Lorraine Code u svom članku Feministička epistemologija kaže da je najveći utjecaj feminizma na epistemologiju bio to što je stavio pitanje „O čijem znanju govorimo?“ u središte epistemološkog ispitivanja.
Feminističke epistemologinje elaborirale su genealoško-interpretativne metode, zalagale se za rekonstrukciju empirizma, artikulirale način mišljenja i demonstrirale potencijal psihosocijalnih i poststrukturalističkih analiza da se usprotive hegemoniji epistemoloških muških narativa. Demonstrirale su istaknutost, u evaluaciji bilo kojeg epistemološkog događaja, socijalnih aranžmana moći i privilegija.
Feministkinje se bave razotkrivanjem androcentričnog, samoodržavajućeg i privilegiranog karaktera ‘epistemološkog projekta’ te rekonstruiraju metodologije i procedure da bi iskorijenile njegov opresivan i isključujući učinak. Pokazale su u zapadnoj filozofiji kasnog 20. stoljeća da bijeli muškaraci nastavljaju generirati prevladavajuće ideale i norme ‘ljudske prirode’, dok ideali razuma, objektivnosti i vrijednosne neutralnosti, oko kojih je većina teorije znanja konstruirana, prešutno validiraju isključivo muška iskustva i vrijednosti.
Znanstveno znanje, koje i dalje muškarci štite, regulativan je model objektivnog epistemološkog autoriteta te iskustva i vrijednosti ne-bijelih, ne-muških i ostalih ‘drugih’ znalaca, moraju se prilagoditi idealiziranoj znanstvenoj i implicitno muškoj normi ili riskirati da budu odbačeni.
Mnoge uspostavljene teorije znanja, skupa s koncepcijama razuma, epistemičke agencije, objektivnosti, iskustva i znanja, prešutno su vukle svoj konceptualan i teorijski aparatus od idealiziranog stajališta znanja, produciranog i validiranog od muškaraca, koji okupiraju dominantne socijalne, političke i ekonomske pozicije u bijelim zapadnim društvima. Upravo to ovjekovječuje hijerarhijski poredak u kojem žene i ostali ‘drugi’ okupiraju najmanje autoritativnih pozicija.
Feminističke empiričarke nisu jedine koje pretpostavljaju da znanje može biti objekt empiričkog istraživanja – time se bave i sociolozi znanja. Prema Davidu Blooru, sociolozi znanja pridonose stvaranju naturalističkog prikaza znanja opisivanjem i objašnjavanjem promatranih karakteristika kultura. Njihov cilj je identificirati odlike kao što su generalna karakteristika procesa pomoću kojih se novi članovi kulture socijaliziraju, odnosno treniraju i educiraju; mehanizmi putem kojih se tijelo kulture održava relativno stabilnim i stoga dostupnim za uporabu; procesi kojima se provodi promjena te distribucija uvjerenja (koja su uzimana zdravo za gotovo) prema kriteriju statusa i članstva, npr. profesionalac ili amater, muško ili žensko, doktor ili pacijent, znanstvenik ili tehničar.
Ideal objektivnosti je odvojen, neutralan i nezainteresiran pristup subjektu stvari, koji postoji u javnom prostoru, udaljen od znalaca/promatrača i koji mu ništa osobno ne znači: takvi ideali pripadaju osobama kojima situacija omogućava da budu samo promatrači ‘izvana’. To su obični bijeli muškarci, koji se smatraju reprezentativnim ljudskim subjektom. Ukratko, feminističke genealogije i dekonstrukcije tih ideala su pokazale da, unatoč njihovoj samoproglašenoj neutralnosti, ti ideali su naturalizirani, normalizirani i dolaze od iskustava i socijalnih pozicija privilegiranih (muških) Europljana i njihovih potomaka.
Feministkinje se pitaju u kojoj mjeri uvjeti znanja uključuju i društvene uvjete (obzirom da su znanja postavljena od privilegiranih bijelih muškaraca), čime se također bavi socijalna epistemologija. Frederick Schmitt je u svom radu Socijalna epistemologija nju definirao kao konceptualno ili normativno istraživanje društvenih dimenzija znanja. Ona proučava utjecaj društvenih odnosa, interesa, uloga i institucija na konceptualne i normativne uvjete znanja.
Središnja pitanja socijalne epistemologije glase: uključuju li i u kojoj mjeri uvjeti znanja i društvene uvjete te je li znanje vlasništvo spoznavatelja izolirano od njihova društvenog postava ili ono podrazumijeva neki odnos među spoznavaocima i njihovim društvenim okolnostima? Razlikuje se od sociologije znanja po tome što određuje nužne uvjete znanja normativno-empiričkim istraživanjem.
Feministkinje moraju raditi s empiričkim dokazom ako se žele efektivno angažirati sa socijalnim, političkim i ‘prirodnim’ stvarnostima koje održavaju hijerarhijske socijalne strukture. Ipak, klasične i mnoge suvremene verzije empirizma su konstruirane oko pretpostavki koje su štetne i neprijateljske za feminističke emancipacijske projekte – žena može zauzeti mjesto u njima samo ako je pripremljena da bude ‘poput muškarca’, odnosno privilegiranog, zdravog (able-bodied), bijelog muškarca.
Za feminističke empiričarke sekularni i znanstveni cilj je proizvesti znanje koje nije androcentrično niti označeno kao seksističko, rasističko ili klasističko. Objektivnost je osigurana visokim standardima socijalne kritike, koju svi epistemički produkti moraju zadovoljavati. Takva kritika može otkriti androcentričnost i ostale ‘centričnosti’ čak i u ‘dobroj’ znanosti i ispitivanju, s pozicije koja je otvorena nadzoru te se rigorozno posvećuje poslu unutar granica i mnogih mogućnosti empiričkog dokaza.
Obzirom da autoritativno znanje, koje postavlja standarde u zapadnim kulturama, dolazi od socijalnih iskustava i materijalnih okolnosti bijelih educiranih muškaraca srednje klase, žene su potlačene u marginaliziranim potklasnim epistemičkim pozicijama. Znanost kao praksa je kreirala zatvoren diskurs u kojem jako malo žena i ne bijelih muškaraca može sudjelovati.
Mnoge dihotomije, oko kojih je zapadna filozofija sagrađena, srušene su pod feminističkim temeljitim proučavanjem. Feministkinje su pokazale da su takvi hijerarhijski poretci, grupirani kao razum/emocija, um/tijelo, apstraktno/konkretno, objektivno/subjektivno, teorija/praksa, univerzalno/partikularno i, jasno, muško/žensko, sa svojim upornim dubokim poštovanjem prvog i devaluacijom drugog termina, održali koncepte znanja i subjektivnosti, koji nisu diktirani prirodnom potrebnom niti iscrpni u ponuđenim opcijama.
Feministkinje imaju svoj doprinos – propitivanje metode, koje je centralno u feminističkoj epistemološkoj debati. Odgovori na pitanja nisu svedivi na jednostavne, zatvorene setove ideala i principa, zato što je era teorijskog i metodološkog monoteizma prošla. Feministkinje pružaju svrhu i smisao konstantnom razmatranju te aktivnom bavljenju socijalnim i materijalnim problemima.
Izvori:
- Code, L., “Feminist epistemology”, The Routledge Encyclopedia of Philosphy
- Bloor, D., “Sociology of Knowledge”, The Routledge Encyclopedia of Philosophy
- Schmitt, F., “Socijalna epistemologija”, J. Greco/E. Sosa (ur.), Epistemologija. Vodič u teorije znanja
