Objavljeno

Što je čovjek?

foto: Dora Levačić

„Čujem da je bilo zanimljivo na večerašnjem predstavljanju Walshove knjige Što je žena?. Prostačenje, vika i pokušaji sprječavanja iznošenja argumenata. Uz transparent ‘Najnasilniji element društva je neznanje’. Da tolika djeca i ranjivi ljudi ne stradaju od rodne ideologije – bilo bi smiješno”,

tvitala je Željka Markić nakon tribine „Što je žena?” održane 3. studenog u crkvi sv. Mati Slobode u Zagrebu povodom hrvatskog prijevoda istoimene knjige američkog ekstremno desnog provokatora Matta Walsha u izdanju Salesiane. To je ona knjiga čija je crno-žuta naslovnica nedavno osvanula na billboardima i manjim plakatima diljem grada, uz ilustracije ljudskih figura od kojih najveća predstavlja autora knjige u uskoj haljini koja mu se pripija uz ženstveni strukić, s naznakom da se radi o pitanju generacije.

Opis tribine iz pera Željke Markić, očekivano, ne može biti dalje od poštenog prikaza događaja. On se odnosi na priloženu snimku aktivista koji se javio nakon što je događaj završio, a publika nije smjela postaviti pitanje ni dati komentar. Aktivist je pozvao organizatore da budu pošteni i daju priliku da se čuju i drugačija mišljenja, što se nije dogodilo, pa je nastavio govoriti i nadglasavati se s Markićkinim jaranima Krešimirom Miletićem iz bivšeg Hrasta, psihijatrom Hermanom Vukušićem koji se proslavio zadrtim stavovima o transrodnim osobama, osobom s ustaškim grbom na majici i drugima iz publike koji su aktivista pokušali ušutkati vikanjem, vrijeđanjem i pokušajem zbijanja šala („Lažljivac!”, „Odi doma!”, „I ja sam trans osoba, bio sam devet mjeseci u ženskom tijelu prije nego me mama rodila!”). Psovanja i vikanja bilo je s obje strane, ali pristaše Markić i Vukušića na društvenim mrežama jednostrano su ocrnili aktivista kao Sotonu i agresora, a našlo se i brojnih drugih uvreda, poziva na nasilje prema „pederima, transićima i muslimanskoj gamadi” i prijetnji nasiljem aktivistima ako se još jednom pojave u crkvi.

Kad se radi o zabrani iznošenja argumenata, svakome je jasno da aktivist bez mikrofona nakon završetka događaja nije imao takvu moć. Jedini koji su to mogli napraviti bili su organizatori, koji su osigurali format u kojemu će se čuti samo jedan stav o transrodnosti, onaj koji u knjizi i istoimenom dokumentarnom filmu Što je žena? zastupa Walsh, a njegovu riječ propovijedali su Petar Tomev Mitrikeski s Fakulteta filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu (genetičar koji tvrdi da jedini uzor ljudima može biti Gospodin Isus Krist), Marijana Bijelić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, inače osnivačica Hrvatskog radikalnofeminističkog pokreta (skraćeno: TERF), te psihoterapeutkinja i psihologinja Nikolina Essert, koja je i članica tima koji vodi bračne tečajeve Zagrebačke nadbiskupije, a sve uz moderaciju Diane Tikvić, voditeljice programa s Hrvatske katoličke mreže.

Što je tribina?

Iako je službena definicija tribine diskusija ili rasprava, ideja ove konkretne tribine nije bila otvoriti raspravu i suprotstaviti različite poglede na kontroverzni film i knjigu. Namjera nije bila ni razgovarati o knjizi, o kojoj su govornici izrekli ukupno par rečenica, a Mitrikevski je priznao da je nije ni pročitao (!). Namjera je bila preuzeti Walshevu taktiku postavljanja naizgled bezazlenih pitanja, pa kroz odgovore zaobići razgovor o transrodnim osobama i njihovim životima, a umjesto toga plasirati argumente kojima je svrha trans osobe i aktiviste predstaviti kao opasne, sumanute luđake koji su opasnost za „prave” žene i malu djecu.

Moderatorica je gostima postavljala pitanja poput što je to žena i što je to istina – ista tobože naivna i prostodušna pitanja koja postavlja Walsh, iako je iz aviona vidljiva njegova namjera da se sa sugovornicima u filmu sprda umjesto da ih sasluša, kao i da je on do svojeg odgovora već došao i ne namjerava ga dovesti u pitanje.

