Objavljeno

Rečenicom ‘To je moj način’ vinkovački ginekolog pacijenticama poručuje da su objekti bez prava glasa

Priča je već dobro poznata, ginekolog vinkovačke bolnice Nikola Kolak, osim sumnje da je nestručno vodio porod i time uzrokovao smrt novorođenčeta, u nekoliko je intervja (za HRT, RTL) podastro svoje viđenje “događaja”, usput pojasnivši vrlo osobite liječničke metode kojima se služi. Izrekao je pritom i neke stvari nad kojima se valja malo dublje zamisliti. Prvo o metodama.

Nikola Kolak je u vrijeme tragičnog događaja bio na dužnosti i odgovoran je za porod, no kasnije je priznao da nije znao da je rodilja začela medicinski pomognutom oplodnjom te da ima trombofiliju. Ako u 13 sati poroda nije uspio zapamtiti ime rodilje, to spada u primjer izostanka empatije; međutim, propust da se informira o okolnostima trudnoće, to jest o općem zdravstvenom stanju rodilje, izostanak je elementarne profesionalnosti.

One pak neposredne okolnosti u kojima je žena rađala i bezmjerno patila, i još na kraju izgubila dijete, dovoljno su opisivane u medijima; svakako, način postupanja NK, kako ga je opisala nesretna žena, može se bez trunke pretjerivanja ocijeniti kao sadistički, bez imalo empatije, neetičan, te na koncu, profesionalno neznalački. Kako je, uostalom, na koncu utvrdila inspekcija, izrijekom “Porod Vinkovčanke čija je beba rođena mrtva nije proveden sukladno pravilima“.

Kako dakle NK objašnjava svoje metode rada? “Nekome je potreban grublji kontakt, nekome nježniji, nekome samo zamolba. U svakom slučaju, bez suradnje rodilje ne možemo provesti porod bez većih problema.”

Kad netko ide u bolnicu, sva je prilika da ga nešto boli. Porod se smatra najjačim bolom koji ljudsko tijelo podnosi. Kad netko ide liječnicima, traži od njih, jer su za to kvalificirani, da im otklone, ublaže, olakšaju bolove. Upravo zbog te slabosti, bola, koji  podnosimo i s kojim se liječnici slijedom posla neprestano suočavaju, njime se bave, posjeduju znanja i vještine, te mogu pomoći, olakšati, gledamo ih s mnogo nade i s osobitim povjerenjem im se dajemo u ruke. I samo ime pacijent napokon kaže, to je onaj koji trpi.

Može li se zamisliti da netko tko trpi bol (a nije mazohist) treba “grublji kontakt”? Ili je to NK pomiješao stvari pa mu se učinilo da je u S/M odnosu (nedostaje samo da rodilji postavi znamenito pitanje svakog sadista, wanna play rough?), a ne u ulozi, u profesiji koju je birao i koja mu nalaže da bude svjestan stanja pacijentice, da olakšava bol i liječi.

Kasnije objašnjenje svrsishodnosti “grubljeg ophođenja” upotpunjuje sliku odnosa između liječnika/ce i pacijenta/ice koju NK ima na umu. Kaže tako, “Grublje ophođenje znači povećanje koncentracije i suradnje kod rodilja. Žena mora roditi. Rodilja mora roditi. Ne može doktor roditi umjesto rodilje. Međutim, to se nekada tumači drugačije. Žao mi je ako moj način dovodi do toga, ali to je moj način.

Gledano s aspekta profesije, NK razumije liječenje kao ono “klin se klinom”, “boli te zub, opališ čekićem prst, to boli više, pa zaboraviš na zubobolju”… i slične mudrosti koje već niti medicina kasnog srednjeg vijeka nije uvažavala; zapravo, niti ona ranija i malo ozbiljnija, za razliku od vračeva, šamana i sličnih sofisticiranih stručnjaka za pitanja ljudskog tijela i duše. A onda slijedi mudrost na koju zaista jedva da treba trošiti komentar. Kaže liječnik-filozof: “Žena mora roditi”.

Ima logike, jer ako je zatrudnjela i u takvom stanju ostala devet mjeseci, teško se može proturječiti izrečenom imperativu ginekologa Kolaka. Istina je također da doktor ne može roditi umjesto nje, ali može pomoći da porod olakša, jer mu je to posao. Tjeranjem rodilje da nakon trinaest sati muka skače po pilates lopti sigurno ne spada u olakšavanje. No već smo vidjeli kako bizaran smisao za  olakšavanja ima NK. Žao mu je što se takva metoda “nekada tumači drugačije”, ali se dosljedno drži vlastite metode pa kaže “to je moj način.”

