Unatoč tome što je 1. travnja ove godine proširena primjena Kolektivnog ugovora ugostiteljstva na sve zaposlene u djelatnostima turizma i ugostiteljstva u Hrvatskoj, prava radnika i radnica u ovim sektorima i dalje se nesmiljeno krše od strane poslodavaca.
U nastavku teksta donosimo osobne priče sezonskih radnica u turizmu i ugostiteljstvu koje vlastitim iskustvima dokazuju da je primjena zakona i propisa u ovim sektorima još uvijek izuzetak, a ne pravilo.
Znakovito je i to da se samo jedna od naših sugovornica ohrabrila predstaviti imenom i prezimenom, dok su preostale dvije, zbog straha od poslodavaca, odlučile ostati anonimne.
Priča 66-godišnje turističke radnice iz Dalmacije, danas umirovljenice, svjedoči o tome koliko je rad u turizmu i ugostiteljstvu intenzivan i stresan za radnike i radnice.
Po struci je KV kuharica, u turizmu je radila 44 godine. Imala je, kaže, sreću da je prvih 27 godina neprekidno radila u državnom ugostiteljskom poduzeću gdje je bila u stalnom radnom odnosu.
„Plaća je bila redovna i solidna, ali je nakon početka rata počela padati i ja sam 1993. zbog malih primanja raskinula radni odnos i zaposlila se u jednom privatnom restoranu.“
Poslodavac joj obećava potpisivanje ugovora na određeno vrijeme, no ono se stalno odlaže.
S vremenom ipak potpisuje ugovor o radu na određeno vrijeme koji se obnavlja svaka tri mjeseca. Plaća je relativno niska, ali iznos varira iz mjeseca u mjesec i dio plaće isplaćuje joj se na ruke.
„Moje radno vrijeme bilo od 15 sati do 24 sata, bez slobodnih dana i godišnjih odmora, bez naknade za noćni rad, smjenski rad, rad blagdanom i nedjeljom.“
Pet godina kasnije plaća je počela kasniti, nakon čega radnica odlazi na Zavod za zapošljavanje.
„Ostao mi je dužan tri plaće i ja više nisam htjela ostati pod tim uvjetima“, kaže radnica koja odlučuje sudski potraživati plaće, a sud donosi odluku da je poslodavac dužan isplatiti zaostatke.
Sudac ovrhe joj otvoreno kaže da je njen bivši poslodavac veliki porezni dužnik i da će teško namiriti svoja potraživanja. S rješenjem za ovrhu odlazi na FINU i uspijeva naplatiti dugovanje u visini od 17 800 kuna.
Poslodavac se u međuvremenu žali se na presudu. Županijski sud je ukida i slijedi postupak žalbe poslodavca koji još uvijek traje.
Budući je bila svjedokinja određenih kriminalnih radnji koje su se događale u restoranu ovog poslodavca, 2002. godine odjelu za gospodarski kriminalitet podnosi prijavu za utaju poreza i kriminalne radnje.
Obraća se policijskom načelniku PU Splitsko-dalmatinske, no on se oglušuje na njenu prijavu. Nakon što je poslodavcu porezna uprava zatvorila svih sedam restorana, događa se da neke od njih jednokratno otpečate, da bi poslodavac privremeno otvorio restoran i ugovorio svadbe i organizirane proslave.
„Načelnik me je samo prvi put primio na razgovor, a svaki sljedeći put kazali bi mi da ga nema u uredu, a kasnije sam ga vidjela na kavi s poslodavcem.
Kategorički tvrdim da je u ovom slučaju bila riječ o sprezi financijske policije i porezne uprave. Jer kako je inače moguće da moj bivši šef kao porezni dužnik i dalje drži ugostiteljske objekte, pod prikrivenim vlasništvom“, pita se naša sugovornica.
Tužbe koje je radnica podnijela rezultirale su poslodavčevim telefonskim i izravnim verbalnim prijetnjama, koje je ona prijavila policiji, no nema saznanja o njihovoj obradi.
Članica je Saveza samostalnih sindikata, a u dugogodišnjem sporu s poslodavcem zastupa je pravnica sindikata. Hvali njihovu pravnu službu, no nema dobro mišljenje o vođama sindikata.
Nakon ovog negativnog i gorkog iskustva, sezonski se zapošljava u jednom privatnom ugostiteljskom objektu, s ugovorom na određeno vrijeme koji potpisuje na tri mjeseca.
„Bilo mi je malo bolje nego na prošlom radnom mjestu, ali i tu se malo kasnilo s isplatom, zadnju plaću dobili smo mjesec dana nakon završetka sezone“, kaže i dodaje kako se radilo dvokratno, bez tjednog odmora.
Nakon toga odustaje i odlazi u prijevremenu starosnu mirovinu.
„Poslodavci se prema nama odnose kao prema robinjama i građane drugog reda. Na primjer, kada bih naručivala od dobavljača robu, umjesto teletine bi mi znali donijeti svinjetinu i kada bih se žalila, on bi komentirao „što gost zna“, umjesto jadranskih škampi donose norveške kozice, a riba iz uvoza redovno se prodaje pod domaću svježu ribu.