S obzirom na kontroverznost Matta Walsha koji je 2022. proglašen transfobom godine, tribina o ovom pitanju generacije bila je prilično monotona, bez ikakve rasprave među izlagačima, i više je nalikovala razgovoru troje recenzenata hrane koji su za večeru dobili splačine, pa si međusobno kimaju i nadopunjavaju se u tome koliko je obrok koji su pojeli bio degutantan. Dinamiku su za vrijeme ovih složnih izlaganja unijeli tek aktivisti koji su pokušali razvući transparent, nakon čega su izbačeni iz dvorane uz prezriv smijeh dijela publike.

Matt Walsh (foto: Gage Skidmore, Flickr)

Na početku tribine publici se obratio urednik Matija Janeš iz izdavačke kuće Salesiana i predstavio Walsha kao katoličkog hipstera s naočalama i samoukog intelektualca koji je ponosan na to što nije studirao na sveučilištu. Janeš nam je preporučio Walshevu knjigu Što je žena? nakon koje nećemo biti isti, jer će nam ona „na mučan i tužan način prikazati osobna iskustva upuštanja u promjene vlastitog tijela, hormonske, psihološke i na kraju tjelesne”, a oboružat će nas i argumentima o povijesti „rodne ideologije” koja je ušla u vrtiće i škole.

Ostatak tribine nije odudarao od tona i argumenata uvodničara. Minimalnu disonancu unijela je Marijana Bijelić predstavivši se kao radikalna feministkinja, ali ubrzo je pridobila publiku i izmamila gromoglasne ovacije svojim stavovima o tome da je “rodna ideologija” otišla predaleko, da je trans identitet prijetnja ženama jer „briše spol” i da „tobožnja ljevica” ne podržava žene u majčinstvu. Pojava Bijelić kao navodne feministkinje na ovoj tribini organizatorima je poslužila za fingiranje uključive rasprave, ali Bijelić se odavno svrstala u struju feminizma koja je prodala dušu crnoj desnici – trans-isključivi radikalni feminizam (TERF) koji se primarno bavi prebrojavanjem kromosoma.

Bijelić, Essert i Mitrikevski slagali su se u svemu: apsurd je da se danas ne može reći da spolni organi razlikuju žene od muškaraca, „rodna ideologija” razara logiku, temelje racionalnog mišljenja i nasljeđe prosvjetiteljstva, fluidnost roda ne postoji, Judith Butler živi u lezbijskoj komuni i baljezga besmislice o spolu i rodu, a njezin „kabare-stajl performans” je smiješan jer jedino biologija određuje jesmo li žensko ili muško, pokušaj Tomislava Tomaševića da uvede obrasce na kojima piše Roditelj 1 i Roditelj 2 su uvredljivi i škandalozni, i tako dalje.

Govornici su bili složni i u tome da je njihova istina objektivna i nema veze s ideologijom, a da je tuđa istina ne samo subjektivna, nego i nelogična, iracionalna i nekoherentna. Istovremeno, svi su se žalili na to da o ovoj temi nema dijaloga i da se društvo dijeli u zatvorene ideološke skupine među kojima nema komunikacije pa se samo jačaju negativni osjećaji.

Međutim, njima suprotstavljenu ideološku skupinu nisam zatekla na bini u dijalogu, već s transparentima u rukama prije početka tribine ispred crkve sv. Mati Slobode, a organizatori su s njima pokušali ostvariti komunikaciju tako što su im pozvali policiju. U momentu kad sam stigla do njih, pokušala sam ih uslikati, ali mi je jedan od policajaca prišao i rekao da je fotografiranje zabranjeno.

Pronašli zajednički jezik – Bijelić, Tomev Mitrikeski i Essert (foto: Salesiana, Facebook)

Nakon tribine razgovarala sam s nekoliko redovitih posjetitelja događanja u toj crkvi, koji su se požalili da se te večeri nisu mogla čuti drugačija mišljenja, a smetalo im je i što publici, u kojoj je bilo tristotinjak osoba, nije bilo dozvoljeno da sudjeluju u raspravi. Rekli su i da se skupilo ovoliko ljudi jer mnogi od njih imaju malu djecu i boje se utjecaja „rodne ideologije”, a iz razgovora s njima bilo je jasno da oni uopće ne znaju što su to trans ljudi i kako se ulazi u proces tranzicije – npr. navodili su primjer pedofila koji se upisao u dječji vrtić jer je izjavio da se osjeća kao dijete, kao i susrete s navodnim trans osobama iz kojih je bilo jasno da ih poistovjećuju s nasilnicima s neuobičajenim modnim ukusom koji po parkovima napadaju ljude. Zbog takvih ljudi, koji za razliku od određenih pojedinaca_ki od širenja transfobije nemaju nikakve političke koristi, kao i zbog trans ljudi i njihove sigurnosti, tragično je da se održavaju događaji ovakvog formata koji umjesto edukacije šire strah i dezinformacije.

