Nova publikacija Zaklade Friedrich Ebert iz Budimpešte pod nazivom Budućnost Europske unije – feminističke perspektive iz istočne i srednje Europe (The Future of the European Union – Feminist Perspectives from East-Central Europe) je intrigantna zbirka istočnoeuropskih i srednjoeuropskih glasova na temu roda, EU, reproduktivnih prava, ekonomije i globalnih nejednakosti.
Urednica publikacije Eszter Kováts je politologinja i doktorantica na Sveučilištu ELTE u Budimpešti te koordinatorica rodnog programa za istočnu i srednju Europu u Zakladi Friedrich Ebert. Bila je urednica i dviju prethodno objavljenih publikacija: Rod kao simboličko ljepilo (Gender as Symbolic Glue – sažetak knjige dostupan je ovdje) i Solidarnost u borbi – Feminističke perspektive na neoliberalizam u istočnoj i srednjoj Europi (Solidarity in Struggle – Feminist Perspectives on Neoliberalism in East-Central Europe).
S Eszter smo razgovarale o kompleksnom odnosu između zapadne i istočne Europe, manjkavostima paradigme ljudskih prava, rodnim politikama Europske unije i odnosu prema reproduktivnim pravima, te tome kako je rod postao “simboličko ljepilo” koje na jednom mjestu (odnosno, u jednom terminu) okuplja različite probleme suvremenog društva.
Zašto vam je bilo važno predstaviti feminističku, istočno i srednjoeuropsku perspektivu na EU? Koje nove uvide ona donosi?
Temeljna ideja je da je Europska unija suočena s brojnim izazovima, što danas nitko ne može osporiti. U tom kontekstu, pitanja vezana uz rodnu ravnopravnost i “važna” pitanja (poput Brexita, izbjegličke krize, itd.) razmatraju se odvojeno. Mi smatramo da se te dvije skupine problema moraju povezati. S jedne strane, rodna ravnopravnost treba biti percipirana kao važno pitanje, a s druge strane ono što se događa u polju rodne ravnopravnosti je “ocean koji se ogleda u jednoj kapi” u smislu da nam može pružiti bolje razumijevanje drugih kriza u EU. Također je važno naglasiti da sva tzv. “važna” pitanja imaju i rodni aspekt.
Drugi doprinos knjige je spajanje zapadnoeuropskog i istočnoeuropskog diskursa. Kada se govori o periferiji ili poluperiferiji EU, ljudi najčešće misle na Italiju, Španjolsku ili Grčku, dok su istočna i srednja Europa još uvijek marginalizirane na više načina. Gledano iz pozicije Zapada, ali i iz naše vlastite pozicije, često se doima da zaostajemo. Nedavno sam pročitala intervju s jednom mađarskom feministkinjom koja je rekla da feministički aktivizam u Mađarskoj “kasni” 40 godina za zapadnom Europom. Takav samokolonizirajući diskurs me jako ljuti.
Stoga, u smislu spajanja feminističke i istočno-srednjoeuropske perspektive, zanimalo nas je što teoretičarke i aktivistkinje mogu doprinijeti i na koje sve načine se ove teme odražavaju u regiji, pogotovo zato što se u nekim od naših zemalja EU i dalje percipira kao “mrska tetka”, kako je taj odnos opisala Andrea Pető: posjećuješ tu tetku, piješ čaj s njom, ona ti daje novac i riješi sve tvoje probleme. No to je vrlo problematičan pristup.
Knjiga također postavlja pitanje “Što možemo učiniti?”. Mi nismo protiv EU, nego nas zanima na koji način kao feministkinje možemo zauzeti proaktivnu ulogu u bavljenju izazovima koji su pred nama.
Znači, ne slažeš se sa stavom da mađarski feminizam “zaostaje”? Možeš li nam reći nešto više od odnosu između istočne i zapadne Europe po pitanju rodne ravnopravnosti?
Jedna od teza prethodne knjige (Solidarnost u borbi, op.a.), koju su iznijele Anikó Gregor i Weronika Grzebalska u svom poglavlju, je da su nakon promjene sistema počinjena dva “istočna grijeha”. Prvi je taj što su feministički pokreti u istočnoj i srednjoj Europi nakon 1989. bili uvelike zasnovani na negaciji prethodnog socioekonomskog sustava, a razdoblje socijalizma tretirali su kao aberaciju. Takvo distanciranje pomoglo je feministkinjama iz regije da potvrde svoj pokret među liberalnim elitama, no istovremeno je sam pokret postao usuglašeniji s neoliberalnim reformama i više se oslanjao na teorije i rješenja sa Zapada (npr. individualizam, sloboda izbora ili fleksibilnost) umjesto da modele osnaživanja i pravednosti potraži u vlastitoj bliskoj prošlosti.
Drugi “istočni grijeh” je taj što su ljudska prava – i tu možeš naslutiti moj problem s paradigmom ljudskih prava – išla ruku pod ruku s našim pristupom globalnom kapitalizmu, a često su upravo isti akteri podupirali oboje (MFF, Svjetska banka…). Ta dva diskursa usko su povezana u ovoj regiji.
