Jedan
Kad sam imala trinaest godina, prvi put sam vidjela transrodnu ženu. Taj mi se „susret“ duboko urezao u pamćenje. Drugarica iz klupe živjela je blizu vatrogasnog doma, odmah kod tuzlanskog mosta s kipovima. Ti su kipovi zapravo četiri ulične svjetiljke, četiri Atlasa koja na plećima nose rasvjetna tijela od bojanog stakla. Uvijek sam ih doživljavala kao tužne i potištene figure, možda zato što svjetla koja simboliziraju nebeski svod nikad nisu radila. No da ne duljim, jednog sam dana poslije škole išla ispratiti drugaricu doma. Nakon što smo prošle četiri figure, ugledala sam petu kako nepomično stoji na malom balkonu i gleda odsutno na južnu magistralu. L. je svoju susjedu prokomentirala vrlo okrutno. Rekla je, sjećam se njezinih riječi kao da ih izgovara upravo sad: taj se muškarac stalno oblači u žensku odjeću, ali ne brini, on gleda samo dječake. Djevojčice ga ne zanimaju.
Od svega što mi se desilo u drugom polugodištu sedmog razreda osnovne škole, sjećam se samo tog incidenta kod mosta s kipovima i toga kako sam, poražena vlastitim neznanjem i osjećajem nemoći, neutješno plakala nad kontrolnim zadatkom iz matematike. Gledala sam u matematičke probleme koje nisam znala riješiti jer sam prethodnih devet mjeseci, prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, živjela u malom gradu na sjeveroistoku Španjolske. Tamo sam išla u školu Sagrado Corazón de Jesús, odnosno Sveto srce Isusovo. Obrazovni sustav bio je daleko opušteniji od socijalističkog na koji sam prethodno bila navikla. Većina klinaca koji su išli sa mnom u razred mogli su računati s radnim mjestom u jednoj od mnogobrojnih tvornica obuće. Matematika nikom nije bila prioritet. Svakidan u kantini pjevala sam pjesme o Djevici Mariji, iako jedina u razredu nisam bila katolkinja. To me iskustvo duboko promijenilo. Povratak u Tuzlu samo je dodatno produbio osjećaj nepripadanja.
U trenutku mog naglog odrastanja devedesetih, kad su hormoni i politika jednako divljali, jedina osoba koju sam prezirala – bila sam ja sama. Zlurad komentar moje drugarice iz klupe o tuđoj „nakaznosti“ duboko me uznemirio. Nisam se mogla rugati osobi na balkonu jer sam se u tom trenutku i sama osjećala kao „čudovište“. Na drugačiji način, doduše, ali svejedno – lako sam se mogla zamisliti kao meta tuđe zlobe. Pubertet je bio glavni katalizator svih negativnih misli koje sam o sebi i svojoj okolini imala, ali moj osjećaj nepripadanja i „nakaznosti“ razvio se iz vrlo konkretnih i stvarnih promjena koje su me zadesile, a te su promjene u prvom redu bile političke (raspad Jugoslavije), pa tek onda tjelesne prirode. No s trinaest sam godina, naravno, još uvijek sve svodila na vlastito tijelo: ono je bilo početak i kraj svega. Tek mi je feminizam objasnio načine na koje patrijarhalno društvo biologijom pokušava produbiti svoj politički utjecaj na djevojačko odrastanje, na moje pubertetsko tijelo.
U gimnaziji sam postala članica biološke sekcije. Zanimali su me mitohondriji, crtala sam biljne stanice, pravila herbarij. Istovremeno, zanimale su me književnost, fizika i arhitektura. Moja je osobnost nastajala na sjecištu različitih, kontradiktornih interesa. I svejedno, iako sam imala vlastiti empirijski dokaz da je djevojaštvo slojevito, da mi biologija ne uskraćuje interese i sposobnosti „rezervirane“ za muškarce, društvo me uporno uvjeravalo da je moj život predeterminiran za majčinstvo te da sam „prirodno“ nesklona znanosti, računalima i pornografiji. To me nepodudaranje vlastitog iskustva, mojih osobnih opservacija s tuđom, nametnutom ideologijom učinilo vrlo ljubopitljivom, ali i nepovjerljivom.
