Objavljeno

Teorijska čitanka – Queer fenomenologija u tri slike Sare Ahmed

Što znači živjeti seksualnost kao orijentiranu? Ako je orijentacija način na koji obitavamo u prostoru, onda je i seksualna orijentacija jedan vid obitavanja, način na koji i s kim se u prostoru nastanjujemo.

Feministkinje i filozofkinje su dosad pokazale da su društvene razlike posljedica načina na koji različita tijela zauzimaju prostor, tvrdi u svom tekstu ”Orientations -Toward a Queer Phenomenology” teoretičarka Sara Ahmed.

Stavimo li naglasak na fizičko obitavanje u prostoru i promotrimo li ga kao orijentiranog prema ili od nekog ili nečeg,  možemo nanovo promisliti način na koji su prostori seksualizirani, kao i prostornost seksualne žudnje. Polazeći od pojma orijentacije, Ahmed ga nastoji učiniti sjecištem queer studija i fenomenologije.

Zadaća je queer fenomenologije, ističe Ahmed, detektirati trenutke dezorijentacije, pronaći ono što je unutar fenomenologije već samo po sebi queer i iskoristiti to u nove i drugačije svrhe.

Slika 1. Husserlov pisaći stol

Husserl je u svojoj (ladanjskoj?) kući. Pozorno osmatra svoj pisaći stol. Isprva mu on u potpunosti zaokuplja pažnju, no kasnije osvješćuje i one dijelove kuće koji nisu u njegovom vidokrugu, a za koje zna da postoje. On ‘vidi’ verandu, vrt i djecu koja se igraju.

Za orijentaciju je ključan početak, njezina tzv. nulta točka, točka iz koje se svijet kreće razotkrivati. Za Husserla je to pisaći stol. Pisaći stol je prvi objekt koji percipira. Sve ostalo se nalazi iza njega, percipirano je naknadno i dio je pozadine.

Ono što vidi prvo i od čega započinje određeno je, dakle, smjerom u kojem je okrenut. Taj smjer, ističe Ahmed, govori mnogo o njegovoj orijentaciji prema svijetu u širem smislu. Pisaći stol nije predmet prema kojem se svatko može orijentirati niti kojem svatko ima pristup.

Određena tijela imaju pristup samo nekoj vrsti stolova, a pristup pisaćem stolu, koji podrazumijeva intelektualni, nematerijalni rad, za njih je onemogućen.

Da bi ovo pojasnila, Ahmed u priču uvodi Adrienne Rich. Adrienne sjeda za svoj pisaći stol i kreće pisati pismo. Tek što je sjela, iz pozadine dolazi dijete koje je povlači za ruku, traži za pomoć i udara po tipkama njezine pisaće mašine. Filozofkinja (koja je usto i majka) se možda može orijentirati prema pisaćem stolu, ali je za nju nemoguće da se pozorno posveti isključivo pisanju.

Riječ je, kaže Ahmed, o ekonomiji pažnje: mogućnost da se pisaći stol uopće pojavi u našem vidnom polju ovisi o mnogim drugim društvenim odnosima (npr. klasi i rasi) te je rezultat ponavljanja jednih nauštrb drugih činova tijekom vremena.

Queer fenomenologija bi stoga, tvrdi Ahmed, mogla biti ona koja je okrenuta u suprotnom smjeru, ona koja gleda što je iza leđa filozofa i ona koja vidi ‘iza’ fenomenologije.

Slika 2. Sara na obiteljskom ručku

Pitanje koje Ahmed sljedeće postavlja jest kako uopće postajemo straight? Da bi ovo pojasnila, poslužila se jednom anegdotom.

Ovog je puta u pitanju stol za jelo, stol oko kojeg se ‘mi’ okupljamo i koji podrazumijeva zajedništvo. Ovaj stol svojom površinom povezuje sva okupljena tijela.

Ahmed sada objeduje sa svojom obitelji. Svi sjede za stolom, jedu i ugodno ćaskaju. U jednom trenutku, njezina sestra kaže: „Pogledajte malog Marka i malog Johna!“ Ona se zatim nasmije i uperi prstom u dva dječaka koja se igraju pored stola. Mark i John su imena supruga Sarinih sestara, odnosno imena očeva dječaka na koje pokazuje.