Dakle, da odgovorim na tvoje pitanje: ne, ne mislim da mađarski feminizam zaostaje. Ne mislim da postoji neki “idealni” oblik feminističkog aktivizma. Ono što moramo razmatrati su rodni odnosi u kontekstu periferije, NGO-izacija i resursi feminističkog aktivizma, ovisnost o donatorima, itd.
Isto tako, moramo imati na umu “ovisnost” Zapada o Istoku. Na primjer, u Njemačkoj ili Ujedinjenom Kraljevstvu više žena ima pristup tržištu rada zbog činjenice da te zemlje zapošljavaju puno radnica u kućanstvu iz Filipina ili istočne Europe. Oni nisu postigli veću ravnopravnost zbog toga što muškarci preuzimaju više odgovornosti za brigu o djeci i starijima niti zbog toga što imaju održivi sustav socijalne skrbi. Zemlje koje si to mogu priuštiti uzimaju radnice iz nižih slojeva ili drugih zemalja. Posljedično, one postižu bolje rezultate na indeksima rodne ravnopravnosti u vidu participacije na tržištu rada, no jesu li doista “razvijenije”? Po mom mišljenju, mjerenje napretka trebali bismo sagledati u širem kontekstu jer nam korištenje terminologije “razvoja” i “zaostajanja” ne pomaže da shvatimo što se doista događa.
Prosvjed za prava seksualnih radnica u Londonu, prosinac 2014.
Spomenula si da si kritična prema paradigmi ljudskih prava. U knjizi tvrdiš da “političke promjene u strukturalnim pitanjima ne mogu biti ostvarene pozivanjem na ljudska prava”. Možeš li pojasniti zašto?
U uvodu knjige pisala sam o manjkavostima i ograničenjima paradigme ljudskih prava. Neke feministkinje me kritiziraju zbog toga, govoreći: “Super, sad ne samo desnica, već i ljevica napada ljudska prava!” Ali ne radi se o napadanju, već spoznaji da paradigma ljudskih prava nije dovoljna za bavljenje mnogim pitanjima. Na primjer, Samuel Moyn u članku Are Human Rights Enough? navodi da je moguće zamisliti društvo u kojem se ljudska prava poštuju, ali koje je istovremeno potpuno nejednako. Paradigma ljudskih prava usmjerena je na individualna prava i tretira ekonomski poredak kao neovisni društveni pod-sustav. Ja pak smatram da rodnu neravnopravnost ne možemo dobro razumjeti ako ne uzmemo u obzir njenu ekonomsku ukotvljenost.
Drugi problem je što se u ljudskim pravima često pojavljuju kontradikcije. Na primjer, sve se više govori o temi surogatsva, i u tom kontekstu činjenica da je u mnogim zemljama istospolni brak legalan navodi neke ljude na zaključak da postoji “ljudsko pravo na dijete”. U takvoj situaciji vidimo kontradikciju između prava žene – surogat majke (koja je najčešće u vrlo ranjivoj poziciji, u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, itd.) i dobrostojećih istospolnih ili heteroseksualnih parova, koji navodno imaju pravo na dijete i žele ga ostvariti uz pomoć te žene. Ako ljudska prava shvaćamo kao lijek za sve, zapravo zamagljujemo takve proturječnosti. Sve više toga danas se dovodi pod okrilje ljudskih prava, a čim nešto proglasite ljudskim pravom, taj fenomen postaje moralno neupitan. Recimo, ako propitujete surogatstvo, bit ćete optuženi za homofobiju ili podržavanje desnice.
Još jedan dobar primjer je prostitucija/seksualni rad. Mađarska je jedna od najvećih država porijekla u smislu trgovanja ljudima i velik broj žena iz Mađarske prodaje se u Njemačku, Švicarsku i Nizozemsku. Istovremeno, u određenim dijelovima zemlje vlada takvo golemo siromaštvo da mnoge žene naprosto ne vide drugi način kako da prehrane svoju obitelj osim kroz prostituciju. U takvim slučajevima izrazito je nepravedno govoriti o prodaji vlastitog tijela kao izboru i ljudskom pravu. Umjesto da postavimo pitanje zašto je potražnja za prostitucijom toliko ukorijenjena u patrijarhatu, kako kapitalizam profitira od takvog sustava i zašto država ne uspijeva odstraniti uzroke ovog problema, neki ljudi pokušavaju destigmatizirati seksualni rad i prikazati ga kao izbor, što je po meni problematično.
Termini izbora i osnaživanja, koji su toliko važni za ženski pokret, danas označavaju nešto drugo i bivaju kooptirani od strane neoliberalizma, stoga mislim da moramo biti vrlo oprezni kada koristimo narativ o izboru. U našoj knjizi Elena Zacharenko navodi da “prekid željene trudnoće iz financijskih razloga nije ništa slobodniji izbor od prisilnog iznošenja trudnoće zbog restriktivnog pravnog okruženja.” Jasno, ne želim reći da žena koja ne može uzdržavati dijete ne bi trebala imati pristup pobačaju, ali da postoji odgovarajući sustav socijalne sigurnosti tada mnoge žene ne bi bile dovedene u poziciju da moraju napraviti taj izbor.
