S Richardom Köhlerom, članom međunarodne trans organizacije TGEU (Transgender Europe), razgovaralie smo o pitanju pravnog priznanja roda u Europi i u Hrvatskoj, načinima zagovaranja pravnog priznavanja roda, pozitivnim primjerima država zakoni kojih se temelje na samo-određenju te društveno-političkoj situaciji koja je njihovo donošenje omogućila.
Možete li nam za početak reći čime se sve bavi TGEU?
Transgender Europe je neprofitna europska mreža sa 75 organizacija članica u 39 zemalja u cijeloj Europi. Ja sam zadužen za politiku organizacije, dakle sve što je povezano s našim angažmanom u europskim institucijama, ali i sa suradnjom s državama članicama u vezi trans* pitanja. Dajemo savjete organizacijama kako da razvijaju svoju politiku.
Četiri su glavna područja na kojima TGEU djeluje. Najprije, radimo na zagovaranju, odnosno predstavljamo trans* glasove i trans* zahtjeve međunarodnim institucijama, prvenstveno europskim institucijama poput Vijeća Europe i Europske unije. Drugi se dio našeg rada odnosi na potporu koju dajemo trans* zajednici u Europi. Pružamo pomoć trans* organizacijama savjetujući ih o tome kako mogu poboljšati svoj rad da bi postigli promjenu na lokalnoj razini.
Treći je dio našeg rada globalni istraživački projekt u sklopu kojeg istražujemo pravnu i socijalnu situaciju trans* osoba na globalnoj razini. Posljednji, ali ne i najmanje važan dio, podizanje je svijesti i mijenjanje percepcije trans* osoba općenito.
Nisam znao da se bavite i istraživačkim radom.
Da, naravno, to je veliki dio našeg posla. Jako je cijenjen, a i jedna smo od rijetkih organizacija koja se time bavi. Na primjer, svake godine objavljujemo ažurirane podatke o broju prijavljenih ubojstava trans* osoba i za sada smo jedini koji to rade na profesionalnoj i akademskoj razini. To je vrlo važan dio globalne debate o podizanju svijesti o nasilju s kojima se trans* osobe suočavaju i ključno je u poticanju aktera poput vladinih i nevladinih organizacija da se počnu baviti trans* pitanjima.
Što mislite, koje su najbolje prakse vezane za trans* pitanja?
Iako je situacija u Europi i dalje fragmentirana, imamo različite pristupe pravnom priznavanju roda i do sada je bilo teško reći da su ti zakoni bili dobri. No, prošle je godine usvojen danski zakon koji je prvi zakon u Europi koji omogućuje trans* osobama promjenu dokumenata bez potrebe provođenja medicinskog postupka.
Temelji se samo na samoodređenju osobe, ali ta osoba mora biti starija od 18 godina i mora obnoviti svoju prijavu nakon šest mjeseci, odnosno mora ponovo izjaviti da nije promijenila svoje mišljenje te da i dalje želi promijeniti vlastite dokumente. Te dvije stavke mi se ne sviđaju, ali, kao što sam već rekao, to je bio prvi zakon koji se potpuno temelji na samoodređenju i to je vrlo pozitivna stvar.
Osim toga, postoji još mnogo širi i progresivniji Zakon o rodnom identitetu, rodnom izražavanju i spolnim značajkama koji je u travnju ove godine usvojen u Malti. Prema ovom zakonu, svaka osoba ima pravo na rodni identitet, dakle, ne odnosi se samo na trans* i interspolne osobe, već i za sve ostale.
Ovaj zakon omogućuje pravo prilagodbe svih osobnih dokumenata putem vrlo jednostavnog postupka koji uključuje samo neformalnu izjavu tijelu vlasti, koje vas zatim informira o postupku te vašim pravima i obvezama. Nakon toga, vaši su novi dokumenti gotovi u roku od 30 dana. Ovaj je zakon progresivan i zbog toga što se ne ograničava samo na pravno priznanje roda, već uvodi i neke aspekte zaštite privatnosti kojima se kriminalizira otkrivanje informacija o tome da je neka osoba trans* i predviđa velike kazne za to.
Uključuje i vrlo progresivne formulacije za nediskriminirajuće zakone na području zapošljavanja ili pristupa robama i uslugama. To je dakle vrlo opsežan paket i nešto što bismo pozdravili i rado vidjeli u više država u Europi jer problemu pristupa cjelovito, a ne pojedinačno, kao što je to do sada bio slučaj.
Možete li opisati uvjete u kojima su takvi zakoni stupili na snagu, pogotovo u malteškom slučaju?
