Objavljeno

Teorijska čitanka: Kako se ideja jednakosti mijenjala kroz povijest

Foto: Pixabay

Jednakost je političko načelo i društveni ideal izjednačenosti ljudi prema nekom relevantnom kriteriju ili mjerilu (društveni položaj, prava, dobra).

Razlikuju se pravna (jednaka primjena pravnih normi na svakoga čovjeka), politička (jednako pravo svih punoljetnih državljana na sudjelovanje u vlasti), socijalna (jednakost mogućnosti uspjeha svakog pojedinca u natjecanju za položaj u društvu) i ekonomska jednakost (jednakost prihoda i bogatstva za sve pripadnike društva).

Tijekom stoljeća definicija jednakosti nije bila uvijek ovako široka. Postojalo je vrijeme kada se ropstvo smatralo normalnim i prirodnim, a na robove se gledalo kao na ‘živo oruđe’. Platon je govorio o političkoj jednakosti spolova, a Aristotel o jednakosti svih građana, ali su ipak obojica naglašavali da se nejednaki ne bi smjeli tretirati jednako. Platon u Državi govori kako žene mogu raditi isti posao kao i muškarci te da je razlikovati osobu po spolu jednako razlikovanju po dužini kose – kriterij treba biti kome što ide najbolje. U dijalogu Gorgija zato kaže:

„Sama priroda nagovještava da je bolje imati više od onog goreg, biti moćniji od slabijeg; i na mnoge načine pokazuje, među ljudima, kao i među životinjama, i među cijelim gradovima i rasama, da se pravda sastoji u nadmoćnoj vladavini i da ima više od inferiornog“.

Aristotel se s njime slaže. On je u svojoj prvoj knjizi Politike opisao što tadašnji mislioci drže o pitanju državnog ustroja – najšira teorija je vladavina jednih nad drugima. On tvrdi da je ropstvo pravedno i prirodno jer robovi nisu dobri u razumu, ali su zato odlični u snazi. Kaže da je rad ponižavajući i da oni koji rade ne mogu postići krepost – zato naziva robove živim oruđem.

No, ističe i dva problema:
1) nije moguće izvana znati tko bi trebao biti rob, a tko ne;
2) netko tko ima status roba nije nužno rob po prirodi.

Ovaj iskorak u problematizaciji ropstva je prvo razmatranje problema oko robovlasništva.

Stoici su bili prvi koji su naglasili prirodnu jednakost svih muškaraca kao racionalnih bića s jednakim kapacitetom za vrlinu:

„Vrlina ne zatvara vrata niti jednom muškarcu, otvorena je svima, otvorena je kralju, robu, onom koji je rođen slobodan i onom koji je postao slobodan. Niti obitelj niti sreća ne određuju taj izbor – on je u svakom čovjeku.“

Doktrina Novog zavjeta o jednakosti svih duša pred Bogom je religiozna ekspresija sličnog principa: svi smo isti u Kristu. Toma Akvinski taj princip ipak mijenja i kaže da je sve u zemaljskom svijetu stvoreno od Boga i obdareno određenom prirodom koja definira što je svaka vrsta bića u svojoj biti. On je priznao jednakost svih muškaraca u očima Boga:

„Po prirodi svi su muškarci jednaki u slobodi, ali ne i u drugim obdarenjima.“

Smatrao je da je ropstvo posljedica grijeha.

Iako postoje znakovi socijalnog egalitarizma u nekim pokretima u kasnom srednjem vijeku, srednjovjekovna socijalna teorija je općenito bila anti-egalitaristička i smatrala je da je hijerarhija prirodna za ljudsko društvo. Međutim, do promjena dolazi u 17. stoljeću, kada ideja prirodne jednakosti muškaraca postaje dominantnom temom. Otac teorije društvenog ugovora, Thomas Hobbes, u svom Levijatanu (1651.) spominje prirodno stanje, stanje smrti, nasilja i straha, ali to je stanje u kojemu su svi ljudi jednaki te jedni druge mogu nadvladati lukavstvom ili snagom:

„Priroda je ljude učinila jednakima u tjelesnim i umnim sposobnostima da razlika između njih nije tako znatna. Što se tiče tjelesne snage, i najslabiji ima dovoljno da ubije i najjačeg pomoću smicalica ili udruživanjem s drugima. Što se tiče umnih sposobnosti, također postoji jednakost. Ono što bi takvu jednakost učinilo nevjerodostojnom je nečija tašta zamisao o vlastitoj mudrosti za koju misli da je ima više od obične svjetine.“

Drugi poznati engleski filozof koji je tvrdio da su ljudi po prirodi jednaki i slobodni, ali podložni samo prirodnom zakonu je John Locke. On u svojim Dvjema raspravama o vladi (1689.) kaže:

„U stanju savršene slobode da određuju svoje rade i raspolažu svojim posjedima i osobama kako smatraju da je prikladno u granicama prirodnog zakona, a da ne pitaju za dopuštenje nekog drugog čovjeka ili da zavise od njegove volje. To je stanje jednakosti u kojem su sva vlast i jurisdikcija uzajamni, pošto nitko nema više vlasti od drugoga. “

Očito je da se sve više misli i govori o prirodnoj jednakosti, koja je bila pojačana teorijom ljudske prirode Étiennea Bonnota de Condillaca i Claude-Adriena Helvétiusa:

„Svi muškarci imaju jednaku predispoziciju za razumijevanje. Ova prirodna jednakost primjenjuje se na sve muškarce u svim narodima, pa razlike u nacionalnim obilježjima nisu rezultat urođenih razlika između ljudi, već prije nusprodukt obrazovanja sustava i vlasti. Niti jedna nacija nema razloga smatrati sebe nadmoćnom nad drugima zbog svoje urođene darovitosti“.

Po prirodi su muškarci jednaki u smislu da od rođenja imaju neograničen potencijal, stoga njihove različite prirode su zapravo slučajne.

Filozof koji u centar stavlja pitanje jednakosti, odnosno nejednakosti jest Jean Jacques Rousseau sa svojom Raspravom o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima (1754.). Kaže da se svatko razvija na svoj način između vrlina i mana te da je nejednakost očigledna u sukobu moćnika i potlačenih. Za Rousseaua postoje dvije vrste nejednakosti: fizička/prirodna (odnosi se na dob, tjelesne razlike, zdravlje, inteligenciju, itd.; nju zasniva priroda) i moralna/politička (ona se razvija uspostavom zakona, određuje hijerarhijsku i klasnu nejednakost, a temelji se na sporazumu). Nejednakost se ne može razumijeti bez razumijevanja izvornog čovjeka, koji nije ovaj civilizirani, društvom deformirani čovjek, već onaj ‘prirodni’, čovjek prirodnog stanja. Rousseau smatra da razvoj  nejednakosti ima tri stadija:

1) donošenje zakona i prava svojine: postavljanje odnosa bogat – siromašan;
2) uspostava monarhije: odnos jak – slab;
3) smjena zakonite vlade proizvoljnom: jesi li gospodar ili rob => a ta tri rezultiraju četvrtim stadijem:
4) nejednakost ugleda, a ugled oblikuje prava.

Gornji oblici nejednakosti pokazuju da vlada formula odnosa ‘pravo jačeg’ te da je nejednakost bogatstva osnovni uzrok društvenih problema.

S druge strane, Mary Wollstonecraft smatrala je da je obrazovni sustav uzrok društvenih problema. Wollstonecraft je bila engleska književnica, filozofkinja i feministkinja, a njezina knjiga Obrana ženskih prava (1792.) jedno je od najznačajnijih feminističkih djela. U djelu je tvrdila da obrazovni sustav njezina vremena namjerno poučava žene da budu neozbiljne i ‘luckaste’. Ustvrdila je da bi obrazovni sustav koji omogućava djevojčicama učenje istih kompetencija kao i dječacima rezultirao ženama koje bi bile ne samo izuzetne supruge i majke, već i sposobne radnice u mnogim profesijama. Obrana ženskih prava je jedinstveno djelo jer sugerira da se jednakost može ostvariti kroz političku promjenu poput radikalne reforme nacionalnih obrazovnih sustava.  

Ove doktrine egalitarizma su prožele velike revolucionarne pokrete u Americi i Europi na kraju 18. stoljeća te su navedene u raznim deklaracijama prava. Deklaracija prava čovjeka i građanina je jedan od osnovnih dokumenata Francuske revolucije koji određuje pojedinačna prava i kolektivna prava naroda prema državi. Donosen je od strane Ustavotvorne skupštine 26. kolovoza 1789. , a prihvaćen dan kasnije, kao prvi korak prema donošenju ustava. Slično američkoj Deklaraciji neovisnosti, teži biti univerzalnog karaktera. Ne daje samo niz osnovnih prava francuskim građanima, već ih pripisuje svim ljudima bez izuzetka:

Član 1. Ljudi se rađaju i žive slobodno i jednaki u pravima. Društvene razlike mogu postojati samo kao opće vrijednosti.

Ono što se može zaključiti iz navedenog jest to da naša povijest ima dvije bitne značajke – prva je da postoji ponavljanje teme o univerzalnoj jednakosti te da postoji ipak karakteristična ljudska priroda po kojoj su svi ljudi jednaki. Druga značajka jest da se fokus egalitarizma stalno mijenja, dakle od napadanja različitog i nejednakog postupanja prema robu u usporedbi sa slobodnim čovjekom, prema podaniku u usporedbi s plemićem, prema crncu od bijelca, siromaha od bogataša, te nejednakog postupanja prema ženama u usporedbi s muškarcima. Egalitarizam se zaziva ne da se potvrdi nejednakost, već da se opovrgne već postojeća nejednakost, nejednaki tretman baziran na nekoj vrsti diferencijacije. Pitanje jednakosti je bitno pitanje koje pokazuje da je ljudska želja za jednakosti sveprisutna, što je čini bitnim idealom ljudskog društva.

Literatura

  • M. Wollstonecraft: Obrana ženskih prava
  • J. J. Rousseau: Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima
  • J. Locke: Dvije rasprave o vladi
  • T. Hobbes: Levijatan
  • Aristotel: Politika
  • Platon: Država

Povezano