Objavljeno

TERF: radikalna desnica u feminističkom ruhu

Ilustracija: Daniel Liévano - Elevate Your People (CC-BY-NC-SA)

Na hrvatskoj se feminističkoj sceni upravo događa ozbiljan raskol. Sudeći po posljednjim izjavama zagrebačkog Centra za ženske studije, trenutno postoje dvije feminističke zajednice: feministička i trans feministička. Prvoj valjda pripadaju žene koje žele „radikalno“ reformirati feminizam svojim spolom, a drugoj pripadamo mi koje znamo da feminizam nema blage veze s Crkvom i genitalijama.

Prije nego uđemo u raspravu o tome zašto CŽS (Centar za ženske studije) postaje lijeva ruka desničarske, anti-rodne politike, valja se prisjetiti kako je uopće započela žučna rasprava kojoj ovih dana svjedočimo. CŽS želi kroz spin na društvenim mrežama provući dezinformaciju kako su njihovu novu izvršnu direktoricu, dramaturginju Doroteju Šušak, trans feministkinje napale iz osobne netrpeljivosti, ne kao direktoricu, već kao privatnu osobu, što je njezino kasnije obraćanje javnosti s privatnog Facebook profila trebalo potvrditi. Imenovanje je, međutim, samo poslužilo da se rasprave o rastućoj transfobiji unutar feminističkih krugova, koje traju već mjesecima, napokon iznesu na vidjelo, van privatnih kružoka i grupa. Te rasprave nisu vezane uz Šušak osobno, jer pitanje transfobije nije pitanje privatnog stava Doroteje Šušak o transrodnim osobama, već stvar politike koju će ona kao izvršna direktorica Centra sutra zagovarati i braniti s pozicije moći. Njezin stav o trasrodnosti važan je jer utječe na rad Centra za ženske studije koji obrazuje nove feminističke naraštaje.

Nije, dakle, nimalo nevažno to što je izvršna direktorica na svom Facebook profilu, mjesecima prije nego je zasjela na direktorsko mjesto, podijelila sad već notorni, transfobni citat britanske autorice JK Rowling o ženama i menstruaciji i narugala se Judith Butler, kvir teoretičarki i začetnici rodnih studija. Te je stavove skrinšotao njezin kolega s dramaturgije, Espi Tomičić, te ih je nakon njezina imenovanja, i nakon što je te postove Šušak išla brisati, podijelio na svom profilu javno, izražavajući nevjericu što osoba koja propagira transfobiju uopće može doći na čelo feminističke ustanove.

Možda ćete reći: „Ali to je samo citat!“. Ne, nije to samo citat. JK Rowling je za transfobiju ono što je Tom Cruise za scijentologiju – njezino zaštitno lice. Osoba koja to lice ne kritizira, već dijeli, pristaje na transfobiju koju ono simbolizira. Svaku izjavu da nisi transfob, dijeljenje transfobne izjave JK Rowling odmah demantira.

Ne znam kakve su kompetencije Doroteje Šušak da obnaša funkciju direktorice, ali njezini stavovi izašli na vidjelo nakon njezinog dolaska na čelo Centra diskreditiraju je kao feministkinju. Pogrešno bi, međutim, bilo za sve propuste unutar CŽS-a okriviti samo jedno ime. Dapače, netko ju je drugi na to mjesto izabrao. Iako je s izvršnom direktoricom raskol naizgled počeo, kasnija priopćenja CŽS-a u kojima se Centar od oštrih, ali zasluženih kritika brani Klaićevim Rječnikom stranih riječi, sigurno nije napisala ona. Prije da ga je sročio netko od baždarenih feministkinja poput Nataše Govedić, Renate Jambrešić Kirin, Nele Pamuković i drugih, za koje bi velika sramota bila da ne prate i ne znaju što se s transfobijom događa na svjetskoj feminističkoj sceni. Isto tako, čisto sumnjam da je pismo podrške koje su promptno sročili transfobi iz Srbije, a potpisali ga osvjedočeni transfobi, kako pojedinci, tako i organizacije iz svijeta, podijelila sama Dorotea Šušak u vlastitu obranu.