Malta je vrlo zanimljiv primjer, s obzirom na to da se ona obično smatra malom i konzervativnom zemljom. Postoji mnogo drugih zemalja u Europi koje također imaju konzervativnu pozadinu i koje zbog toga smatraju da ne mogu uvesti pravno priznavanje roda na temelju samoodređenja; to bi bilo u suprotnosti s njihovim vrijednostima i društvo na to nije spremno. No, u slučaju Malte možemo vidjeti da se podrška malteškoj vladi nakon uvođenja ovog zakona zapravo povećala i malteška je javnost bila zadovoljna zakonom koji je i u međunarodnim krugovima dobio pozitivne povratne informacije.
Kako je uopće došlo do tog zakona? Bila je to duga borba, još uvijek jest. Dugo je vremena na vlasti u Malti bila konzervativna vlada i jedina stranka koja je bila zainteresirana za pravne promjene po ovom pitanju bila je u opoziciji, tako da je dugo vremena izgledalo nemoguće da će se išta promijeniti. Lokalna je zajednica uložila mnogo truda, vlast se promijenila i donedavno opozicijska stranka sada je vladajuća.
Donedavno razvod u Malti nije bio moguć i o tome je održan referendum. Prilično neočekivano, stanovništvo Malte glasovalo je za uvođenje razvoda, što je poremetilo političke temelje konzervativne stranke u tolikoj mjeri da im je kasnije bilo teško zadržati podršku javnosti. To je bilo vrijeme kada su nastupile reforme koje do tada nisu bile moguće.
Trenutno vladajuća stranka u Malti uzela je obzir prijedlog civilnog društva i LGBT zajednice, savjetovala se s lokalnim, ali i međunarodnim zajednicama o najboljim praksama i o tome što je zaista potrebno kada je riječ o zakonskom priznavanju roda.
Zaista se trude uspostaviti najbolji mogući zakon i to jako cijenim. Pažljivo slušaju i uvijek razmatraju implikacije u praksi. Zbog toga je i trebalo toliko vremena da zakon stupi na snagu. Dugo su raspravljali o tome, trudeći se da na kraju dobiju najbolji mogući zakon. Dakle, mislim da se poklopilo nekoliko stvari. Najprije je tu bila spremnost, čak i želja stanovništva da prihvati takve društvene reforme.
Naposljetku, postojala je i politička volja i poziv na sudjelovanje civilnog društva, a također ne smijemo zaboraviti ni ulogu Europskog suda za ljudska prava koji je vršio pritisak izvana.
Zadržao bih se još malo na toj činjenici, spomenuli ste da te zemlje imaju sličnu društvenu situaciju i vjerska uvjerenja. 90 % stanovništva Malte čine rimokatolici, a slična je situacija i u Hrvatskoj.
Mislim da to što netko ima tradicionalne vrijednosti ili religijska uvjerenja ne znači da je ta osoba nazadna ili da želi ograničiti prava drugih ljudi. Te stvari nisu nužno povezane, iako postoje neki vjerski vođe koji tako prikazuju situaciju. Ono što se dogodilo u Malti i što se sada događa u Irskoj govori nam da svakako postoje snažni temelji u religijskim uvjerenjima, ali da stanovništvo također želi živjeti u modernom društvu.
Mislim da je ta poruka izrazito jasna u malteškom slučaju, kao i u Irskom, gdje je velika većina ne samo glasala za istospolne brakove, već općenito postoji veće razumijevanje za društvo koje je u procesu velikih promjena i vidi sebe kao raznoliko. Prihvaćanje te raznolikosti ključ je za naše preživljavanje.
Odmah nakon referenduma, vlada je konačno odustala od prijedloga o zakonu o pravnom priznavanju roda koji je zahtijevao obavezan medicinski pregled. Tako da ponovo imamo malu, prilično religioznu zemlju koja je na putu da prihvati prijedlog da se pravno priznavanje roda u potpunosti temelji na samoodređenju. Je li to odgovor na vaše pitanje?
Da, naravno. I vrlo je važno reći ljudima, upravo ovo što ste sada rekli – ako ste religiozni, to ne znači da morate sprečavati tuđe živote. Postoje li preporuke Europske unije kada je u pitanju pravno priznavanje roda?
To je teško područje. Europska unija nije kompetentna za donošenje odluka na svim područjima na kojima bi to željela. Već se dugo trudimo na ovom području; želimo im objasniti da svi građani EU-a moraju imati pravo na brzo, dostupno i transparentno priznavanje roda kako bi mogli koristiti sva svoja prava kao građana Europske unije. Europska je unija to do sada teško prihvaćala. Imamo snažnu podršku od Europskog parlamenta koji potiče zemlje članice da promijene svoje procese pravnog priznavanja roda. Za sada EU još ne smatra da je pravno priznavanje roda u njezinoj nadležnosti.