Varate čovjeka, gost dobiva surogat, ne ono što je platio. Ružno mi je bilo tako raditi, nije bio pošten ni prema nama, ni prema gostima“, kaže.
Sljedeće sezone odlazi na razgovor za posao u jedno veliko turističko središte, no šef i vlasnik restorana kaže joj da je prvih deset dana rada smatraju probnom radom i da to nemaju običaj platiti.
„Nisam htjela na to pristati, ritam posla je u sezoni pretežak, ja sam već imala nešto više godina, a deset dana nije malo znoja i muke. Nakon toga sam pukla i otišla u prijevremenu mirovinu“.
Naša sugovornica potvrđuje kako su njezina iskustva s poslodavcima iz privatnog sektora vrlo rijetko bila pozitivna.
„Voljela sam svoj posao i volim ga još danas, kada bih našla nekog poštenog poslodavca, radila bih ponovno.“
Pitamo je što smatra najvećim problemom hrvatskog turizma i ugostiteljstva.
„Danas se ugostiteljskom djelatnošću bave ljudi koji nisu iz te profesije, u tome je veliki problem našeg ugostiteljskog sektora“, kaže.
Našoj drugoj sugovornica u ugostiteljstvu na mjestima konobarice i kuharice radi 35 godina.
Svoj radni vijek i ona je započela u državnom poduzeću, no krajem 80-ih zaposlila se u jednom poznatom splitskom restoranu koji se nalazio u privatnom vlasništvu.
„Poštovalo nam se prava, pisalo se i plaćalo prekovremene sate, bili smo zaštićeni i plaća je bila redovita, imali smo dnevni odmor i slobodan dan tjedno, godišnje odmore. Radnik je slobodno zadržavao i napojnice koje bi dobio“, pripovijeda radnica koja je u ovom restoranu na mjestu konobarice provela sedam godina.
„Iako je bio privatnik, to mi je najbolji posao koji sam ikada imala“, kaže radnica koja je ovo radno mjesto ipak napustila krajem 80-ih i zaposlila se u jednom hotelu u vlasništvu JNA.
„Bila sam podstanar i samohrana majka i nadala sam da ću tamo nakon nekog vremena dobiti stan“, priznaje.
Njene nade izjalovio je rat koji je počeo za nekoliko godina, hotelsko poduzeće u kojemu je radila zatvoreno je, a ona se ponovno vraća u privatni sektor.
„Zaposlila sam se u jednom kafiću, na crno, bez ugovora, bilo je ratno vrijeme, nisam mogla birati i bila sam sretna da sam i to našla.“
Obećavan joj je ugovor na određeno vrijeme, no vrijeme je prolazilo, a njen se status nije mijenjao. Godinu dana kasnije prekvalificira se u kuharicu i odlazi raditi u drugi ugostiteljski objekt, dobiva ugovor na određeno vrijeme.
„Radilo se više od osam sati, prekovremeni sati nisu bili plaćeni, godišnje smo imali jedva tri ili četiri dana za odmor, nismo imali pravog godišnjeg odmora. Bila sam relativno zadovoljna jer je to bio određeni pomak, obzirom na prethodnog poslodavca.“
Nakon što objekt mijenja vlasnika, radnici se otkazuje ugovor i dobiva minimalnu otpremninu. U statusu nezaposlene, radnica provodi nekoliko mjeseci na zavodu za zapošljavanje, nakon čega se odlučuje za sezonski rad u turizmu.
„Nadala sam se da ću naći posao za cijelu godinu, ali nisam uspjela, pa sam pokušala ovako. Često i poslodavci smatraju da sam prestara. Kada sam mu rekla da imam 57 godina, jedan poslodavac mi je rekao: „Imate godina kao i moja mama.“
Nisam znala što da mu na to kažem. Kasnije mi je objasnio da je imao iskustva sa starijim radnicima koje su mu znale reći da su umorne, pa sada izbjegava starije radnice.“
Zahvaljujući poznanstvima koje je stekla nakon 30 godina rada u ugostiteljstvu, pronalazi svoj prvi sezonski posao, na mjestu kuharice na jednom južno dalmatinskom otoku, izvan svog mjesta boravišta. Potpisuje ugovor na neodređeno vrijeme, a prijavljena je na pet mjeseci. Ima tjedni odmor, osigurani smještaj, zadovoljna je plaćom.
Uvjetima rada i organizacijom nije zadovoljna, posla je previše, a angažiranih radnica premalo. Na istom mjestu radi i sljedeće godine, no sljedeće godine plaća joj se umanjuje za tisuću kuna.
„Stalno je pričao o tome kako kriza još nije gotova, da je turistička sezona podbacila i da svi trebamo biti sretni što nije zatvorio restoran. Nisam pitala zašto je plaća manja, ne smije se pitati.
Šef kaže da slobodno pitamo bilo što ako nas zanima, ali ako to stvarno učinimo, on se ljuti na nas i viče. Na najmanje pogreške poslodavac je bijesan, dođe u kuhinju i verbalno nas vrijeđa“, kaže radnica koja na ovom mjestu nije angažirana i treću godinu za redom.
