja ima veoma dalekosežne i teške posljedice po osobu koja je „krivo pročitana“, jer se lavina reakcija koja prati ovu distorziju ne može vratiti u točku početne grude, a može trajati godinama, pa čak i stoljećima (slučaj Sokrata). Mogu li s time udobno živjeti oni koji toliko simplificiraju da drugome odriču ikakvu vrijednost? Sasvim sigurno mogu. Ali upravo je ovo paušalno likvidiranje stupnjeva i međutonova, kao i čitavog konteksta nečijeg javnog rada, metoda koju smo preuzeli i „naučili“ od socijalnih predatora. Da, monokromatika je naša redovita politička trauma, ali baš zato bismo je trebali toliko dobro poznavati da je ne pretvaramo u copy/paste traumatiziranje i svježe poništavanje drugih. Pogotovo ne na umjetničkoj sceni. Govoreći o marksističkoj etici autorskog angažmana, opet se vraćam na Brechta: „Sve što olako klizi preko stvari, sve što je površno, sve što nije svjesno kontradikcija, strano je umjetnosti.“
Opravdanost isprike
Osobno, imam se potrebu ozbiljno ispričati transrodnoj zajednici zbog toga što uopće na svijetu postoji transfobija, kao što se imam potrebu ispričati i osobama koje se nalaze na udaru homofobije, mizoginije, rasizama, seksizama, vjerskih progona, klasne i statusne diskriminacije, dobizma, kao i bilo kojeg oblika socijalno orkestrirane mržnje i progona. Ispričavanje ne podrazumijeva da sam (neurotski) „preuzela krivnju“ za tuđi govor mržnje i tuđe diskriminacije, nego da sam odgovorna i za samo svjedočenje izrazito nepravednim odnosima moći. Vjerujem da su svi oblici isključivanja politički nedopustivi, kao i etički nepodnošljivi. Transrodne osobe cjeloživotno trpe nepodnošljive i nedopustive vrste nasilja, u čemu nastojim biti od pomoći javnim zagovaranjem konstruktivističkih, nikada i ni u kojoj varijanti ne i esencijalističkih teorija roda i spola. Naravno da menstruiraju i žene i lezbijke i transrodne osobe i queer osobe i neke interseksualne osobe. I apsolutno je važno to istaknuti i debelo podvući, jer se opseg reproduktivnih moći nipošto ne može i ne smije reducirati samo na cis-žene. Osim toga, u judeokršćanskoj tradiciji, menstruacija je jedan od socijalnih tabua, sustavno politiziranih protiv žena. No u mnogim drugim kulturama, posebno onima južne polovice globusa, menstruacija je vrsta moći. Ne samo reproduktivne. Svake. Za mene je menstruacija najfinija tinta koja ispisuje kompleksnu samoobnovu mog tijela. Ali mogu itekako shvatiti da menstruacija može biti poprište političkih i ekonomskih borbi. Primjerice, 30% djevojaka u Indiji prestaje pohađati školu nakon što dobiju menstruaciju, najčešće u dvanaestoj godini, jer nemaju novaca za „sanitarne materijale“ (uloške i tampone). BBC News nas također izvještava kako tisuće djevojaka i žena u Indiji odlaze na medicinsko odstranjivanje maternice jer je to preduvjet za „neometani rad“ na (nešto bolje plaćenim) plantažama šećera. Zdravstvene posljedice ovih procedura, tvrde liječnici, nisu nimalo bezazlene. Ovo navodim kao primjer širokog opsega ideologije menstruiranja u različitim geopolitičkim kontekstima, o čemu svakako valja govoriti i pisati iz feminističke vizure. Ne zato da se menstruacija esencijalizira. Nego zato što „priroda“ ni ovdje nije prirodna, a društvo ima mnogo načina uskratiti nam kontrolu vlastitih tijela.