Veći dio feminističke javnosti, uključujući i mene, razumio je zgroženost Espija Tomičića zato što transfobija nije prostitucija da bismo mogle feministički raspravljati o tome treba li je legalizirati ili zabraniti. Ne, transfobija je fašizam: želja da ljude kojih se grozimo, medicinom i zakonom doslovno izbrišemo. Transfobiju, to je valjda svima jasno, ne možemo nikako obraniti kao ideju. Ako nismo fašisti, nećemo u pitanje dovoditi nečije pravo na samoodređenje i postojanje.

Znajući vrlo dobro da su i fašizam i transfobija faux pas na feminističkoj sceni, žene koje kolokvijalno zovemo TERF (trans-isključive radikalne feministkinje), našle su zamjenski objekt kritike: pojam roda.

Kritiziranje roda nije isto što i kritiziranje transrodnih ljudi, zar ne? Možemo li reći nekom da je fašist samo zato što hvali spol, a pljuje rod? Ne možemo, naravno. U tome leži moć diskurzivnog izvijanja: govoriš jedno, misliš nešto posve drugo.

Jedna od rodonačelnica takvog spina u Hrvatskoj je Željka Markić. Tako se, na primjer, možeš vrlo lako distancirati od desnice, a zapravo si je pet minuta ranije objeručke prigrlio. Ili tvrditi da nisi transfob, a nijednom jedinom riječju ne osuditi transfobiju javno. Prije smo takve stvari otvoreno nazivali laganjem, ali više nije pomodno govoriti direktno. Eufemizme koje su u politički diskurs uveli desničarski populisti, sad odjednom počinju koristiti feministkinje.

U knjizi „Desničarski populizam i rod“, objavljenoj ove godine, urednice Gabriele Dietze i Julia Roth upozoravaju upravo na populističku, desničarsku aproprijaciju identitetskih politika. To prisvajanje omogućava privilegiranim govornicima da na sebe preuzmu ulogu žrtve. U ovu se priču jasno uklapa i obrtanje teza da su transrodne osobe toliko moćne da su nasilno prisvojile žensku borbu za jednakopravnost, odnosno da su od žena otele feminizam.

Da objasni pojavu retoričkih vratolomija kakve koriste francuski ultra-desničari s kvazifeministkinjom Marine Le Pen na čelu, Cornelia Möser vraća nas na Brunu Mégreta, savjetnika Jean-Marie Le Pena, koji je ovu spin-tradiciju i započeo s namjerom da fašizam približi običnom puku. Mégret je instruirao desnicu kako da svoje rasističke stavove destigmatizira, odnosno približi ih ljudima koristeći blaži, umiveni jezik. Te retoričke izmjene, kako kaže Möser, ne dopuštaju novinarima i kritičarima da desničare otvoreno prozovu za rasizam zato što su poruke, iako sadržajem očito rasističke, zamaskirane uljudnim umanjenicama. Ono što je za nas feministkinje važno jest da Möser jasno kontekstualizira pristanak dijela francuskih feministkinja na rasističku retoriku njihovim tvrdoglavim, dugogodišnjim denunciranjem roda koji su smatrale pojmom nepomirljivim s francuskim jezikom i kulturom. Zajedno s rezolutnim odbijanjem ideja Judith Butler, odbacile su se i kvir studije, a posljedično i kritičko propitivanje klase i rase.

U istoj publikaciji, Imke Schmincke primjećuje slične pojave i u njemačkom društvu: „Zadnjih godina, opažamo novu vrstu antifeminizma koji ne napada feminizam ili emancipaciju per se, već prije ‘rod’, ili točnije, rodno osviještenu politiku i rodne studije“. Rod, a prepoznat ćemo istinitost toga i u hrvatskom kontekstu, postaje simbol političke „zavjere“ kojom će „rodna ideologija“ biti nametnuta običnim ljudima. Rod nam poturaju Zapad i Amerikanci, on je navodno slika i prilika njihovih kolonijalističkih ambicija prema Balkanu kojima se možemo oduprijeti samo ako ga se posve oslobodimo.

