Objavljeno

Saskia Sassen: I obespravljeni stvaraju povijest

U ponedjeljak je u kinu Europa u sklopu Subversive festivala nizozemska sociologinja Saskia Sassen održala predavanje naslovljeno “Globalna ulica: nastajanje političkog.“ Odrasla u Argentini, gdje je, prema vlastitim riječima, već s 13 godina postala (no ne i ostala) komunistkinja, Sassen je autorica pojma ‘globalni grad’ i brojnih knjiga, sveučilišna profesorica te voditeljica projekta Transnationalism.

Stiješnjena u pomalo nezahvalan termin između dva Žižekova nastupa, uspjela je zadržati koncentraciju publike unatoč iznošenju brojnih, pomalo suhoparnih, statistika i grafikona. Predavanje se samo djelomično držalo sinopsisa iz najave, tako da je ideja o globalnoj ulici ostala u sjeni razmišljanja o analitičkim taktikama, imigrantima, nadzoru, proizvodnji nejednakosti, destabilizaciji značenja, i tako dalje. Budući da je u kratkom osvrtu teško obuhvatiti sve teme koje su na predavanju otvorene, spomenuti ću samo one koje se direktno nadovezuju na koncept iz naslova predavanja te pokušati sažeti ključna mjesta.

Pitanjem na koji način obespravljeni mogu dobiti pristup moći je otvoreno i zaključeno predavanje.

Prije odgovora, potrebno je uspostaviti razliku između javnih prostora utemeljenih na izvođenju rituala, poput trgova i bulevara, i javnih prostora utemeljenih na djelovanju, u kojima je moguće stvoriti nove oblike društvenog i političkog. Današnje političke prakse oslanjaju se na proizvodnju prisutnosti onih koji nemaju moć te na njihovo traženje prava na građanstvo. Pozicija nemoći se mijenja, odnosno, „nemoć postaje složena, što znači da sadrži mogućnost proizvodnje političkog.“ Upravo je ono što je „u sjeni moćnih objašnjenja,“ ono nevidljivo, granično, u središtu interesa Sassenove. Grad je u tom smislu prostor u kojem obespravljeni postaju vidljivi i, posljedično, stvaraju povijest, čak i ako ne postaju pritom nužno osnaženi.

 

Bilo je riječi o okupacijama (Tahrir, Wall Street), koje su, smatra Sassen, „težak posao.“ Okupacijski pokreti, za razliku od klasičnih demonstracija, sadrže temporalnu dimenziju, a teritorij koji pritom nastaje je „kolektivno stvoreni, složeni događaj.“ Okupacija označava proces koji nema nužno za cilj zgrabiti moć ili čak jasan program, već želi razotkriti ukorijenjenu, nedemokratičnu logiku moći te redefinirati ulogu građana. Pritom dolazi do proizvodnje semantičkog prostora u kojem je moguće uopće artikulirati pitanja ili započeti debatu. Ponovno ovladavanje javnim prostorom od strane građana možemo shvatiti kao odgovor na manjkavost logike nacionalne države. Upravo u tom kontekstu nastaje paradigma globalne ulice kojom se objašnjava kako oni bez pristupa instrumentima moći uspijevaju destabilizirati vladajuću strukturu. Sassen smatra da se na taj način podriva nacionalizacija teritorija te da okupacije, iako se odvijaju na različitim lokacijama i pod različitim uvjetima, imaju globalni efekt.

Također je bitno naglasiti da se prosvjed u gradu razlikuje od prosvjeda u ruralnom području. Sassen koristi termin ‘urbanizacija rata’ kako bi opisala odnos vladajuće strukture, odnosno vojske, i prosvjednika. Uništavanje grada je oblik nasilja koji izaziva posebnu vrstu užasa ili čak ontološku nesigurnost. Spoj ljudske i materijalne dimenzije, društvena fizika grada, ograničava moć vojske. „Grad je neka vrsta slabog režima koji ipak pruža određenu zaštitu,“ budući da će vojne sile rijetko kad sravniti cijeli grad sa zemljom (kao što SAD nije sravnio Bagdad ili Izrael Gazu). S time se nije lako složiti, kao ni s tvrdnjom da grad „sam po sebi ne pripada zoni rata,“ no može potaknuti na razmišljanje.


Povezano