Objavljeno

Mary Wollstonecraft – Prosvjetiteljski glas emancipacije

“Vrijeme je da se izvrši revolucija u ženskim manirama – vrijeme da ih se vrati njihovom izgubljenom dostojanstvu – te ih se učini da, kao dijelom ljudskog roda, rade reformirajući sebe kako bi reformirale svijet.”

Takav su snažan preobražavajući učinak imali upravo život i tekstovi Mary Wollstonecraft koja je svojom vrijednom i danas jednako utjecajnom analizom društvenog položaja žena postala jedna od prvih junakinja modernog feminizma, dok su njezini kritički osvrti, pamfleti, ali i književna djela ostavili važan utisak i izvan granica samog feminističkog pokreta.

Rođena je 27. travnja 1759. godine u londonskoj četvrti Spitalfields, kao drugo od sedmero djece Elizabeth Dixon i Edwarda Johna Wollstonecrafta, a njezino je rano djetinjstvo bilo obilježeno relativno lagodnim životom zbog značajne ostavštine koju je obitelj naslijedila. Situacija se promijenila kada su očeva loša ulaganja i česte selidbe ubrzo doveli do financijskih teškoća, zbog kojih je jedino Maryjin brat Edward uspio dobiti formalno obrazovanje.

Kao mladoj devetnaestogodišnjoj djevojci iz siromašne obitelji, Mary nije preostalo ništa drugo nego prihvatiti poziciju pratiteljice jedne bogate udovice iz Batha, ali se 1780. godine vratila kući kako bi se mogla brinuti za teško bolesnu majku, nakon čije se smrti, vjerojatno i zbog očeva nasilnog ponašanja, uselila kod obitelji svoje najbolje prijateljice Fanny Blood. Njihovo je prijateljstvo obilježilo važan dio njezine mladosti, a dvije su djevojke osnovale malenu školu u Newington Greenu, zajedno s Maryjinim sestrama Everinom i Elizom, kojoj je Mary pomogla da pobjegne od svojeg muža i djeteta zbog toga što je vjerojatno patila od postporođajne depresije.

Najbolje su prijateljice 1785. godine čak putovale i u Portugal, gdje se trudna Fanny nakon udaje preselila zbog lošeg zdravlja, da bi nedugo potom umrla poslije rođenja djeteta, a cijelo je to iskustvo inspiriralo Maryjino prvo književno djelo Mary: A Fiction (1788.).

Nesretno razdoblje, međutim, nastavilo se i nakon njezina povratka u Englesku, kada je shvatila kako je njihova škola propala, zbog čega je bila prisiljena prihvatiti joj inače mrski posao guvernante u bogatoj irskoj obitelji Kingsborough, a financijski joj je pomogao i londonski izdavač i prodavač knjiga Joseph Johnson tako što je objavio njezin pedagoški tekst Thoughts on the Education of Daughters (1787.).

Namijenjena majkama, učiteljicama i mladim ženama, ova je knjiga bila prepuna savjeta koji su pokrivali najraznolikije teme, pri tome stavljajući najveći naglasak na važnost razuma i poticanja analitičkog načina razmišljanja u odgoju djevojaka, što je provodna nit koja će se kasnije javiti i u njenom najpoznatijem djelu Obrana ženskih prava.

 

 “Najsavršenije obrazovanje, po mojem mišljenju, je ona vježba razumijevanja koja je najbolje izračunata kako bi ojačala tijelo i oblikovala srce. Ili, drugim riječima, kako bi omogućila pojedincu zadobivanje onih vrlina koje će ga učiniti neovisnim. U stvari, farsa je nazvati neko biće čestitim ako njegove vrline ne proizlaze iz korištenja vlastitog razuma. Ovo je bio Rousseaov savjet što se tiče muškaraca: ja ga proširujem na žene”.

Frustrirana slabim mogućnostima za siromašne, ali obrazovane žene koje su prisiljene raditi za bogataše, Mary je donijela radikalnu odluku i odlučila napustiti guvernantsku službu te se preseliti natrag u London i uzdržavati samo kao autorica, što je tada uspijevalo tek nekolicini žena. U tome joj je pomogao Joseph Johnson za čiji je časopis pisala, uz to što je prevodila knjige s francuskog i njemačkog, a zahvaljujući njemu i večerama koje je organizirao uspjela je upoznati i brojne tadašnje intelektualce, između ostalog i političkog filozofa Williama Godwina, koji joj je kasnije postao mužem.