To ovisi i o političkoj volji. Trans* osobe koje nemaju pristup pravnom priznavanju roda u nepovoljnom su položaju na tržištu rada, često imaju poteškoća pri pristupu proizvodima i uslugama, primjerice kod otvaranja računa u banci, plaćanja kreditnom karticom, kupovini avionskih karata, u svim situacijama u kojima je potrebno pokazati neki osobni dokument.
Slično je i u slučajevima mobilnosti, što je važna europska tema. Kada želite putovati u drugu državu ili studirati u drugoj državi, nailazite na poteškoće ako vaši dokumenti ne odgovaraju stvarnom stanju. Zbog toga smatramo da je Europska unija nadležna i da joj mora biti u interesu da bude aktivna na ovom području, pogotovo zbog toga što možemo vidjeti da veliki broj europskih zemalja trenutno istražuje načine na koje mogu poboljšati situaciju pravnog priznavanja roda. Dakle, bilo bi korisno da Europska unija bude proaktivnija na tom području.
Mislite li da će se to dogoditi u skoroj budućnosti?
Vidjet ćemo. Europska politika trenutno nije popularna, ali ono što nam daje nadu je progresivna rezolucija koja dolazi od Vijeća Europe. Tamo je Parlament nedavno usvojio rezoluciju koja je u potpunosti usmjerena na trans* osobe u Europi i izdali su snažne preporuke za usvajanje progresivnih zakona o pravnom priznavanju roda, ali i o drugim područjima. Državama članicama jasno su dali do znanja da je to pitanje ljudskih prava i dostojanstva te da je njihova moralna obveza učiniti situaciju što boljom.
Koji su načini zagovaranja pravnog priznavanja roda?
Kao što sam rekao, radimo s međunarodnim institucijama i državama članicama i mislim da je prvi korak jasno objasniti da je to pitanje ljudskih prava. Država je ta koja je zadužena za brigu o ljudskim pravima i trebala bi štiti ljudska prava trans* osoba.
Ono što trenutno vidimo jest da procesi priznavanja roda kakvi danas postoje u Europi zapravo štete trans* osobama. Poznato je da 24 države u Europi zahtijevaju sterilizaciju prije pravnog priznavanja roda.
Postoje i mnoge države koje zahtijevaju razvod prije nego što je moguće pravno priznavanje roda, a gotovo sve države zahtijevaju da osoba najprije dobije dijagnozu o psihičkom zdravlju, čime se krši dostojanstvo pojedinca. Tako da konstantno podsjećamo države članice i međunarodne institucije o njihovoj dužnosti održavanja ljudskih prava i pružamo praktične savjete i rješenja kako bi se to moglo postići. Primjerice, promoviramo dobre načine koje vidimo i ukazujemo na poteškoće koje primijetimo, kada, na primjer, prijedlog nije u skladu s ljudskim pravima.
Kako to izgleda u praksi, razgovarate li s tim institucijama ili se koristite nekim drugim metodama?
Postoje razni načini. Nekada sudjelujemo na konferencijama na kojima predstavljamo trans* osobe i njihove zahtjeve prema civilnom društvu koje je aktivno na europskoj razini, odnosno ljudima koji su zaposleni u Europskoj uniji ili prema Vijeću Europe, dakle prema službenicima koji provode zakone. Sudjelujemo i na međunarodnim skupovima na kojima govorimo o tome što smatramo da bi se trebalo poduzeti kako bi se postigao daljnji napredak.
Imamo i kampanju koja se može primijeniti kako na nacionalnoj, tako i na međunarodnoj razini, a koja je prihvatljiva za široku javnost. Važno je educirati pojedince, jer uvijek je pojedinac/ka taj/ta koja pokreće ili ne pokreće neko pitanje, bilo na nacionalnoj razini ili šire.Dakle, naš se posao uvelike sastoji od izravne edukacije, mnogo objašnjavanja.
I mislim da je jako važna upornost. Potrebno je konstantno vršiti blagi pritisak.
Ne možete očekivati da ćete promijeniti svijet ako jednom održite neki govor ili napišete jedan e-mail ili pismo. I naravno, bez saveznika ne bismo nigdje dospjeli. Vrlo je važno da se drugi pokreti i drugi aktivisti zalažu za trans* pitanja i podržavaju prava trans* osoba, to nam, naravno, jako mnogo pomaže.