Progresivno djelo/ konzervativni pisac
Ali vratimo se još malo na neka polemička žarišta našeg konteksta: premda veoma poštujem transvrsni antifašizam u knjigama J. K. Rowling o Harryju Potteru, žalosti me što njeni izvanliterarni politički komentari ne razumiju da nitko nije „izbrisao“ ženski rod, nego postoje i brojne druge rodne ekspresije, apsolutno legitimne i vrijedne uvažavanja. Po svemu što je izjavila, čini se da Rowling zbilja ne shvaća ni što je transrodnost ni zašto je apsolutno legitimna. Tu dolazimo do pitanja mora li pisac koji se bavi jednom temom, a u slučaju Rowling i (za tinejdžere) pisanog serijala o Potteru to su klasno i rasno pitanje ili progon svih koji nemaju „plavu krv“ aristokratske čarobnjačke loze, automatski uključiti u svoje djelo i političku odgovornost prema svim drugim vrstama progona i svim vrstama čitatelja. I kao književnica i kao teoretičarka književnosti, mislim da jedna knjiga ne može voditi sve borbe. I potpuno je jasno da ne postoji samo jedna vrsta politizacije teksta, niti postoji samo jedan ispravni aktivizam. Omiljenost serijala o Potteru (pa i kod transrodnih osoba) ima veze s time što je autorica u njemu na strani desetostruko socijalno izmanipuliranog dječaka po imenu Harry Potter. Ali recentne političke izjave J. K. Rowling o tome kako je biološki spol ugrožen transrodnim pokretom politički su transfobne i etički promašene. Kao i u slučaju Pirandella koji je istovremeno i avangardist (jedan od najvećih reformatora dramske umjetnosti), ali i osoba čiju profesionalnu biografiju obilježava fascinacija Mussolinijem pa zatim vehementan raskid s fašistima, pisci mogu imati vrlo različite političke orijentacije u svojim djelima i u svojim javnim nastupima. Philip Roth je, primjerice, progresivni pisac pun rasizama. Dickens je na strani djece, ali i mizoginije. I time smo opet na terenu kompleksnosti, a ne pojednostavljivanja.
Ni brzo, ni žestoko
Upravo zato što uvažavam slojevitost i socijalnih i političkih situacija, ne želim reagirati ni brzo ni žestoko i ne mislim da je spora reakcija Centra za ženske studije na optužbe za transfobiju samim time bila „nespretna“. Dapače, mislim da kaubojsko javno vrijeđanje i prilično zahuktala (feministička) mašina dezavuiranja kompletnog rada Centra za ženske studije (koji se ponovno ne promatra u cjelini svog rada), po mom mišljenju zahtijeva da osoba i/ili institucija koju se nastoji oblijepiti etiketama itekako ima pravo na promišljenost i odmjerenost reakcije. Tim više što je, antropologijski gledano, „progon terfica“ metoda uvezena s britanske feminističke scene, koja je podosta različita od naše i bilo bi pošteno kad bismo poveli računa i o tim razlikama. Otvaraju se još neka pitanja: ima li možda ovo brzinsko etiketiranje veze s epohom velikih postmodernih relativizacija svake terminologije? Ili ljevica uopće nema jezik koji može zamisliti inkluzivnu terminologiju? Dugotrajni i žestoki diskurzivni motor unutar-feminističkih raskola bilježi i feministička autorica Asja Bakić na protalu Muf još 2017. godine:
Prije nego što nastavim svoju litaniju o drkanju i plakanju moram se kratko obračunati s vlastitim kontradiktornim stavovima od kojih, da se razumijemo, nikad ne bježim jer je kontradikcija dio mog razmišljanja. Uzmimo na primjer moj odnos sa Centrom za ženske studije u Zagrebu. Kad prođem kraj izvršne direktorice Nataše Medved, uvijek je pozdravim, iako u sebi pomislim: jbt, na što je CŽS spao.
U nastavku je Bakić nešto sklonija uvažavanju razlika: „jer kao što Nataša Medved nije početak i kraj Centra, ni ja nisam početak i kraj hrvatskog feminizma.“ A u finalu teksta zaključuje:
Dijalektika je feminizmu neophodna da načne nove teme i otvori nove rasprave. Bojim se, međutim, da to čak ni Centar za ženske studije više ne razumije. Umjesto zajedništva imamo frakcije: u sadašnjem političkom trenutku u kojem je sigurnost u brojevima, odjednom smo svi okrenuti sami sebi (…).
