Povjesničarka umjetnosti, apiterapeutkinja, pčelarica i umirovljenica Doma za starije osobe Maksimir, mr.sc. Jadranka Luketa Marković s pčelama se druži već dva desetljeća, a svoje znanje prenosi i kao pčelarska mentorica u invalidskim kolicima u Inkluzivnoj pčelarskoj školi za konvencionalno i ekološko pčelarstvo na kampusu Borongaj. Začetnica je i prvog Urbanog pčelinjaka na posjedu Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prilagođenog osobama s invaliditetom.
“Sve što uradim sama, moja je pobjeda,” glasi životni moto Jadranke Lukete Marković, umirovljene profesorice povijesti umjetnosti i komparativne književnosti, apiterapeutkinje i dugodišnje pčelarice. Iza nje je rad u izdavačkoj kući, bavljenje novinarstvom, borba za prava osoba s invaliditetom… Tim više jer se gospođa Jadranka, stanarka Doma za starije osobe Maksimir, zbog neurološke bolesti kojoj ne voli pridavati značaj, kreće pomoću invalidskih kolica, što je ne priječi živjeti punim plućima.
Pridonose tome i pčele, u koje se svojedobno zaljubila kada i u pokojnog supruga, doktora veterinarskih znanosti Zvonimira Švera, legendu pčelarstva. “Učila sam od najboljeg,” reći će Jadranka i prisjetiti se prvih pčelarskih koraka na imanju u Sunji, gdje je došla zbog ljubavi i gdje se rodila njena ljubav i (su)život s pčelama koji traje više od dva desetljeća. Suprug joj se bavio uzgojem matica, a ona mu je pomagala u tom radu, održavala je higijenu pčelinjeg prostora, organizirala prodaju, informirala druge i učila.
Shvatila je i da se uz pomoć pomagala može i sama baviti pčelarstvom ako si stvori uvjete. Hodala je tada uz pomoć štapa, odnosno hodalice, a u četrdesetima je pribavila električni skuter pa je brže i sigurnije obilazila pčelinje zajednice i provjeravala kako koja funkcionira na ulazu u košnicu. Skraćivalo je to njenom suprugu posao, a njen se postepeno intenzivirao jer je (za)počela rad s pčelama u AŽ košnicama, koje je podigla od tla i prilagodila radu u sjedećem položaju. Stečeno znanje i danas prenosi djeci u vrtićima, osmoškolcima, udrugama invalida, liječnicima i, kako sama kaže, svakome tko o “pčelama želi nešto saznati, ali i naučiti”.
Predavanja o pčelama u dječjim vrtićima
Mališane, nakon što s tetama u vrtiću dogovore prilagođeno im predavanje uz pčelarska odjelca, maštovito poučava biologiji pčel(ic)a, o tome kako se pravi med, oprašuju biljke, kada pčele spavaju i zašto, što je to saće… Slikovito im uprizori priču o tim važnim kukcima, pa je tako saće djeci predstavljeno kao pčelinji krevetić, a med kao hrana koja će ih osnažiti.
Na takvim druženjima može se čuti i mnoštvo dječjih pitanja, poput onoga hoće li se pčelice ljutiti ako im se zdrobi krevetić (saće)? Bude i povjerljivih priznanja djece – nekima je priča o pčelama “bio najljepši dan u životu”, dok su neka od njih čak odlučila da će, kada odrastu, biti pčelari/ce. Pazi se i na to da djeca nisu alergična na pčelinje proizvode, o kojima, kao i o pčelama, mališane treba učiti odmalena.
Učili su i kušali pčelinje proizvode na pčelinjaku i osmoškolci OŠ Jabukovac koji su svojedobno s gđom. Jadrankom upriličili znanstveni piknik na Jarunu, gdje su posjetitelje poučavali i kroz kviz provjeravali njihovo znanje o ovim vrijednim životinjicama. Tako smo mogli saznati kako pčele najviše peludi trebaju kada imaju legla, a kada ga puno unose u košnicu znak je to zdravlja pčelinje zajednice, koja će tada dati puno meda, matične mliječi, voska, otrova i propolisa.
Urbani pčelinjak na Agronomskom fakultetu prilagođen invalidima
Pohodili su pčelaricu i učenici Škole za medicinske sestre Vinogradska iz Zagreba, koje je odvela na prvi, već dvije godine postojeći, Urbani pčelinjak (izdala je i brošuru Kako na pčelinjak može svatko) ustrojen na imanju Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Gđa. Jadranka ga je inicirala, a osim fakultetu za realizaciju te ideje zahvalna je i Gradu Zagrebu, kao i svim volonterima/kama koji su radom pridonijeli tome da pčelinjak zaživi. Učenice su se upoznale s životom i bolestima pčela te su mogle vidjeti košnice pčelinjaka, saznati što su to propolis, matična mliječ i pčelinji otrov, a u znak dobrodošlice na pčelinjaku su ih domaćini dočekali s medom i mlijekom.
Na tom se arhitektonski prilagođenom prostoru (zakošene stube, pristupačne nagibne rampe od pet stupnjeva, izbetonirana podloga), koji broji pet pčelinjih zajednica, ponajprije okupljaju članovi i članice Jadrankine udruge u nastajanju “BINGO pčelarenja“ (Biomska inkluzivna neposredna gradska obuka pčelarenja). To je ujedno i ime njenog udomljenog, vremešnog i vjernog psa Binga, koji odnedavno ima i svoju prijateljicu macu Micu.