Kako izgleda žena oslobođena roda? U istom tekstu u kojem nas Centar za ženske studije binarno dijeli na dvije skupine feministkinja, piše da smo se mi, koje po njima valjda spadamo u ovu drugu, trans feminističku zajednicu, odrekle „teorijske maternice“ koja je navodno oblikovala naše „intelektualno i feminističko ishodište“. Ideja maternice kao ekskluzivnog izvorišta feminističke teorije i borbe antiintelektualna je i antifeministička.

Feminizam se desetljećima bori da dokine seksističku ideju biološkog determinizma po kojem sve što žena misli proizlazi iz njezine „slabašne“ fizionomije, iz njezine tjelesne konstitucije, njezinog spolovila. To je glavni razlog zbog kojeg je Katolička crkva i pokrenula kampanju ukidanja roda i vraćanja na binarnu, „prirodnu“ podjelu na muški i ženski spol. Crkva želi svesti ženu na njezinu maternicu, ali je rod u tome sprečava. Želi je pojednostavniti, ali žena nije ameba koju možeš definirati jednom rečenicom.

Žena nije odrasla osoba ženskog spola, ili osoba koja menstruira, kao što ni brak nije samo zajednica muškarca i žene. Feminizam traži kompleksnost. Sve ono što se naziva feminizmom, a ženu svodi na njezine reproduktivne organe, ima više sličnosti s Crkvom nego sa sufražetkinjama.

Iz meni neshvatljivog razloga, TERF-ice žele da se feministkinje prvenstveno bave biologijom, odnosno da nam dramaturginja Dorotea Šušak i slavistica Marijana Bijelić drže lekcije iz endokrinologije kao da su čitav život posvetile biomedicini. Neka hvala!

Jedno je iz humanističke perspektive tumačiti metodologiju, rezultate medicinskih i znanstvenih istraživanja i njihov odjek u medijima, a nešto posve drugo fabricirati znanstvene „činjenice“ da njima podržiš vlastitu transfobiju kao biološki utemeljenu istinu. Naše je da pratimo rad feminističkih neuroznanstvenica poput Gine Rippon, biologinje Anne Fausto-Sterling i mnogih drugih feministkinja koje argumentirano tvrde da ne postoje samo dva spola. Ne postoji muški i ženski spol. Ne postoje muški i ženski mozak. Binarnost je laž. Medicina i biologija, uostalom, često postavljaju antifeministička pitanja i zanemaruju odgovore koji ne potvrđuju seksističke teze pojedinih znanstvenika. Feminizam je uvijek bio korektiv biomedicinskih predrasuda, nikad njihov glasnogovornik. Svatko tko se ikad bavio poviješću medicine zna koliko je ona u prošlosti bila mizogina i koliko je to ponekad i danas. Prije nego se uopće uhvatimo biologije, bitno je da prvo apsolviramo politiku koja je zloupotrebljava.

Bauk transrodnog nasilja kakvim nas TERF-ice plaše koristi prepoznatljive obrasce rasističke propagande koja tvrdi da imigranti i crnci siluju „naše“ žene.

Diskurzivno podudaranje transfobije s rasizmom nije nikakva slučajnost: TERF-ice uspostavljaju lažnu ekvivalenciju između trans žena i napasnika jer ih žele proglasiti degenericima koje će onda biti lakše linčovati. Pritom glume dobre Samaritanke koje nas samo žele spasiti od „spolom“ uvjetovanog nasilja. Filozofkinja Megan Burke, pozivajući se na feminističku fenomenološku analizu, objašnjava da bauk silovanja gradi žensko iskustvo i da je ta prijetnja isto tako vrlo efektna disciplinska mjera: „ženska egzistencija orodnjena je egzistencija progonjena silovanjem“.