Nekako mi se čini da to sebovanje, koje traje mimo različitih izvršnih direktorica Centra za ženske studije (samo u ovom tekstu spominju se tri koje su izazvale nečije javno iskazano radikalno neodobravanje),ima izravne veze i s bujanjem etiketa. Jako se lako postaje meta frakcijskih netrpeljivosti i raslojavanja podobnosti (etikete pri tom mogu biti čak i međusobno kontradiktorne: osobno sam doživjela da me napadaju i kao „militatnu feministkinju“ i kao „mlaku fašistkinju“). Raslojavanje, pak, dovodi do toga da se za tili čas dojučerašnja suborkinja ili suborac proziva kao fašist ili fašistica. Etiketa, kao vrsta oružja, munjevito je spremna. To znači da su neke osobe njome stalno naoružane. Baš kaubojski. Nimalo hrabro. Samo nervozno po pitanju okidača. Za osobu koja poteže diskurzivno oružje, definitivno nije bitno što zbilja govorite i radite. Bitno je da netko u vama vidi fašisticu. Slično kao kad je inkvizicija u dijelu ženske populacije jasno vidjela vještice. Optužene nisu imale pravo glasa, još manje pravo samoodređenja. I danas je slično, jedino danas postoje ne samo veliki inkvizitori, nego i velike inkvizitorice. Mnogo ljudi misle da po jednom komentaru na Faceu ili Twitteru doista mogu „pročitati“ cijelu osobu. Izvan konteksta i nečije bibliografije, naravno. To je veoma zabrinjavajuće, jer osobe prelako postaju „preoznačene“ tuđim animozitetom. Pogotovo u 21. stoljeću, kad se tehnologija simplifikacije i redukcije znanja o sebi i drugome bitno ubrzala. One-click dissing. Kad danas, dakle, čujete da je netko „fašist“, vi ne morate znati ZAŠTO je ta osoba tako etiketirana. Samo lijepo ponovite ono što ne znate – i eto krasnog, nerijetko i djelotvornog progona. Zato je važno da se još malo vratimo na pitanje postoji li istinski lijeva i postoji li apsolutno ispravna feministička podobnost. Da li zbilja, premda smo ukinuli rodove, postoje samo dvije strane ideologijske povijesti: „prava“ i „kriva“, u kojoj svi skeptici, ironisti i neumiveni, nepopeglani i raščupani ideologijski nesljedbenici – svi djelatnici sive zone nijansirano protuekstremnih socijalnih kritika – da li, dakle, ti monstrumi nesvrstanosti i prijelaznih nijansi automatski padaju u grotlo propalih slučajeva, dok planinski vrhunac lijeve izvrsnosti nosi samo šačica čistih policajki? Bojim se da bi mnoge feministkinje koje danas i ovdje progone druge feministkinje mirno odgovorile na ovo pitanje da su posve sigurne da su jedino one u pravu. Čime se još jednom vraćamo na perverznu „normalnost“ diskurzivne agresije.
Među-rod-nost
Kao teatrologinji, savršeno mi je jasno da je rod od samog početka antičke drame prije svega maska i gesta na javnoj sceni, dogovorena izvedbena konvencija, a ne tijelo. U svojem komentaru o drami Sluškinje Jeana Geneta, Jean-Paul Sartre bilježi da svašta može biti žena: „cvijet, životinja, tintarnica.“ Obzirom da je Genetova uputa iz Naše Gospe od cvijeća bila da bi rado vidio kako njegove ženske likove igraju adolescentni mladići (što je doista i realizirano u samo jednoj od domaćih uprizorenja Genetova komada, onoj koju 2001. godine potpisuje Damir Zlatar Frey), izvedba „ženskih“ likova na Genetovoj sceni sigurno se može gledati kao klasični drag (na isti način na koji je u Genetovoj jednočinki Elle papa uprizoren kao drag-queen). No jednako tako moguće je i razmišljati o tome da na sceni nema nijednog roda, odnosno da gledamo sablast koju Sartre naziva „ženstvenost bez žena“. Mnogo prije queer i trans studija, a s druge strane veoma blisko antičkoj pozornici, Genetovo istraživanje toga „što nas čini ženom“ zorno demonstrira da to sigurno nije biologijski shvaćena binarna genitalna aparatura naših tijela.