Okupio je pčelinjak na Agronomskom fakultetu ljude s različitim oblicima invaliditeta i oboljenja, od multiple skleroze, karcinoma, shizofrenije, autoimunih bolesti, slabovidnih i (na)gluhih… Oni uče u praksi kako hraniti pčele, održavati higijenu košnice, vrcati med i slično. Uprizorujući nam tamošnji rad s gluhim osobama, pčelarica kaže kako im valja govoriti polako, razgovjetno, okrenuto prema njihovom licu. Oni, dodaje, “već s prvim satima prakse usvajaju znanje da im na pčelinjaku valja raditi polako, ne stvarajući buku kako ne bi uznemiri(va)li pčele”. Sve su im košnice prilagođene i odgovarajuće podignute od zemlje, jer treba uzeti u obzir i “ruke koje više nisu tako snažne, kao i noge koje su onemoćale”, ali i osobe koje se kreću u kolicima, poput nje same.
Ono što karakterizira urbani pčelinjak jest “blizina i dostupnost javnog prijevoza, kao i pravovaljana ograđenost prostora, jer je u gradu veća fluktuacija ljudi pa je češća i mogućnost uboda pčela i alergijskih reakcija”. Kada je riječ o pčelarenju na selu, tamo najčešće nema značajniji broj osoba s invaliditetom koje su zainteresirane za terapijski rad na pčelinjaku, objašnjava gđa. Jadranka. Tvrdi kako je rad s pčelama u pravilu jednak i na selu i u gradu, jer pčelarenje je pčelarenje, samo što je u prirodi manje ljudi.
Uvijek aktivna i poduzetna, ona je i umirovljenički dom u kojem živi već osam godina oplemenila pčelarskom radionicom, za što su korisnici dobili radni prostor. Podršku imaju i od ravnateljice ustanove mr. sc. Jasminke Dlesk Božić. Korisnici doma, njih nekolicina, odlaze i na pčelinjak (čak i uz pomoć hodalice) koji im nije daleko, a i svojevrsna im je terapija. U domu pak, prema fizičkim mogućnostima, korisnici pčelarici pomažu točiti propolis, izrađuju i izlijevaju svjećice od voska, a jedna od aktivnijih je i stogodišnja gđa. Živkica, dok je prosjek ostalih “domskih” pčelara i pčelarki osamdesetak godina.
Pčelarenje značajno utječe na socijalizaciju osoba s invaliditetom, ali i onih u jeseni života, kaže naša sugovornica, ističući kako tada ne razmišljaju o tome što ih boli i nisu usamljeni, što je jedna od najtežih “dijagnoza” starijih ljudi. Zadržavaju pokretljivost, komuniciraju, nisu otuđeni… Na pčelinjaku okruženom zelenilom nerijetko sjednu za stol i promatraju pčele kako ulijeću i izlijeću, primjećuju koje je bilje počelo mediti, osluškuju zujanje kukaca po čijoj lakoći znaju koliko meda nose, kada se vrate u Dom prepričavaju doživljeno, a pčelarske aktivnosti u foto pričama često završe i na info ploči Doma.
Svoje znanje gđa. Jadranka prenosi i kao mentorica pčelarske prakse u prostorno prilagođenoj Inkluzivnoj pčelarskoj Školi za konvencionalno i ekološko pčelarstvo na kampusu Borongaj. Tamo se polaznici, uključujući osobe u invalidskim kolicima, mogu školovati za zanimanje pčelara (upisuje se u radnu knjižicu) ili se pčelarstvom baviti kao hobijem, što im može stvoriti pozitivnu sliku o sebi, ojačati samopouzdanje, potaknuti poduzetnost, itd.
Naša je sugovornica mentorica pčelarske prakse, odnosno predaje inkluzivno pčelarenje osoba s invaliditetom i onih starijih kojima je to istodobno proces radne, socijalne i psihoterapije. Dio je tima koji okuplja Udrugu za promicanje istih mogućnosti (UPIM) čija je i članica, pčelarsku udrugu Propolis i druge koje predvodi ugledni prof. dr. Nikola Kezić. Polaznici škole usvajaju znanje i o ekološkom pčelarenju koje za razliku od konvencionalnog mora biti udaljeno propisanim kilometrima od prometnica, industrijskih postrojenja, konvencionalnih poljoprivrednih površina, košnice moraju biti bojane eko bojama, čavli, primjerice, trebaju biti od inoxa i slično. Eko proizvode takvih pčelara podržava i eko markica kao potvrda zdravstvene kvalitete.
Baš je o zdravstvenoj dobrobiti pčelinjih proizvoda pčelarica progovorila i u priručniku “Pčelarenje kao (api)terapija u poboljšanju kvalitete života starijih osoba i osoba s invaliditetom”. Iznijela je svoja iskustva u poboljšanju zdravlja uz pomoć matične mliječi, propolisa (grlobolja, zubobolja, urinarne infekcije), pčelinjeg otrova koji joj je pomogao kod reume (ukočenost prstiju, zgobova), odnosno krema koje si spravlja za probleme s kožom, kao i meda kojeg konzumira za jačanje imuniteta.
Osnaživao se organizam i njenom ljubimcu Bingu koji je uz svoju vlasnicu neprestano, a kako ne može u dom jer nije službeni terapijski pas, ima svoj kutak u automobilu pčelarice, za što je ona svojedobno dobila i prijavu za zlostavljanje životinje. Inspektor koji je zbog toga izašao na teren i spoznao život koji vodi Bingo slučaj je kratko zaključio tvrdnjom kako bi, sada kada je sve vidio, i on “volio biti njezin pas”.