Transfobija diskurzivno prenosi nasilje s mjesta na kojima se ono doista dešava u javni ženski WC, fabricirajući tako iskustvo žene, brišući stvarnu prijetnju u korist posve imaginarne. Burke prijetnju seksualnim nasiljem smatra sablasnom jer bauk silovanja proganja žene od malih nogu, ograničavajući im slobodu kretanja, oblikujući i njihovo tijelo i njihovo iskustvo. Rasistička mitomanija o silovatelju-strancu pounutrena je. TERF-ice igraju na kartu te sablasti da afektivno utječu na žene, da ih neprestanim zazivanjem prijetnje doslovno učine transfobnima. Transfobna politika segregacije, dakle, zla je maćeha koja feminizmu pruža antifeminizmom otrovanu jabuku, a vidim da su mnoge iz zagrebačkog Centra za ženske studije naivno poletjele da je zagrizu. Ne prijeti nama nikakav bauk transrodnosti, već samo i isključivo bauk fašizma.

Ekstremna desnica tvrdi da želi osloboditi većinu od terora manjinske „rodne ideologije“, od imigranata koji će silovati žene, od muškaraca koji se preoblače u žene da bi ih napastovali, od nošenja maski, marama i hidžaba, od „homoseksualne agende“. Ne ide više okolo u grupama, kao prošlog stoljeća, da javno maltretira i zastrašuje ljude od vrata do vrata, sad to radi online dok laže da brani slobodu i traži od žrtava da civilizirano s njom raspravljaju, da uvaže njezine stavove. Svaki napad na njihovu netrpeljivost, ekstremni desničari nazivaju proganjanjem.

U Zagrebu smo tako prije par godina imali „progonjene kršćane“; onda su se na progon žalili i neki političari uhvaćeni u aferama, pa kriminalci koje progone iz njima nepoznatih razloga. Zato je posebno zastrašujuće čuti  da  sad i Centar za ženske studije koristi sličan rječnik i denuncira „retoriku progona“, tvrdeći da trans zajednica i trans feministkinje „imaju odgovornost i sami zamijeniti jezike vrijeđanja i dezavuiranja jasnim programima uvažavanja“. Uvažavanja čega? Da ne bih možda trebala uvažiti i rasizam Marine Le Pen? Nisam Vojko V, ali kažem: ne može.

„Kad Asja Bakić drži predavanje o pornografiji, ja ga poslušam… Kada se ja usudim biti skeptična prema navedenim temama ili izraziti vlastiti stav, ona mene ni više ni manje već prozove ‘transfobnim šljamom’. I to čini temeljnu razliku između nas“, piše izvršna direktorica CŽS-a.

Šušak griješi. Temeljna razlika između nas je ta što ja nisam lažov. Šušak zauzima poziciju žrtve za koju joj je potreban arsenal osobnih uvreda koje uopće nisu upućene njoj. Femrevolt za koji doista jesam na Twitteru napisala da je transfobni šljam, na papiru je „neformalna radikalno-feministička grupa“, a zapravo organizacija s kojom smo svojevremeno na Mufu imali žustre rasprave upravo zbog njihove transfobije.

Ne razumijem kako je Dorotea Šušak moju kritiku upućenu na posve drugu adresu dobila u svoj sandučić? Dijele li to zagrebački stan Marije Jurić Zagorke trenutno CŽS i Femrevolt? Šušak je isti spin iskoristila da iz konteksta izvuče stav Ankice Čakardić i prikaže ga također kao ad hominem napad u kojem filozofkinja i nekadašnja direktorica Centra umjesto poziva da ugušimo transfobiju, zapravo traži da ne damo disati Doroteji Šušak osobno. Iste je optužbe Šušak ponovila u izjavi za Novosti, ali ovog nas puta nije imenovala: čak i ona izgleda zna da nije isto lagati na Facebooku i u ozbiljnom tjedniku.