Time i dalje nismo došli do magičnog razrješenja rodnih kriza i trauma. Jer tko god da igra Claire i Solange, taj/ta/ti igraju i njihovu samomržnju, njihov prezir i prema rodnim i klasnim zadanostima, njihovu želju da ponište sve što ih socijalno determinira. Genetove Sluškinje zanimljive su i zato što nemaju nikakve veze s arhetipom „lukavog muškog sluge“ kakvi su Pomet, Sancho Pansa, Jacques Fatalist ili Figaro. Tome nasuprot, Claire i Solange uživaju u igrama dominacije jer inače ničime ne upravljaju; najmanje od svega svojom gospodaricom. One „kradu“ haljine i rituale, „posuđuju“ status dive, beskrajno uživaju prelazaći iz uloge u ulogu, što su ujedno i momenti njihova dugo priželjkivanog odmora i oduška. No sat koji točno pokazuje koliko još imaju vremena prije nego će se kočija pretvoriti u tikvu ili prije no što se gospodarica ne vrati kući i doslovce ih ne zatekne u svom ormaru, pokazuje i da obje stalno iznova „propadaju“ u nemoć toliko željene impersonacije. One doslovce ne mogu iz ormara. Tijekom drame je vidljivo da ne žele biti ni žene ni muškarci ni sluškinje ni sluge ni gospodarice ni robovi. Sve ih te pozicije na različite načine opravdano frustriraju. Ograničavaju. Reduciraju. Sloboda koju trebaju pojavljuje se u momentima kad su između uloga i veoma je krhka. I tim dragocjenija. Kao uzurpatorice i klasne i rodne pozicije moći, Claire i Solange mogle bi postati Shakespeareov Macbeth. Mogle bi ubiti svoju kraljicu. Ili se pridružiti vješticama. Nažalost, kao i mnoge dugotrajno obespravljene osobe, njih dvije više priželjkuju smrt, nego izboreni život u fiksnoj rodnoj i statusnoj podjeli. Na samom završetku drame, umjesto da ubiju gospodaricu planiranim serviranjem čaja dobro začinjenog tabletama za spavanje, jedna od sluškinja (Claire) izvrši samoubojstvo odlučnim ispijanjem tuđe doze otrova. Ubijaju je upravo etikete roda, klase, statusa, seksualnih orijentacija. Volim ovu Geneteovu dramu jer u njoj nema falsificiranog ublažavanja društvenog nasilja. Situacija jest brutalna. Ali nema ni predaje. Transfilija je ponovno postignuta kao oblik izvedbe mimo ladica, s prkosom koji raspirujemo otvarajući ormare nasred pozornice i pokazujući da su nam uvijek iznova – humorno pretijesni.