Što je Matt Walsh?

Tragično je i to da na tribini nije bilo nikoga tko bi razotkrio sve Walsheve manipulacije kao što je napravila Jessie Gender u videima “The Manipulations of Matt Walsh” i “Debunking Matt Walsh’s ‘What Is a Woman’“, ili Matt MacManus, koji je požrtvovno pročitao dvije Walshove knjige i prokazao njegovo širenje mržnje licemjerno zaogrnuto u plašt kršćanske ljubavi.

Tragično je da nije bilo nikoga tko bi raspravu usmjerio na razumijevanje transrodnosti i pobijanje opasnih mitova koje o toj temi širi Matt Walsh. Nije bilo nikoga tko bi, za početak, ukazao na to da proces tranzicije nije nešto što se radi iz pomodnog hira ni preko noći, nego da dijagnozu rodne disforije uspostavlja stručni tim nakon dugotrajnih posjeta psihologu i psihijatru, a ponekad i endokrinologu, nakon čega može krenuti u polagan i dugotrajan proces tranzicije. Tragično je i to da uvodničara Janeša nitko nije uputio u znanstveno istražene mučne posljedice zabrane upuštanja u tranziciju osobama s rodnom disforijom.

Posebno licemjeran trik kojim su se govornici služili bila je osuda „rodne ideologije” kao apstraktne i udaljene od materijalnog svijeta, dok cijele večeri nije bilo nijedne konkretne informacije o trans osobama mimo teoretiziranja o identitetu i istini. Nitko nije ništa rekao o tome da su trans osobe jedna od najugroženijih društvenih skupina koja doživljava razne oblike odbacivanja, maltretiranja, diskriminacije i nasilja, upravo zbog dehumanizirajućih stavova o njima kakve širi Walsh.

Zbog svega toga, trans osobe u usporedbi s općom populacijom imaju puno veće šanse da budu nezaposlene i žive u riziku od siromaštva, kao i da zbog odbacivanja od vlastitih obitelji završe kao beskućnici. Mučno je i to što na tribini nije bilo nikoga tko bi Nikolini Essert na tvrdnju o fascinantnim profitima koje ostvaruje industrija „promjene spola” ukazao na to da prenosi Walshevu „Big Trans Pharma” teoriju zavjere koja je posebno neuvjerljiva s obzirom na mali broj trans osoba općenito, a kamoli onih koje si mogu priuštiti te operacije. Neusporedivo su fascinantniji iznosi koji se plaćaju privatnim psihoterapeutima poput Essert, koja se, uostalom, slobodno može početi zalagati za sveobuhvatno javno zdravstvo ako je taj problem tišti.

Na tribini nije bilo nikoga tko bi publici objasnio da korištenje izraza poput „osoba koje menstruiraju” ili Roditelj 1 i 2 na formularima, kako god nekome oni zvučali, ne znači da će, kako je to na tribini predstavljeno, ikome biti zabranjeno koristiti izraze mama i tata ili da se više neće smjeti govoriti o nejednakosti žena i muškaraca vezanoj uz rađanje i brigu o djeci, što posebno mori Bijelić. Radi se o formalnom uključivanju onih koji su inače izostavljeni, s vrlo opipljivim i materijalnim posljedicama po zdravlje i živote trans osoba – poznati su primjeri trans osoba koje nisu dobile adekvatnu zdravstvenu skrb jer se njihove tegobe nisu mogle „kategorizirati” u postojeće ladice.