Otprilike je takva situacija i u Hrvatskoj. Imamo veliku potporu od Zagreb Pridea i raznih drugih organizacija. Prema vašem mišljenju, koji je najbolji model za pravno priznavanje roda, što se tiče zakona i procesa pravnog priznavanja roda?
Najbolji zakon u Europi, kao što smo već spomenuli, trenutno je malteški zakon. S obzirom na to da je na snagu stupio tek nedavno, ne znamo još kakva su iskustva s rezultatima njegove realizacije, ali zakon jako detaljno pokriva razne postupke i ne očekujemo nikakve probleme u vezi toga.
Nisam do sada čuo da je neka trans* osoba već promijenila dokumente na taj način, ali zakon je stupio na snagu tek 1. travnja, tako da mislim da bismo trebali još malo pričekati za rezultate.
Što mislite o Argentinskom zakonu?
Argentinski je zakon bio veliki napredak i ima povijesno značenje, a fantastično je ne samo da takav zakon postoji, već i da dolazi iz zemlje koja nije u Europi. To zapravo povećava pritisak na Europu koja je za sebe uvijek smatrala da je progresivna kada su u pitanju ljudska prava.
Argentinski je zakon odličan, vrlo je prihvatljiv jer je napisan jednostavnim jezikom i jako je praktičan. Također pokriva i nešto što malteški zakon nije uspio pokriti, a to je zdravstvena skrb specifična za trans* osobe.
Prema argentinskom zakonu, svaka osoba ima pravo na zdravstvenu skrb specifičnu za trans* osobe koju pokriva argentinski zdravstveni sustav.
Ipak, još uvijek postoje problemi s provedbom tog zakona jer nedostaju neki sekundarni zakoni koji bi regulirali kako to zaista izgleda u praksi. Ali usprkos tome, argentinski je zakon na jako visokoj razini i predstavlja zlatni standard.
Što biste preporučili za situaciju u Hrvatskoj, gdje postoji samo pravilnik koji je orijentiran prvenstveno na medicinski aspekt, ali prava trans* osoba nisu dovoljno regulirana zakonom?
To je vrlo teško, s obzirom na to da ste već imali veliku reformu kada je predstavljeno pravno priznavanje roda, a uvijek je teško naknadno unositi promjene u već postojeće zakone. Trans* zajednica u Hrvatskoj napravila je nevjerojatan posao i mislim da ste napravili sve što je bilo moguće u tom trenutku. Postoje i druge države koje su u sličnoj situaciji – zakoni kažu jedno, a u praksi to izgleda potpuno drugačije. Postoji mnogo država u kojima trebate biti vrlo proaktivni od Švedske, Rusije, Moldavije, pa čak do Francuske, Švicarske ili Italije, gdje aktivisti moraju biti vrlo uporni i konstantno održavati pritisak.
U Švedskoj je bio jedan zanimljiv i uspješan slučaj kada je trans* osoba odbila dijagnozu o mentalnom zdravlju, ali je i dalje htjela da joj se omogući pravno priznavanje roda. Vlasti joj nisu htjele izdati preporuku za promjenu dokumenata i taj je slučaj završio na sudu. Sud je zaključio da nigdje u zakonu nije eksplicitno navedeno da je dijagnoza potrebna i zbog toga se osobi ne mogu uskratiti prava samo zato što je odbila dijagnozu. Dakle, ponekad je potrebno pronalazit rupe u zakonu.
U nekim drugim zemljama, poput Švicarske, trans* zajednica je uspostavila usluge pravne podrške kojoj se pojedinci mogu obratiti za savjet. Slično je i u Francuskoj i Italiji u kojima postoji zakon o pravnom priznavanju roda, ali odluke su vrlo arbitrarne. Dvije osobe koje se nalaze u sličnoj situaciji mogu dobiti različite odluke – jednoj se može odobriti pravno priznavanje roda, a drugoj uskratiti.
Drago nam je da trenutno postoje tri slučaja na Europskom sudu za ljudska prava koja se bave sterilizacijom i pravnim priznavanjem roda. Odluke Europskog suda za ljudska prava o tim pitanjima imale bi utjecaj na sve države članice.
Općenito smatram da Hrvatska radi jako dobar posao međunarodno i tu bi poruku trebalo prenijeti zakonodavcima u Hrvatskoj.
Potrebno je upozoravati na situacije kada netko govori jednu stvar na međunarodnoj razini, a onda se na nacionalnoj razini ponaša drugačije. Zakonodavci u Hrvatskoj trebali bi poštovati ljudska prava i uzeti u obzir mišljenje onih na koje se ti zakoni i odnose, dakle dobro se raspitati i stupiti u dijalog sa trans* zajednicom, dobro pregledati zakon kako bi osigurali da on dobro funkcionira i u praksi.