U to je vrijeme Francuska bila zahvaćena revolucionarnim zbivanjima, a Mary je kao odgovor na konzervativnu kritiku francuske revolucije irskog filozofa Edmunda Burkea napisala pamflet Vindication of the Rights of Men (1790.), koji ju je etablirao kao političku spisateljicu, dok je važnu tezu o tome da se ljudska prava trebaju zadobiti zato što je to pravedno i razumno, a ne na temelju tradicije, nastavila razvijati i dvije godine kasnije u značajnom tekstu Obrana ženskih prava (1792.), smatranim jednim od najranijih radova feminističke filozofije. 

Njezin je zahtjev bio da se ženama omogući obrazovanje kako bi se preobraženjem u racionalna i neovisna ljudska bića mogle u potpunosti ostvariti.

Zbog toga je kritizirala različite, za žene ograničavajuće obrazovne teorije i prakse, primarno Rousseauov traktat Émile, i predlagala nužne promjene koje bi ženama pružile mogućnost zadobivanja vještina, znanja te građanskih i političkih prava, zahvaljujući kojima ne bi trebale financijski ovisiti o drugima već bi mogle same sebe reprezentirati u društvu. Nastao krajem 18. stoljeća, kada su u razdoblju prosvjetiteljske misli i propitivanja autoriteta bujale rasprave o pravima muškaraca, tekst Mary Wollstonecraft važan je upravo zato što je i ženama pridao snažan glas u povijesti političke emancipacije.      

 “Ne želim da one [žene] imaju moć nad muškarcima; već nad sobom”.

 

Na kraju je i sama 1792. godine pobjegla u revolucionarni Pariz, gdje se pridružila skupini britanskih iseljenika i intelektualaca, a tada je upoznala američkog privrednika Gilberta Imlayja, s kojim je imala prvu kći Fanny. Ubrzo je Francuska ipak postala previše opasna za život zbog čega se Mary vratila u London, ali se u isto vrijeme raspala i njezina veza s Imlayjem, što ju je toliko pogodilo da je pokušala počiniti samoubojstvo. Za njega je čak i sama otišla na poslovno putovanje u Skandinaviju, gdje su nastala Letters Written During a Short Residence in Sweden, Norway and Denmark (1796.), važna za putopisnu književnost i romantičarski pokret zbog načina na koji se prikazala kao nesretna žena koja luta uzvišenom prirodom. Taj se pokušaj da spasi njihovu vezu na kraju ipak pokazao bezuspješnim, zbog čega se još jednom pokušala ubiti skakanjem u Temzu, da bi na kraju bila spašena.

Postupno se ipak oporavila i vratila pisanju, a s vremenom se opet priključila kružocima Josepha Johnsona, kada je počela njezina veza te na kraju i brak s Williamom Godwinom, koji je kratko trajao jer je nakon rođenja druge kćeri, danas poznate romantičarske spisateljice Mary Shelley, umrla od sepse. Nedovršenim je ostao roman na kojem je radila u to vrijeme Maria: or, The Wrongs of Woman (1798.), o ženi koju muž zatoči u umobolnicu, često smatran fikcionalnim nastavkom Obrane, ali i njezinim najradikalnijim tekstom, djelomično i zbog teme slavljenja ženske seksualnosti.

Godwin ga je nakon njezine smrti objavio zajedno s memoarima u kojima je iznio ono što je smatrao iskrenim prikazom svoje voljene supruge, ali je u biti istovremeno razotkrio sve njezine ljubavne veze, nezakonito dijete i pokušaje samoubojstva, što je skandaliziralo tadašnju javnost, a njezina je reputacija bila uništena stoljećima.

Obnova njezina nasljeđa započela je tek pojavom sufražetskog pokreta u Velikoj Britaniji krajem 19. stoljeća, a nakon što je 1884. godine američka spisateljica  Elizabeth Robins Pennell napisala njezinu biografiju, uslijedila su ponovna tiskanja njezinih tekstova te postupna rehabilitacija unutar dvadesetostoljetnog feminizma, kada su je prihvatile autorice poput Virginije Woolf i Emme Goldman.

Njezini su život i rad dobili još veći značaj 1960-ih i 70-ih godina za vrijeme drugog vala feminizma, a do danas su zadržali važno mjesto u okviru feminističke misli kao još uvijek relevantni iskazi prosvjetiteljske intelektualke o društvenim promjenama koje se trebaju dogoditi kako bi žene ostvarile ravnopravnost i sreću u javnoj te privatnoj sferi.

“Pravda, a ne milosrđe, je ono što nedostaje u svijetu”.

 


Povezano