Bilo je tu i namjerno krivog predstavljanja argumenata trans aktivista, kao kada se Bijelić na zadovoljstvo publike našalila da se nisu valjda liječnici kockali kada su joj određivali spol nakon rođenja, a nije bilo sugovornika koji bi je uputio u to da nitko ne tvrdi da je spol određen pri rođenju neutemeljen u biologiji, već da se on ne mora poklapati s rodnim identitetom. Trans žene ne tvrde da imaju XX kromosome, već koriste termin „žena” na način koji se nekima ne sviđa, a to je drugi par rukava. Bilo je i standardnih pokušaja da se trans žene predstave kao potencijalna opasnost u ženskim prostorima poput WC-a i svlačionica, dok u stvarnosti – koja gostima tribine nije bila u fokusu –  velik broj trans osoba izbjegava javne WC-e u nažalost realnom strahu da će tamo doživjeti verbalno zlostavljanje ili fizički napad.

Tragično je da na bini nije bilo nikoga tko bi postavio pitanje tko ili što je Matt Walsh, koji na početku filma iznosi laž o tome da neki ljudi tvrde da ne postoje nikakve razlike između žena i muškaraca, a onda te imaginarne neprijatelje naziva – idiotima. Za Walsha to nije ništa novo, jer on redovito manipulira na način da izmišlja argumente svojih protivnika koje onda „hrabro” pobija, i u mamićevskom stilu svoje protivnike naziva performativnim idiotima, cvilidretama, besramnim kukavicama, beskičmenjačkim slabićima i klaunima, bezdušnim demonima, zlima do srži. Liječnike koji pružaju tzv. rodno afirmirajuću skrb uspoređuje s nacističkim znanstvenicima, pedofilima i Leatherfaceom iz Teksaškog masakra motornom pilom. Proces tranzicije opisuje kao kastraciju, silovanje i kasapljenje, dok transrodnost naziva zabludom i mentalnom bolešću.

U knjizi se uspio malo kontrolirati, ali i tamo „trans ideologe” naziva otrovom, predatorima i patetičnim, malim, slabićkim kukavicama. Osim vrijeđanja, nije mu strano ni maltretiranje ni laganje. Poznat je po tome da se trans osobama namjerno obraća u krivom rodu te da na taj oblik maltretiranja, tzv. misgendering, potiče svoje pratitelje. Doznalo se i da Walsh za potrebe snimanja filma sudionicima nije otvoreno rekao o čemu se radi, već je prijevarom, putem lažne web stranice o lažnom „Gender Unity” projektu koja je u međuvremenu izbrisana, mamio transrodne osobe i aktiviste/inje da sudjeluju. To su među ostalima potvrdile Kataluna Enriquez, Fallon Fox, Eli Erlick i Debi Jackson, čiju je 14-godišnju trans kći Avery Walsh pokušao na taj način namamiti da sudjeluje, što je posebno interesantno s obzirom na to da Walsh na sva zvona razglašava da trans aktivisti lažu djeci i da mu je zaštita djece glavni cilj zbog kojeg radi sve što radi.

A kad smo kod Walsheve ljubavi prema djeci, Salesiana je ove godine objavila i Walshevu slikovnicu „Mama, ja sam morž” u kojoj se banalizira i ismijava transrodnost kroz priču o dječaku Ivici koji „ima jako bujnu maštu” pa se jednog dana pretvara da je morž, ali izopačeni aktivisti zbune njegovu sirotu majku i natjeraju ga da ode kod doktora i prođe tranziciju u morža tako što se šminka u sivu boju, nosi drvene žlice umjesto kljova i jede crve. Kad ga majka odvede u zoološki vrt da bi tamo živio s drugim morževima (?), naleti na čuvara koji joj kaže da to nije nikakav morž, nego dječak s drvenim žlicama u ustima i savjetuje joj da ga odvede doma, a majka kaže da se boji da će je ako to napravi ljudi proglasiti „fobičnom”. (Ako vas zanima kako izgleda čisto zlo, pogledajte video u kojem Walsh osobno čita svoju slikovnicu djeci vrtićke dobi, a za oporavak pogledajte neku od reakcija).

Walsh širi očite laži, poput onih o opasnostima „eksperimentalne” upotrebe hormona u procesu tranzicije kao i apsurdne tvrdnje poput onih o „regrutiranju” djece u LGBT zajednicu”. Dok je gostovao kod Joea Rogana, govorio je o milijunima djece koja uzimaju blokatore hormona, pa ga je čak i inače transfobni Rogan morao prozvati zbog laži. Walshevi stavovi toliko su problematični da ga odbijaju i crkve i katoličke obrazovne ustanove. Jedna od njih je crkva St. Francis Xavier College Church u Missouriju koja je u prosincu 2021. otkazala njegovo gostovanje, uz objašnjenje da su Walshevi stavovi o imigrantima, ne-bijelcima, Muslimanima i članovima LGBTIQ zajednice u suprotnosti s Isusovim zapovijedima ljubavi prema Bogu i bližnjima.