Zapravo zakonodavci u Hrvatskoj slušaju i Europu i medicinske stručnjake, ali rijetko slušaju upravo trans* aktiviste.
Mislim da ćete, ako pogledate situaciju u Irskoj, vidjeti da je bila slična. Političari se boje donositi odluke koje bi ih mogle učiniti nepopularnima i izložiti ih javnim kritikama. Mislim da je često problem u tome da političari ne znaju dovoljno o nekoj temi i zato se osjećaju nesigurno, pa se onda obraćaju nekom autoritetu, a u ovom su slučaju to medicinski stručnjaci.
Ako je trans* zajednica vidljiva, konstantno zagovara svoje zahtjeve i ima saveznike koji joj pomažu, mislim da to nije neka teška znanost i političari će s vremenom shvatiti da je brzo i dostupno pravno priznavanje roda stvar ljudskih prava.
Iako će to možda biti duga bitka u kojoj će biti potrebno razbiti mnoge mitove i predrasude.
Zapravo je potrebno konstantno ići naprijed i nastaviti objašnjavati.
Tako je. Mi uvijek možemo pružiti pomoć i podršku oko strategija. Na primjer, možemo saznati kada Hrvatska kaže nešto na Europskom forumu o LGBT pravima, odnosno kada se međunarodno predstavlja kao progresivna, a na nacionalnoj razini djeluje drugačije, i o tome onda obavijestiti zajednicu ovdje kako bi mogla vršiti pritisak.
Možda ne bi bilo dobro da objavite ove zadnje dvije stvari.
Jer je to strategija.
Da. Ali još jedna stvar u vezi medicine. Jedna od ključnih stvari za trans* osobe je pristup dobroj trans* ali i rodno specifičnoj medicinskoj njezi. Liječnici/ce i medicinsko osoblje nisu naši neprijatelji, oni su nam potrebni da bi se brinuli o nama.
Trenutno postoje neke dobre inicijative i nedavno je održana prva konferencija europske mreže profesionalnih djelatnika aktivnih na području medicinske zaštite transrodnih osoba. Ako znate za neke liječnike/ce koji su zainteresirani za rad na tom području i mislim da bi bilo dobro da ih povežete s tom novom mrežom EPATH (European Professional Association for Transgender Health) kako bi mogli razmijeniti iskustva i istraživanja.
Mislim da je naša psihologinja članica te mreže.
Ovo je europska mreža EPATH i mislim da je korisna jer je bliža lokalnoj situaciji. Ta se mreža sastoji od ljudi raznih profesija koji su suočeni sa sličnim situacijama kada se radi o pravnom priznavanju roda, tako da mislim da postoji dobar temelj za razmjenu iskustava i raspravu o ulozi medicinskog osoblja.
U Hrvatskoj imamo nekoliko medicinskih stručnjaka koji imaju znanja, ali nisu dovoljno obrazovani na tom području i nemaju dovoljno iskustva.
Da, zato mislim da su ovakve profesionalne razmjene jako korisne. Sljedeća konferencija EPATH-a bit će u travnju 2017. u Beogradu, pa bi to mogla biti dobra prilika za stručnjake iz Hrvatske da predstave svoj rad, ali i da dođu u izravan kontakt sa ostalim stručnjacima i razmijene iskustva.
Medicinski su nam stručnjaci vrlo važni i bitna je njihova volja da se educiraju na ovom području. Spomenut ću opet Irsku u kojoj je provedeno istraživanje među medicinskim stručnjacima, od kojih je većina bila psihoterapeuta. Cilj istraživanja bio je saznati koliko ih je došlo u kontakt s trans* osobama i koliko ih smatra da ne zna dovoljno o tom području i želi naučiti više. Rezultati su pokazali da postoji potreba edukacije medicinskih stručnjaka koji se bave trans* pitanjima.
Ali mislim da je rad medicinskih stručnjaka, pogotovo psihologa, prilično otežan zbog trenutne situacije sa pravnim priznavanjem roda. Ako netko dolazi kod psihologa samo da bi dobio potvrdu koja mu/joj je potrebna da mogu pristupiti operaciji ili pravnom priznavanju roda, onda odnos između liječnika/ce i pacijenta/ce nije otvoren, a otvorenost i povjerenje apsolutni je minimum za svaki dobar odnos između liječnika/ce i pacijenta/ce.
Tako da bi liječnicima trebalo biti u interesu da se ukloni obavezni medicinski postupak pri pravnom priznavanju roda, kako bi mogli bolje obavljati svoj posao i imati dobar odnos s pacijentima.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