Svi okupljeni za stolom upere svoj pogled u istom smjeru , prema istom objektu. Ovom je opaskom, tvrdi Ahmed, dječacima koji se još uvijek nisu formirali kao subjekti dodijeljeno muško tijelo, muški rod i heteroseksualna orijentacija.

Oni su sada dio obiteljskog stabla te su zaduženi za njegovo buduće grananje. Od njih se očekuje da u budućnosti od horizontalne linije na kojoj se sada nalaze i koja je u obiteljskom stablu određena sklopljenim brakovima i odnosima između braće i sestara, proizvedu još vertikalnih linija koje su određene reprodukcijom.

Okupljanja ovog tipa nisu dakle neutralna, već direktivna, ističe Ahmed.

Tijela postaju ispravna tako što se usklađuju s određenim linijama usmjerenima u određenom smjeru i sastavljenima od unaprijed određenih točaka.

Ahmed ovdje uvodi pojam kompulzorne heteroseksualnosti koja funkcionira korektivno, odnosno koja svaki znak queer želje čita kao devijaciju od ispravne linije.

Kompulzorna seksualnost proizvodi ‘polje heteroseksualnih objekata’ čime uklanja mogućnost želje za bilo kojim objektom koji se izvan ovog polja nalazi. Ona queer objekte čini nedostupnima i nevidljivima.

 

Slika 3. Merleau- Pontyjeva iskrivljena soba

Zamislimo da subjekt sobu u kojoj se nalazi vidi pod kutom od 45°. Subjektu se soba isprva čini nakrivljenom; čini se da se čovjek koji njome prolazi naginje u jednu stranu te da komadići koji se odlamaju od štoka padaju ukoso. Ukupan dojam mogli bismo opisati kao ‘queer’.

Nakon nekoliko minuta se događa značajna promjena: zidovi, čovjek i linija po kojoj se komadići odlamaju postaju vertikalni.

Ovakva reorijentacija, tvrdi Ahmed, pokazuje kako subjekti ispravljaju svaki queer učinak. Tendencija da stvari vidimo ‘ispravljenima’ povlači za sobom pitanje odnosa tijela i prostora, odnosno načina na koji u prostoru obitavamo.

Kako je pokazao Merleau-Ponty, svijet je već na perceptivnoj razini ispravljen, prostor se dijeli po horizontali i vertikali, a tijelo se u takvom prostoru uči orijentirati. Ono ispravlja svoj pogled, kako bi u prostoru moglo funkcionirati.

Za primjer Ahmed uzima dvije lezbijke koje žive zajedno. Jednu od njih na stubištu zaustavlja susjeda s pitanjem je li joj žena s kojom živi sestra ili suprug. Prvi dio pitanja, ističe Ahmed, postavlja ove žene u horizontalnu liniju, određuje ih kao slične. Drugi dio pitanja negira njezinu partnericu kao ženu i ‘ispravlja’ ju dodjeljujući joj mušku ulogu.

Da bi se postalo lezbijkom, tvrdi Ahmed, nužno je reorijetirati se, usmjeriti se prema drugačijim objektima, onima koji nisu dohvatljivi vertikalnim i horizontalnim linijama konvencionalne genealogije. Da bi se ‘nastanilo’ tijelo lezbijke, potreban je dakle stanovit trud, težnja ka drugim ženama mora biti ponavljana, nerijetko usprkos nasilju i diskriminaciji.

Queer orijentacije prema drugim ljudima i predmetima stvar su, ističe Ahmed, svakodnevnog pregovaranja, svakodnevni rad u ophođenju prema percepcijama drugih.

Queer fenomenologija, zaključuje Ahmed, funkcionira stoga kao sredstvo dezorijentacije; ona ne nadvladava horizontalnu i vertikalnu liniji po kojima je ‘ispravljen’ prostor organiziran, već dozvoljava ‘iskrivljenjima’ da postanu nov kut gledanja na svijet.

Naslovna ilistracija i gifovi by Thoka Maer


Povezano