Walsh u svom pseudo-dokumentarcu kao i u knjizi, manipulativno pozira kao tutlek kojem današnji svijet nije jasan, dok istovremeno svjesno širi opasnu transfobnu propagandu. Pritom se služi identičnim taktikama kojima se ekstremna desnica oduvijek služi kako bi demonizirala skupine čija ju prava i postojanje smetaju. Transrodne osobe samo su novija meta, a argumenti su isti kao i u slučaju seksualnih manjina – ako nam djeca čuju da postoje gej/trans osobe, i sami će to postati, a tradicionalna obitelj i čitavo društvo će se urušiti. Walsh se poslužio lažnim stručnjacima, pseudo-znanošću, lažnim ekvivalencijama, teorijama zavjere, očitim lažima i drugim logičkim zabludama kako bi razbuktao mržnju prema trans osobama i uvjerio javnost u to da je „rodna ideologija” najveća prijetnja suvremenom društvu.

Ali…

Na tribini su neki govornici tu i tamo osjetili potrebu izjaviti da su trans osobe jednako vrijedne kao i svi ostali, valjda svjesni da bi se iz onoga što su govorili mogao steći drugačiji dojam. Međutim, nakon toga je obavezno uslijedilo ono „ali…”. To „ali” osjetilo se u svakoj rečenici, kao i u tome da se nitko nije politički distancirao od Walsha koji se trudi svim snagama dokazati da trans osobe ne da nisu jednako vrijedne kao svi ostali, nego da je njihovo postojanje iluzija. A u tome nije usamljen: i domaćin događanja iz Salesiane Matija Janeš u intervjuu za Narod.hr pokazao je da misli tako: „Oprezni smo s novim nazivima koji dolaze izvana, ne pristajemo na njih nekritički, pa tako niti na naziv trans. Zato ga u knjizi pišemo u kurzivu. Ako biste ipak pretpostavili da se iza toga naziva kriju neke osobe, onda je potreban dodatni oprez.”

(pauza za oporavak)

Oprezni urednici, međutim, izraz „rodna ideologija” nisu odlučili kancelirati kao izraz trans, iako je on također stigao izvana. Ta im se riječ očito sviđa, iako to nije nikakav akademski termin ni stvaran politički pokret, nego izraz kojem je cilj feminističke i LGBTQ aktiviste_kinje predstaviti kao neprijatelje „tradicionalne” obitelji i društvenog poretka koji ekstremno desna ideologija želi prikazati kao jedini prirodan. Svi znamo da u takvom društvu nema mjesta za dijalog koji je govornički trio zazivao s figom u džepu, jer tamo su gej brakovi i transrodnost zabranjeni.

I taj feminizam isto

Za kraj, jedan razgovor iz tramvaja na povratku s „tribine” koji se događao metar od mene. 

Djevojka, svom prijatelju, vidno uznemirena:

„Mislim, to da se ja moram obraćati ljudima s ona ili ono, kakve su to gluposti! E, ono, mama, ja sam mali mrav!! I taj feminizam isto, da se žene smatraju muškarcima, da se muškarci smatraju ženama, kakve su to gluposti!

Prijatelj: „Ma gledaj… najvažnije je zadržati neku mirnoću, to puno govori. Trebaš se suzdržati, ono da se baš nekome ne pukneš smijat u facu, to nije korektno, netko bi se uvrijedio, ovo ono, znaš…”

Djevojka, nakon kraćeg razmišljanja, mirnijim tonom:

„Da, treba zadržati mirnoću… I to su isto ljudi, vrijedni su kao i ja. Svi smo mi ljudi. Treba se odnositi s poštovanjem.”

Da, svi smo mi ljudi i jednako smo vrijedni. Samo što neki od tih ljudi drugima osporavaju pravo na postojanje, a njihovu patnju, o kojoj ne znaju i ne žele znati ništa, otpisuju usporedbom s morževima i mravima, i ne žele s njima dijeliti ni javni WC. Promoviranje Matta Walsha služi tome da to tako i ostane.


Tekst je odabrala Marta Baradić, gostujuća urednica za listopad 2023.

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano