Prije točno 40 godina, Konferencija za aktivnost i ulogu žene u RK SSRNH (Radna konferencija Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske) i Izdavački savjet časopisa Žena objavljuju tvrdo ukoričeno reprint izdanje časopisa Ženski svijet povodom 60. obljetnice osnutka Komunističke partije Jugoslavije i borbenih sindikata. Radilo se o časopisu koji je izlazio u Zagrebu svega dvije godine (1939.-1941.), ali koji je odigrao značajnu ulogu u širenju progresivnih ideja radničke i ženske solidarnosti i antiratnog i antifašističkog pokreta, promovirajući istovremeno prava žena na rad i jednaku plaću, na edukaciju i zdravstvenu zaštitu.
Dirljive priče koje list donosi o tekstilnim radnicama, seljankama poput Mare Matočec ili Marije Žmirić koje manifestno zahtijevaju pravo žena na pismenost, tipkačicama i službenicama i njihovim svakodnevicama, kombiniraju se s modnim savjetima ali i obrazovnim tekstovima koje educiraju žene o zbivanjima u svijetu, između ostalog u sovjetskoj Rusiji ili Kini. Na takav način list se uspješno približio velikom broju žena svih društvenih strata koje su dijelile zajednički osjećaj nezadovoljstva vlastitim položajem.
Danas, u vrijeme posvemašnjeg (i podržavljenog) revizionizma i falsificiranja povijesti, kultura sjećanja je neinstitucionalno polje koje je prepušteno uglavnom nevladinim organizacijama i pojedinim autorskim inicijativama. Tako je 40 godina nakon institucionalizirane akcije RK SSRNH -a, 27. lipnja 2019. u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva otvorena izložba Širite ženski svijet! Dizajn progresivnih ženskih časopisa 1934. – 1946. koja kroz autorsku koncepciju dizajnerice i feministkinje Barbare Blasin na pregledan način pokazuje značaj ženske štampe u međuratnom razdoblju i njen kontinuitet u ratnim vremenima, s naglaskom na međunarodni kontekst i međusobno osnaživanje ženskih pokreta kroz međunarodne organizacije, podcrtavajući značajke grafičkog oblikovanja i njihove varijacije u raznim društveno-političkim i državnim okvirima. Zato autorica u obimnom tekstu kataloga izložbe naglašava kako se “izložba bavi grafičkim oblikovanjem časopisa te zagovaračkom dimenzijom njihove likovne opreme”.
Već sam naslov izložbe je izveden je iz reklamnih slogana za časopise Ženski svijet – “Ženski svijet je vaš svijet! Širite ženski svijet” i Žena danas (potonji je izlazio u Beogradu u razdoblju od 1936. do 1940. godine) – “Žene, čitajte Ženu danas!”. Oba časopisa koristila su kao uređivački predložak francuski časopis Les Femmes (1934.-1939.), čiji je odjek tako snažan da se pod njegovim utjecajem 1936. pokreću npr. američki časopis The Woman Today i jugoslavenski Žena danas (1936. – 1940.) Izložba prezentira sličnosti i razlike tih pojedinih časopisa, pri čemu je svakom izdanju posvećen poseban izložbeni panel, čime je u potpunosti iskorišten ograničeni prostor male, ali izuzetno agilne HDD galerije.
Nekoliko je značajnih faktora ženske borbe koja se iz međuratnog prelijeva u ratni period. Prvi faktor je oslonac ženskih organizacija na međunarodne saveze. Kao što piše Blasin, u periodu između dva svjetska rata u Kraljevini SHS pa potom Kraljevini Jugoslaviji djeluju brojni ženski savezi koji stupaju u članstvo Međunarodnog saveza žena (International Council of Women, osnovan 1888.) i Međunarodna alijansa za žensko pravo glasa (The International Woman Suffrage Alliance, osnovana 1904.) Nadalje, piše autorica u katalogu, 1931. Međunarodni savez žena osniva Odbor za mir i razoružanje, a 1934. godine je u Parizu osnovan Svjetski savez žena protiv rata. Upravo taj Savez pokreće časopis Les Femmes koji će, kako svojim izložbenim konceptom zorno pokazuje Blasin, postati predložak za uređivanje srodnih (sestrinskih) časopisa u mnogim drugim državama, pa i Jugoslaviji, s direktnim utjecajem na zagrebački Ženski svijet i beogradsku Ženu danas, ili pak američki The Woman Today.
Tako se u prvom broju Žene danas objavljuje i tekst osnivačice Svjetskog saveza žena protiv rata i fašizma i pokretačice časopisa Les Femmes Gabrielle Duchêne koja, između ostalog, kaže: “Ako se žene ne budu borile s najvećom energijom protiv zla koje je na pomolu…one će biti saučesnice u zločinu koji nisu imale snage da spriječe”. Danas su feministkinje često izmoždene time da stalno moraju spašavati svijet, i očito je da se ta situacija često ponavlja, ali je isto tako očito da nas povijest uči da su upravo žene te koje su jedine bile sposobne preuzeti odgovornost za vrijeme u kojem žive.
Druga bitna stvar koju ističe Blasin je uređivačka koncepcija časopisa, odnosno koncepcija “za žene svih društvenih slojeva“. Dimenzija prosvjećivanja bila je bitna od prvih pojavnosti ženskih časopisa još za vrijeme 1. svjetskog rata, a njihovi grafički formati su skromni, jednostavno oblikovani i često unutar A5 formata. Les Femmes će se i tu pokazati kao idealan predložak, takav koji “osim društveno političkih priloga i međunarodnih tema ima stalnu prosvjetnu, kulturnu, književnu i modnu rubriku, te objavljuje bogato ilustrirane tekstove o modernom kućanstvu i skrbi za djecu,” kako piše Blasin.
Treća stvar koju podcrtava, a koja je naročito važna za kontekst galerije u kojoj je izložba prezentirana, jest grafičko oblikovanje i likovna oprema, što je dimenzija koju zorno pokazuje kroz pregledno oblikovanje panela posvećenih pojedinim časopisa te kroz printeve pojedinih brojeva koji se mogu uzeti u ruke i prelistati, te deskriptivno iscrpno izlaže u tekstu kataloga izložbe.
Zadnji izložbeni panel do kojeg dolazimo prateći kružnu gestu izložbe pokazuje kontinuitet rada ženskih organizacija u ratnim uvjetima kada paralelno izlaze Žena u borbi, koja izlazi redovito i mjesečno, kao glasilo Antifašističke fronte žena Hrvatske, dok je Žena danas pak službeno glasilo AFŽ-a Jugoslavije te izlazi bitno rjeđe u toku rata, ali zato u većem formatu i s više priloga. I jedan i drugi se oslanjaju na prijeratnu praksu samofinanciranja (uglavnom kroz pretplatu), a zanimljiva je i anegdota koju prepričava autorica o Ženi u borbi. Naime, prvi ženski listovi koji su nikli u NOB-u su listovi pojedinih ogranaka Antifašističke fronte žena, poput Ličke žene u borbi, kordunaške Riječ žene, Drugarice iz Gorskog kotara ili slavonske Udarnice. Žena u borbi, Dalmatinka u borbi, Primorka, Istranka, Rodoljupka i još mnogi drugi ženski listovi pridonijeli su mnogo da su uspjesi naše borbe doprli i do onih žena od kojih nas dijeli “žica” koju oko svojih uporišta plete neprijatelj.[1] Upravo su Ličanke svojem glasilu dale zvučni naziv Žena u borbi, ističe Blasin, pa je nakon toga Glavni odbor AFŽ-a Hrvatske taj naziv prihvatio kao ime svog glasila.
Barbara Blasin je dizajnerica po profesiji, koja od samog početka karijere izuzetni značaj polaže na lokalne ženske povijesti. U razgovoru kaže: “Ženska povijest bitna mi je kao građanki. Kada sam diplomirala dizajn bila sam i studentica Ženskih studija i u to vrijeme postojalo je malo podataka o lokalnoj ženskoj povijesti. Interes za proučavanje lokalne ženske povijesti, pa tako i feminističke, nije bio dominantan.”
Kroz istraživanje “Žene na ljevici između dva svjetska rata” koje provodi s Anom Lovreković u Centru za ženske studije, Blasin proučava brojnu i raznoliku građu te uočava da su ženski časopisi iz tog razdoblja vrlo interesantni iz dizajnerskog rakursa, tj. kako navodi “njihova je likovna oprema dovoljna zanimljiva da se tome posveti izložba”. Na taj način Blasin nas uspješno i interdisciplinarno prosvjećuje kroz dva aspekta. Jedan je neupitno dizajnerski, pri čemu se već spomenuta zagovaračka dimenzija likovne opreme, kao što navodi u razgovoru, “iskazuje kao potpuno prirodna dimenzija grafičkog dizajna, prisutna u marketinškoj fotografiji i političkom plakatu”. Istovremeno, “ilustracija je naročito bitna forma u toj zagovaračkoj dimenziji i to ona koja u označiteljskom polju nadilazi puku vijest, informaciju ili dokumentaciju. U takvim ilustracijama iščitavamo svjetonazorske, društvene i političke stavove i to često baš onda kada tekstom, zbog raznih oblika nadzora i cenzure, te stavove nije moguće izreći”.
Tako je Blasin izložbom uspješno pokazala sličnosti i razlike u oblikovanju časopisa koji u vrijeme između dva svjetska rata izlaze u Francuskoj, Sjedinjenim Državama i Kraljevini Jugoslaviji, a u ratno vrijeme na oslobođenim teritorijima odakle se distribuiraju u sve kutke, pa i one koje tek treba osloboditi. “Zahtjev tih časopisa je isti”, ističe Blasin, “a to je obuhvatiti žene svih slojeva. Međutim, način na koji se pojedini časopisi nose s tim zadatkom, kako u pogledu sadržaja tako i u pogledu likovnosti i grafičke opreme, ovisi o specifičnom kontekstu pojedine države”.
Drugi aspekt je povjesničarski, gdje nam izložba kroz medij ženskih časopisa koje konceptualiziraju, uređuju, oblikuju i distribuiraju žene za žene, prenosi atmosferu jednog vremena, tako davnog, a opet tako sličnog ovom koje živimo danas. No, kako ističe autorica, ne trebamo se dati zavesti tim sličnostima i učitavati odveć direktne analogije, iako se one neumoljivo nameću:
Tvornica miruje. Umjesto brzih ruku nad osnovom i glava nagnutih nad strojeve, vidim grupu žena pred ulazom u tvorničko dvorište. Prilazim. Žene su uznemirene, žive i brižne. Nestalo je onog mirnog i pomalo tupog umora koji leži na pospanom licu radnica koje uvijek jednako, uvijek ponovo žure na posao. Lica su brižna i prkosna.
Zar su zahtjevi za zaštitu naše djece, dječji domovi i skloništa, zaštita materinstva i u doba trudnoće – zar su to samo naši zahtjevi? Zar naši muževi nemaju dužnost i pravo da se brinu za sreću i sigurnost nas i naše (također i njihove) djece?.[2]
Svako pomno iščitavanje, prelistavanje pojedinih reprinteva i kataloga tako će zasigurno potaknuti ovo ili slična pitanja: Što nam je činiti danas? Kako se žene danas mogu i moraju međunarodno organizirati u borbi za svoja prava, za opstanak planete i mir u svijetu?
Netko ipak i opet mora preuzeti povijesnu odgovornost i oblikovati budućnost.
[1] Izvor: “Žena u borbi”, Glasilo antifašističke fronte žena Hrvatske, br 11, studeni 1944. “Ženski listovi” (V.Z.)
[2] Izvor: Ženski svijet, srpanj 1940. br.10