Laganje je inače glavna zanimacija srpskih TERF-ica s kojima sam u nekoliko navrata imala bliske susrete, tako da mi je mitomanija kojoj su transfobi skloni itekako poznata. Istaknutu su LGBT aktivistkinju, Dragoslavu Barzut, na primjer, optužili da je homofobni napad zbog kojeg je završila u bolnici sama organizirala i da se onda sakrila u kupatilo i pustila manijake da joj tuku prijateljice. Nisu to, dakle, bezazlene laži.

Podsjećaju me na propagandu koju su desničarski mediji širili devedesetih: ljudi granatiraju sami sebe, pucaju na vlastitu djecu, ali i na recentnije, inscenirane prizore uplakanog Vučića. Mislim da se diskurzivni zaokret feminizma udesno podudara s potpunom radikalizacijom srpskog društva i potonućem ljevice koja je ostavila prostora desnici da se retorički protegne i na njezinu stranu. TERF-ice nemaju budžet da angažiraju osam tisuća Vučićevih botova za svoju stvar, ali obavljaju isti posao kao i oni: glume većinu, lažiraju masovnost, pogubno djeluju na civilnu scenu, na feminizam općenito. Ubijaju svaku mogućnost normalnog razgovora na društvenim mrežama, ali i izvan njih. S obzirom na to da je feminizam internacionalan, godinama pratim što drugarice u Srbiji rade, i moram priznati da me ovaj zaokret udesno svejedno iznenadio, ali i jako dobro pripremio.

Najvažnije je ne dopustiti transfobima u Hrvatskoj da kooptiraju klasnu borbu u desničarske svrhe, kao što su to učinili u Srbiji; ne dozvoliti im da posredstvom ljevice gaze rodne i kvir studije i za „više ciljeve“ maltretiraju trans ljude.

Transfobe, dakle, prije svega treba jasno odvojiti od ljevice jer su kukolj. Radnička fronta je, na svu sreću, već maknula iz svojih redova osobe za koje je shvatila da pod krinkom feminizma guraju transfobne ideje. Dio tih osoba aktivan je u Femrevoltu. Možemo! se također javno distancirao od transfobije, što TERF-icama radikalno sužava polje političkog djelovanja. U Srbiji su transfobi prvo uzurpirali pojam klase i zasrali ga svojim pričama o klasnom oslobađanju LGB osoba bacanjem transrodnosti pod kotač revolucije. Sve te LGB alijanse koje su pružile podršku CŽS-u, a on ih prihvatio – britanska su desnica preodjevena u ruho nevladinih udruga. To je doslovno kao da se hvale da im je izvršnu direktoricu prigrlila udruga U ime obitelji. Možda čak i gore.

Ne možemo feminizam prerezati na dvije polutke. Ne postoji trans zajednica s jedne, a mi s druge strane jer feminističko „mi“ uključuje sve. Za segregaciju nema mjesta u feminizmu jer su podjele, binarne ili bilo koje druge, suštinski nekompatibilne s idejom emancipacije koju feminizam obećava.

Moj je ulazak u feminističke vode išao preko kvir teorije. Sve što o feminizmu znam naučile su me lezbijke koje su argumentirano kritizirale heteronormativnost. Ne postoji scenarij u kojem bih se odrekla sloboda koje mi je rodna teorija dala, niti ću šutke dopustiti da se te slobode uskrate budućim generacijama feministkinja. Transrodne žene moje su suborkinje kojima leđa ne bih okrenula ni zbog kakvih sinekura.

Zajednička borba, međutim, ne uključuje transfobe jer oni su, najjednostavnije rečeno, opresori. TERF-ice su strano tijelo unutar feminizma, petokolonaši koji žele oslabiti feminističku borbu svojom kvaziljevičarskom demagogijom. Njihovo ponosno isticanje XX kromosoma kao jedinog feminističkog simbola polako taj par pretvara u materijal za paramilitarne insignije.

Mislim da je u redu osjećati ljutnju zbog toga. Previše smo uložile u feminizam da bi nas šačica ljudi ponovno sutra svela na naše reproduktivne organe.


Povezano