„Zvao me je i nudio mi je posao, ali nisam htjela prihvatiti još jedno smanjenje plaće“, kaže radnica, trenutno zaposlena na novom sezonskom radnom mjestu, ponovno na jugu Dalmacije.
„Ovdje mi je teže nego na prošlom poslu. Organizacija posla je najgora do sada, maksimalno sam iskorištena. Radim po 12 sati dnevno, za ranije dogovorenu plaću od 4000 kuna. Već dva puta sam razgovarala s gazdom i molila ga da nađe bar još jednog radnika za ispomoć, on stalno obećava da hoće, ali ništa se ne mijenja.
U kuhinji radim sve sama, kuham, čistim, radim pripreme, gazda mi povremeno pomaže na roštilju. Ne znam koliko ću ovdje dugo izdržati. Razmišljam o tome da jednog jutra pobjegnem prvim katamaranom i gazdi se više ne javim“, potišteno priznaje.
Njezina priča najbolje pokazuje u koliko se bezizlaznoj situaciji nalaze sezonske radnice i radnici koji ovog ljeta pokušavaju izdržati naporan ritam rada u turizmu.
„Gledam u kalendar i križam dane. Čekam drugu polovinu osmog mjeseca kada se gužva u restoranu uvijek malo smanji, pa se nekako može disati. Do tada, moram stisnuti zube i gurati dalje kako znam.
Samo da me zdravlje posluži i da izguram još ovu sezonu. Razmišljam da sljedeće godine odem u prijevremenu mirovinu, iako još ne zadovoljavam uvjete za redovnu starosnu mirovinu. Još nisam odlučila“, kaže na kraju.
Naša treća sugovornica mlada je modna dizajnerica, Križevčanka Tanja Topolovec, jedina koja se u ovom tekstu pojavljuje pod vlastitim imenom.
Tanja se prije nekoliko godina odlučila okušati u sezonskom radu u turizmu, u jednom malom obiteljskom hotelu, na južnom Jadranu.
„Moje radno mjesto bila je podrumska prostorija hotela u kojoj su bili smješteni strojevi za pranje. Unutra je bilo jako vruće i zagušljivo, a ritam rada bio je iscrpljujući, štedjelo se na ručnicima, pa se ogroman broj ručnika i posteljine morao istovremeno prati.
Šef nas je stalno provjeravao, nadzirao i pritiskao da radimo što više, a često je i vikao na nas. Radila sam po deset sati dnevno, nisam imala dane odmora. Morala sam ostajati prekovremeno, prati gomile rublja, to se nije plaćalo, ali se nije smjelo ni odbiti“.
Tanja je posao spremačice radila ilegalno, bez ugovora, pa bi kad je inspekcija dolazila često morala bježati.
„Javili bi nam da je inspekcija stigla i onda bismo ja i još nekoliko radnica u sličnom statusu pobjegle vani“.
Ona i ostale radnice radile su i dodatne poslove, za koje nisu bile plaćene.
„Budući nisu zaposlili čistačicu jer na personalu štedjelo, poslovi čišćenja bili su podijeljeni između mene, konobarice i sobarica. Kada bismo završili svoje poslove, prale bismo liftove, bazen, tuševe, wc-e..“.
Za sve ovo Tanja je bila plaćena 12 kuna po satu. Dodaje kako je trpjela i povremeno verbalno maltretiranje.
„Budući sam malena rastom, vrijeđali su me i ismijavali zbog toga i mog alternativnog stila odijevanja.“
U hotelu je hrana bila loša i jednolična, a ona je često ostajala gladna jer je vegetarijanka.
„Kasnije sam se sprijateljila s kuharicom, pa bi mi ostavila malo više povrća“, kaže Topolovec, koja kaže da je znala da je sezonski posao u ugostiteljstvu naporan i stresan, no ovakvo iskustvo ne bi, tvrdi, poželjela nikome.
Ovakvih priča mogli bismo ispričati na tisuće; preopterećene poslom, ugroženih socijalnih i radnih prava, ove žene trebaju podršku institucija, sindikata i medija.
Ružna je to i često zataškavana slika hrvatskog turizma koji pravdan profitom svakim danom proizvodi sve više invalida rada.
Hoće li zajedničkim pritiskom sindikata i radništva u narednim sezonama institucije prepoznati da je položaj sezonskih radnica i radnika neodrživ, otvoreno je pitanje koje valja adresirati na zakonodavstvo, kreatore Strategije za razvoj turizma, službe inspektorata i sve one koji ovu eksploataciju čine mogućom i propuštaju je sankcionirati.
– – –
Ovo je drugi dio temata ‘Sezonske radnice u turizmu’,
ostale tekstove pročitajte ovdje:
>>> Sektor ugostiteljstva i turizma održavaju radnice i radnici u kasnim 40-im i 50-im godinama
>>> Niska razina sindikalne organiziranosti radnica i radnika u turizmu i ugostiteljstvu
>>> Marina Cvitić: Turizam je najveća nevidljiva tvornica invalida rada