Pitanja su se gomilala, nezaustavljivo, jer čak i dok mi je pojam heteropatrijahata bio posve nepoznat, osjećala sam njegov utjecaj na školsko obrazovanje: žene su bile slabiji spol. Postojali su samo pametni muškarci i glupe žene. Muškarci su bili direktori i umjetnici, a žene tajnice i učiteljice. Žene, naravno, nisu imale smisla za humor. Svaka ružna riječ upućena ženi bila je biološki utemeljena i opravdana činjenica. Tuđe su me predrasude gurnule prvo u tinejdžerski angst, a onda polako i u feminističku literaturu. Feminizam koji sam otkrila u kasnoj adolescenciji bio je lezbijski, queer i vrlo progresivan. Bio je radikalna antiteza esencijalizmu, biološkom determinizmu i suženim životnim izborima.
S trinaest godina, međutim, nisam mogla ni naslutiti koliko moje neznanje duboko seže. Smiješno mi se danas prisjetiti da mi je u tom trenutku algebra bila jedini problem vrijedan suza. Nisam bila čula za feminizam. Pojma nisam imala da su optužbe za pedofiliju opće mjesto homofobije. Nikad se prije nisam susrela s takvim govorom mržnje. Naslušala sam se nacionalističke demagogije, rasističkih i mizoginih viceva, ali homofobija još uvijek nije bila dio moje stvarnosti, iako mi se dešavala pod nosom. Bila sam peti Atlas koji stoji pognute glave na tuzlanskom mostu, u potpunom mraku. Znala sam da nešto nije u redu, ali tu nelagodu nisam znala artikulirati. Ona je bila tek tinejdžerski osjećaj da čitav nebeski svod pada baš na moja pleća.
Dva
Govor o transrodnim ženama pripada transrodnim ženama. Moje cis feminističko iskustvo transrodnost zahvaća samo djelomično i anegdotalno. Užasno je tendenciozno i opasno objašnjavati drugima što jesu i kako se osjećaju, nipodaštavati ih, izlagati govoru mržnje i nasilju samo kako bismo potvrdili vlastitu diskurzivnu nadmoć nad njihovom životnom pričom. Razlog zbog kojeg sam feministkinja krenuo je od opiranja muškoj hegemoniji nad mojom biografijom. Imena koja smo radili za lektiru: muškarci. Slikari: muškarci. Ženski likovi: karikature. Nisam željela biti tuđa fusnota. Na putu literarne emancipacije najviše su mi pomogle lezbijske teoretičarke književnosti, filozofkinje i pjesnikinje. Adrienne Rich, Teresa de Lauretis, Monique Wittig i Judith Butler do trenutka kad sam upisala fakultet postale su nezaobilazno feminističko štivo, ali ne na fakultetu, to nikako. Feminizam je bio mračna, devijantna rabota. Žene koje bi se usudile nazvati feministkinjama javno smatrane su nakazama zato što je i najbenignija kritika heteropatrijarhata smatrana društveno neprihvatljivom.
Počekom osamdesetih, Wittig u svom eseju „Ženom se ne rađa“ oštro proziva feministkinje i lezbijke koje nekritički prihvaćaju determinističko shvaćanje da je žena biološki predodređena za potlačenost. Po njoj „lezbijka mora biti nešto drugo, ne-žena, ne-muškarac, proizvod društva, ne proizvod prirode“. „Naš je povijesni zadatak, dakle, i to samo naš“, piše Wittig „da definiramo potlačenost u materijalističkim terminima, da objelodanimo činjenicu da su žene klasa, što znači da su kategorija ‘žene’, kao i kategorija ‘muškarca’ političke i ekonomske kategorije, a ne vječne kategorije. Cilj naše borbe potisnuti je muškarce kao klasu, ne kroz genocidnu, već kroz političku borbu“. Njezine riječi odzvanjaju posebno glasno danas kad su transrodne žene izvrgnute upravo genocidnom progonu. Ne koristim ovu riječ olako, kao što je nije koristila ni Wittig. Ono što me brine, veliki je broj feministkinja i lezbijki koje i dalje, nakon više desetljeća političke borbe, i dalje tvrdoglavo brane biološki esencijalizam koji od žene pravi žrtvu vlastite biologije i „prirodnog“ muškog nagona za seksualnim nasiljem.
Nije, naravno, slučajnost to što transfobni okrajak feminističkog pokreta (iako žene koje propagiraju genocidne i fašističke ideje nisu feministkinje) transrodne žene uporno naziva muškarcima. Mizandrija nikom na feminističkoj sceni nije stran pojam. Ona je nusprodukt rodno uvjetovanog nasilja koje žene svakodnevno trpe. Svaka feministkinja, pa tako i ja, donekle osjeća i tolerira prijezir prema muškarcima. No, paradoksalno, upravo se preko te mržnje klerikalna desnica uvukla u feminističke redove. Desničari ne žele klasni sukob, već rat spolova. Kad govorimo o konzervativnoj i homofobnoj politici koja čuči iza svake, pa i feminističke transfobije, ona se uzda u nekritičko prihvaćanje binarne podjele na dva „prirodna“, vječno sukobljena spola: na muškarce i žene kao „vječne kategorije“ s onu stranu politike i ekonomije. Desnica želi da muški privilegij ženama izgleda prirodno, kao pravo koje dolazi s rođenjem. Umjesto o odnosima koje možemo promijeniti, desničarski ideolozi žele da razmišljamo fatalistički o nesretnim okolnostima vlastitog rođenja na koje ne možemo utjecati. Spol žele prometnuti u sudbinu.
Klasni rat koji Wittig poteže kao temu nikad nije proveden u djelo jer većina feministkinja i lezbijki, i ovo tvrdim pod punom odgovornošću, nikad nije uspjela raskrstiti s konzervativnom idejom da su žene doista drugi spol. Ne mislim povijesno, već tjelesno. Drugotnost žene kršćanska je predrasuda koju manastirske feministkinje (kako ih odnedavno zovem) (ne)svjesno upliću u svoj transfobni diskurs na društvenim mrežama: žene su suštinski drugačije, ne kao klasa, već kao spol. Umjesto da se zalažu za jednakost svih ljudi, što je uvijek i bio cilj feminističke borbe, umjesto da muški ekonomski privilegij i žensku klasnu potlačenost opisuju materijalističkim terminima, manastirske feministkinje svu svoju energiju usmjeravaju na fašističko maltretiranje transrodnih žena koje doslovno žele istrijebiti. Zašto?
Transrodnost direktno ugrožava esencijalističku podjelu na dva spola i, što je još važnije, feminističku borbu gura izvan malograđanskih okvira u kojima je pojam klase rezerviran samo za skupe međunarodne letove i kvalitetu avionskog voća. Transfobne feministkinje, ukratko, znaju da u ratu koji ne bi bio rat spolova, već klasni sukob – ne bi tako dobro prošle. To je glavni razlog zašto prihvaćaju homofobne desničarske laži i prodaju ih kao „feminističke“ istine: ako bi prestale tvrditi da su transrodne žene muškarci, na vidjelo bi izašla istina da mržnja koju prema transrodnim ženama osjećaju nije mizandrija, već mržnja privilegiranih pojedinaca prema marginaliziranim i obespravljenim društvenim slojevima.
Više mi je ljudi napomenulo da su transfobi skloni koristiti Facebook grupe podrške ženama žrtvama nasilja kako bi obnovili njihove traume i iskoristili izazvani strah da šire transfobiju. Očito je, naravno, da ovakvo širenje mržnje nikako ne možemo nazvati marksizmom, a bome ni feminizmom. Zbog toga je posebno važno naglasiti koliko je prijetvorna i neautentična „marksistička“ pozicija manastirskih feministkinja iz koje denunciraju transrodnost kao pokušaj muškaraca da se uvuku u ženske klozete kako bi seksualno zlostavljali žene i djevojčice. Čim čujete da netko diže moralnu paniku, znajte da ste bespovratno napustili historijski materijalizam i ušli u katekizam.
Ključni desničarski spin, laž nad svim lažima, da transrodne žene ugrožavaju sigurnost cis žena u javnim klozetima jer ih žele silovati, vraća nas na vječnu opsesiju konzervativaca seksom. Sjetimo se samo kako su pederi „nasrtali“ na skrušene muževe i očeve po istim tim javnim klozetima u prošlosti. Desničarska demagogija ima dugogodišnju tradiciju i kontinuitet. Iako objekt njihove fiksacije varira (čas su to crnci, pa prostitutke, malo pederi, pa transrodne osobe), seksualna represija klerikalne desnice uvijek, bez iznimke, prerasta u klasnu opresiju drugih. Pozivi manastirskih feministkinja da se seksualne prakse koje nisu normativne ukinu i zabrane jer su štetne po žene i djevojčice, eho je desničarskog moraliziranja iza kojeg se krije nagon za nasiljem. Taj nagon nije prirodan, već pomno iskonstruiran oko nasumičnih, samonametnutih i izmišljenih zabrana. Za vlastitu transgresiju tih tabua, desnica oštro kažnjava druge. U te svrhe koristi represivni državni aparat, zakonodavna tijela i medije. Zakonsko i institucionalno nasilje koje vrši opravdava zatim fantazmatskim prijetnjama slabijem spolu i djeci.
Svoju je studiju „Praksa ljubavi – lezbijska seksualnost i perverzna žudnja“ Teresa de Lauretis objavila sredinom devedesetih, u vrijeme dok su psihoanalitička tumačenja bila jako popularna na feminističkoj sceni. Iako psihoanalizi danas više nismo toliko sklone, vrijedi se prisjetiti da je de Lauretis opisala lezbijku kao fetišista par excellence. „Objekt i označitelj žudnje nisu anatomski entiteti, kao što su genitalije, vagina i penis, s kojima se obično povezuju u pojednostavljenom pojmu (hetero)seksualnosti“, piše de Lauretis. „Je li“, pita se autorica malo kasnije „klitoris/penis doista ono što trebamo za označavanje ženske ili lezbijske žudnje?“ i vrlo brzo daje odgovor: ne. Po de Lauretis ni penis ni simbolički falus nisu adekvatni označitelji. Umjesto toga ona predlaže „fetiš kao korisniji opći termin za označavanje djelovanja nefaličke, neheteroseksualne ili nastrane žudnje“. Po njoj je, dakle, lezbijska žudnja perverzna, u najpozitivnijem smislu te riječi. Za razliku od transfobnih feministkinja, poznata feministička teoretičarka slavi složenost ljudske seksualnosti, ne samo kad je lezbijski eros u pitanju.
Argument da je kinky, fetišistički seks opasan za žene, homofobna je laž preko koje desničari, koristeći mizandriju kao potku, aranžiraju seksualnost žena u skladu s kršćanskim idealima. Ti su ideali feministička noćna mora iz koje se, nažalost, mnoge žene ne žele probuditi. Postoji nešto užasno odbojno u načinu na koji se Balkan odmetnuo od queer i feminističke teorije kako bi dao prostora desničarskoj transfobiji da se razmaše. Čitavo vrijeme slušamo jadikovke kako je rod pojam uvezen sa zapada, a nitko da spomene američke i britanske konzervativce, poljske klerikalne organizacije koje financiraju val mržnje na kojem lokalne TERF-ice surfaju zadnjih nekoliko godina. Biološka žena ne postoji. Pogotovo ne na Twitteru. Ona je propaganda, kao i onaj NFT majmun koji kruži okolo po internetu.
Tri
Kad sam prije 27 godina vidjela transrodnu ženu na balkonu tuzlanske zgrade, nije se desila nikakva identifikacija. Žena je bila starija, imala je dugu kosu koju je farbala u riđe. Imala je sijed izrast, ali ne mogu biti posve sigurna. Bila je obučena kao bilo koja druga žena u to vrijeme, očito iscrpljena ratom. Lice joj, naravno, ne pamtim. Zapravo, sjećam se točno samo tuđih optužbi na njezin račun. U mom pamćenju, ona je bezimena i nijema.
Prije više od deset godina pokušala sam napisati kratku priču u kojoj bi se pripovjedačica, umorna od toga što je svijet vidi samo kao ženu, u supermarketu susrela sa ženom koja je izmorena time što je nitko ne gleda kao ženu. U tom sam trenutku, međutim, bila nesposobna artikulirati ovo što sam pišem sad. Puno se toga u međuvremenu promijenilo nagore. Ex-Yu feministička scena polako se pretvorila u moju drugaricu iz klupe, trinaestogodišnju L. koja papagajski ponavlja mržnju koju je čula od drugih. Pošto više nemam trinaest godina i znam jako dobro što su to heteropatrijarhat i homofobija, moja šutnja danas bila bi milijun puta gora nego što je bila tad. Djevojčice od trinaest godina ne moraju znati puno toga o politici, ali žene od četrdeset – da.
Isto tako, kao što se nisam identificirala s nepoznatom trans ženom, nisam čitanjem queer i lezbijskih teoretičarki postala lezbijka, ali ljudi su me asocijativno, zašto što sam bila feministkinja i otvoreno govorila protiv homofobije, smatrali lezbom. Između ostalog, i zbog mog dječačkog izgleda. Mogla bih kartice i kartice teksta napisati samo o zlu aproksimacije nečije seksualnosti na osnovu njihovih tjelesnih karakteristika, na osnovu fizičkog izgleda. Transfobija je uveliko zaglibila u frenologiji, a znamo da začetke te opsesije manastirskih feministkinja tuđim glavama, jagodičnim kostima i genitalijama ne pronalazimo ni u feminizmu ni u marksizmu. Osobno, bila bih presretna kad bismo muškarce sklone nasilju susretale isključivo u ženskom WC-u jer bih onda samo otišla pišati u muški. Ovako pišamo u ženskom klozetu, a nasilje trpimo čim iz njega izađemo van: u knjižnicama, na ulici, u bolnicama, među desničarima, među transfobnim feministkinjama.
Teško je razumjeti klasnu netrpeljivost žena prema ženama jer o tome zapravo čitavo vrijeme govorimo kad pričamo o transfobiji u feminističkim krugovima. Feminizam prožet malograđanskim gađenjem prema potlačenima transrodnim osobama svesrdno pomaže muškarcima da zadrže svoj ekonomski i politički privilegij nad tuđim životnim pričama. Zamislimo samo da sam u jednom trenutku i ja otkrila klicu transfobije u sebi, da sam pristala na mržnju koja se širi društvenim mrežama. Kako bi moje prisjećanje na trans ženu koju spominjem, izgledalo? Lagala bih s lakoćom o tome kako je „odvratno“ izgledala. Možda bih izmislila i gnjusnu laž da nam je nešto dobacila s balkona, da nas je bilo strah proći ulicom? Govor mržnje prometnula bih u literarni stil. Karikirala bih njezino ponašanje, kao što muškarci karikiraju žene, jer upravo je to ono što transfobi pod krinkom feminizma rade: lažu, nesmetano i neprestano lažu o tuđim životima, o njihovom ponašanju, o njihovom izgledu. Na snazi je desničarska propagandna i difamacijska kampanja protiv transrodnosti, protiv intersekcionalnosti. To je, nažalost, feministička realnost danas.
Lako, doduše, za mene jer ja sam u ženu odrastala uz Wittig, Butler i de Lauretis. Queer, feminističke teoretičarke koje su meni pomogle da odrastem bile su doista neumoljive u svojoj radikalnoj emancipaciji žena, bez obzira na njihovu seksualnost. Što s novim naraštajima feministkinja? Umjesto desničarskog moraliziranja kakvim nas svakodnevno obasipaju transfobi, potrebna nam je politička autonomija da odlučujemo o vlastitom tijelu, bez medicinske i institucionalne prisile da budemo slabiji spol od rođenja pa sve do smrti. Kao što je to Monique Wittig osamdesetih odlično rekla: treba nam klasni, a ne rat spolova. Treba nam socijalistički uređeno društvo u kojem se nijedna žena, bila ona cis ili trans, neće osjećati kao nakaza.