Neizbježna mnoštvenost
U samom teatru, borba protiv esencijalističkog i binarnog shvaćanja roda (klase, dobi, rase, seksualne orijentacije itd) vodi se dosljedno od antike do danas. Ulazak u glumu znači ulazak u trajnu mnoštvenost, baš kao i rodnu/dobnu/spolnu ambivalentnost. Kako argumentira Lada Čale Feldman kroz čitavu svoju knjigu Onkraj pozornice (2019): kazalište donosi sa sobom deontologizaciju ne samo jedne, nego svih socijalnih kategorija. I glumačka i plesačka izvedba zbilja i sebi i nama poklanjaju veće slobode no što ih imamo ako građanski igramo neki konvencionalni socijalni drag. Izvan teatra, maštovitost oko toga kako uzurpiramo rod ili kako ga mijenjamo ili kako mu proširujemo opseg pojma ili kako se nosimo s njegovim preoznačavanjem ili poništavanjem, još uvijek je prostor vrlo intenzivne borbe. Moj način da joj doprinesem vezan je ne samo za mogućnosti dekategoriziranja i sebe i drugih, brisanja etiketa, nego i za potrebu da uvažim pluranosti tuđih samodefinicija. Za Geneta, kao i za mene, jako je traumatično kad postajemo taoci psihotično simplificiranih naljepnica, u kojima „nije bitno“ što stvarno govorimo i radimo, nego se etikete koriste isključivo za progon političkih neistomišljenika. A etikete su vrlo, vrlo ozbiljna stvar. Etikete su, naime, masovno distribuirana laž koja hini da je apsolutna istina. Znamo to iz političke povijesti: upravo one objektificiraju ljude, a objektificirane ljude se lakše ušutkava, socijalno zamrzava, eliminira iz dvosmjerne komunikacije. Čini mi se da to ni ljevici ni feminizmu ne može biti u interesu. Biti „za“ i biti „protiv“ onoga što smatramo pravičnim ne može biti statička, nego jedino pregovaračka pozicija. I nismo odmah dio ekstremnog centra (termin Tariqa Alija) ako želimo razgovarati ne samo s istomišljenicima, nego i s čitavom zajednicom kojoj pripadamo. Kako mislimo odgovorno javno djelovati ako postoje ljudske grupe s kojima NE razgovaramo?! I ne mislim da nasilje kapitalizma opravdava nasilje ljevice. Mislim da ništa ne opravdava nasilje. Nikakav barjak. Nakon razaranja i razdora, izgradnja mira i svih vrijednosti uvažavanja ljudskih potreba počinje pregovaranjem. Pregovaranjem kao all-inclusive procesom. Temeljnim stavom da su i drugi barem djelomično u pravu. Ako nisu, onda zbilja nema razlike između politike i progona. Jer onda je cilj diskurzivnih borbi ubiti razliku, a ne tretirati je s poštovanjem. I što bi se dogodilo kad bismo razmotrili mogućnost da osoba koja za sebe tvrdi da nije transfobična, možda to stvarno i nije? Je li moguće da ne samo hrvatsko društvo, nego ni globalna zajednica još uvijek nije dovoljno educirana oko transrodnosti? I trebamo li „osuditi“ one koji ne znaju dovoljno i ne koriste ispravan jezik ili bi ih eventualno mogli probati uputiti, objasniti, upoznati s problematikom? Što bi se dogodilo kad bismo smjenu vlasti u Centru za ženske studije shvatili kao mogućnost da svi koji žele raditi u okviru feminizma, svakako i Karolina Hrga, a i sve druge opcije ideologijski bogatih feminizama, imaju za to sigurnu, nekompromitiranu platformu? Što bi se dogodilo kad bismo feminističke institucije shvaćali kao mjesta međusobnog učenja, a ne međusobnih osuda i animoziteta? Možda bismo se konačno mogli baviti planiranjem aktivističkog rada koje nadmašuje obračune internih klika i možda bismo imali plaformu za zajednički angažman oko mnogo gorih društvenih nepravdi nego što je pitanje tko kome iz kojih razloga želi nalijepiti što gore etikete. Tu mislim apsolutno i na angažman oko daljnjeg zagovaranja transrodnosti, kojem priređeni spektakl međufeminističkih netrpeljivosti zbilja šteti, jer za transfobiju nisu optuženi oni koji je u društvu rutinski provode, nego baš oni koji je nastoje obustaviti. U tome ima nečeg toliko promašenog da djeluje groteskno. Kao da za vrijeme rata liječnike optužimo za ubijanje ranjenika, dok vojnike tiho pustimo da pucaju. Ali možda nam je svima suradnja zbilja teža od razaranja, jer smo na razaranje navikli. Posebno cinično čitateljstvo reći će da je suradnja fantom ili fikcija oko koje se ne treba ni truditi. Moje je iskustvo da i cinizam predstavlja vrstu socijalnog nasilja. Nije, dakle, u pitanju nikakva prikaza. Samo minimum socijalne korektnosti oko toga da manje simplificiramo, više učimo jedni od drugih.