Europska unija nema jasan stav o reproduktivnim pravima. Kako komentiraš činjenicu da EU prebacuje pitanje pobačaja na nacionalno zakonodavstvo, dok u isto vrijeme zagovara rodnu ravnopravnost – a pristup reproduktivnim pravima svakako je važan dio rodne ravnopravnosti?
U svom poglavlju Zacharenko tvrdi da EU nema strategiju po pitanju reproduktivnih prava i da zapravo pokušava izbjeći raspravu o ovoj temi. Njen argument je da EU zanimaju ženska prava dokle god promiču sudjelovanje žena na tržištu rada i dokle god države članice mogu o tome postići konsenzus. No budući da reproduktivna prava ne mogu biti formulirana u okviru gospodarskog rasta i da nema konsenzusa o pravu na pobačaj, ta tema se zaobilazi.
Ako se fokusiramo samo na reproduktivna prava – koja su pod napadom u više zemalja – tada lako možemo reći da su ženska prava ili rodna ravnopravnost ugroženi. Ali ako pogledate širu sliku, vidjet ćete da ženska prava često dolaze u “paketu” s drugim temama; primjerice, u Hrvatskoj su reproduktivna prava napadana zajedno s građanskim i spolnim odgojem i istospolnim brakom, kao što opisuju Amir Hodžić i Aleksandar Štulhofer u svom poglavlju u knjizi Anti-Gender Campaigns in Europe.
No, ne možemo desničarske napade jednostavno proglasiti antifeminističkima (između ostalog). Oni nesumnjivo osporavaju način na koji tzv. progresivni akteri definiraju ravnopravnost – antidiskriminacijski diskurs, paradigma ljudskih prava, statistička jednakost i individualizirajuće identitetske politike – ali mislim da se opisivanjem desničarskih i ultrakonzervativnih pokreta kao antifeminističkih zapravo više toga prikriva nego što se otkriva. Umjesto da samo nastojimo ublažiti napade na rodnu ravnopravnost, moramo pokušati shvatiti zašto se ljudi identificiraju s njima, ili zašto su u zemljama poput Poljske na vlast došle političke stranke kao što je Pravo i pravednost (PiS).
“Crni prosvjed” protiv potpune zabrane pobačaja u Poljskoj, 2016.
A kako objašnjavaš uspjeh neokonzervativnih pokreta ili stranaka poput PiS-a?
Svakako nas može zbuniti činjenica da je PiS vrlo popularan među ženama budući da žele ograničiti reproduktivna prava. Je li to zbog njhovih tradicionalnih stavova ili “lažne svijesti”? Istovremeno, moramo imati na umu da je PiS prva poljska stranka od 1989. koja je značajno ojačala socijalnu državu i ublažila siromaštvo, dijelom zahvaljujući svojoj velikodušnoj (iako konzervativnoj) obiteljskoj politici. Kao što piše Weronika Grzebalska: “To je jedina stranka koja cijeni poslove skrbi; poštovanje majčinstva, čak i ako je samo retoričko, često je više od onoga što nudi tržište rada.” Desnica prepoznaje i dobro iskorištava neuspjehe tzv. progresivnih aktera u polju globalnih i klasnih nejednakosti. Zato nije dovoljno zahtijevati da se ženska prava više poštuju, već se moramo pozabaviti i ključnim materijalnim pitanjima.
Drugi razlog je osjećaj gubitka kontrole – i za pojedince/ke i za države – osobito ako uzmemo u obzir moć koju transnacionalne kompanije imaju nad državama. Stoga, kada se ljudi suprotstavljaju vrijednostima ili temama za koje smatraju da nisu iz njihovog konteksta, oni se ujedno suprotstavljaju tom gubitku kontrole.
Treći aspekt je konstruiranje razlike između progresivnih/emancipiranih ljudi, koji su na pravoj strani povijesti, i onih koji nisu, onih koji su “zapeli” u srednjem vijeku i koji samo žele potlačivati druge. Ali svima nam je u interesu da ne koristimo tu lažnu podjelu na nas i njih.
Znači, zaključak bi bio da napadi na rodnu ravnopravnost (ili “rodnu ideologiju”) nisu isključivo vezani uz rodne uloge i ženska prava, već da je rodna ravnopravnost postala svojevrsno bojište ili simptom određenih sistemskih problema?
Da, upravo to tvrdimo Weronika Grzebalska, Andrea Pető i ja u članku Gender as Symbolic Glue. Iz tog razloga ne volim koristiti izraz “otpor” (backlash) prema ženskim pravima – to je samo jedan aspekt onoga što se događa (s time da rodna ravnopravnost nije na udaru u svim zemljama – u nekima su to LGBT prava, financiranje civilnog društva, imigranti, itd.). Naša teza je da je rod teren na kojem se odvijaju šire rasprave i da je rod postao simbol za različite probleme u društvu. Moramo kritički sagledati vlastito djelovanje i utvrditi koji je naš udio odgovornosti. Ali to nije osobito popularan stav! Neki kažu da autorefleksija podrazumijeva kapituliranje, ali ja mislim da upravo suprotno.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