Upravo ova prosta (u svakom pogledu, gramatičkom i značenjskom) rečenica, “to je moj način”, veoma je važna, možda i ključna za razumijevanje fenomena koji, nažalost, nije svediv na lik i djelo ginekologa Kolaka, već spada u veoma rašireno mišljenje i praksu ne samo među brojnim ginekolozima već i liječnicima uopće.

“Moj način” ustvari isključuje pacijenta kao subjekt i pretvara ga u objekt, liječnik je onaj koji ima puno znanje i kontrolu i najmanje je spreman to podijeliti s pacijentom. Jer pacijent i nije čovjek u svojoj punini, on je sveden na onaj dio tijela koji je medicinski problematičan, zanimljiv, koji se tretira.

Fotografija prikupljena tijekom akcije #PrekinimoŠutnju Udruge RODA

Liječnik odlučuje o svemu, i premda nije uvijek moguće da se konzultira s pacijentom, jer pacijent doista često ne razumije sve okolnosti, ipak ostaje mogućnost uputiti ga, dati mu razumljivu opciju i time ga mnogo bolje (i humanije) uključiti u ono što mu se događa. Istina je da se ponekad, upravo pri porodu, gdje su bolovi često jedva izdrživi, žene pogube, izgube živce, snagu, moć rasuđivanja. Poznanica mi je pričala kako je, rađajući, u jednom trenutku krenula silaziti sa stola s nakanom da ode jer joj je dosta; moguće su takve situacije, no njih se ne rješava grubošću, skakanjem po loptama, gnječenjem trbuha, ili moguće, nije nezamislivo, i kojim vritnjakom. Sve to uz pokoju psovku ili onu već odurnu, ofucanu primjedbu o prekasnom kajanju i slično.

Ne treba biti opstetričar niti doktor psihologije da bi se znalo kako grubost izaziva strah i grčenje, a ne opuštanje mišićnog tonusa, što je nužno, a svakako veoma olakšava sam porod. Ovaj naš primjer-ginekolog nije znao niti ime pacijentice, nije znao njezino zdravstveno stanje, nije mu se dalo “zajebavati” (njegov izraz) s carskim rezom, koji bi ne samo pomogao nesretnoj ženi već bi i spasio dijete. Nakon što je sve izašlo u javnost, javilo se mnogo drugih žena sa sličnim iskustvima u režiji NK.

Priča tako Valentina Vidulin, koja je deset godina pokušavala ostati trudna, navodeći vlastiti slučaj: “Dolazi mi na bahat i ružan način. Kaže što ja radim ovdje, zašto sam uopće trudna, nakon čega doktor Vorgić kaže, ženu treba malo bolje pripaziti, to je ipak IVF trudnoća i blizanci su u pitanju, a na to dotični liječnik ponavlja da sa mnom neće imati posla, jer su to za njega ionako mrtva djeca.” Spomenuto je već da je i nesretna žena o kojoj ovdje pišemo također začela in vitro, što nameće usporedbu i dopušta  sumnju da je NK-u, među ostalim, i to mogao bio razlog da se ne potrudi oko života djeteta. Dapače. A kamo pak vode kraci takvog životnog svjetonazora, pitajmo recimo… Željku Markić.

Da je Nikola Kolak jedan od rijetkih i time relativno usamljen slučaj, bio bi to skandal popraćen sankcijama odgovornih kao i mjerama koje bi takve užasne stvari onemogućile. Sudeći po brojnim svjedočenjima žena koje su i same prošle kroz slične situacije, i to vrlo “demokratski” raspoređeno diljem lijepe i humane naše,  takva “praksa” je izgleda ipak prije pravilo nego izuzetak.

Fotografija prikupljena tijekom akcije #PrekinimoŠutnju Udruge RODA

Komentar NK da su žene mogle prijavljivati takve slučajeve ranije, a ne sada kada je protiv njega “pokrenut linč”, u najmanju je ruku ciničan. U sustavu u kojem se o takvim stvarima šuti, kad nešto i izađe u javnost komisije najčešće zataškavaju, jer komisije su sastavljene od kolega, koji neće valjda jedan na drugoga. U tom će sustavu te iste žene morati u nekoj drugo prilici potražiti pomoć od liječnika, i sa sasvim dobrim razlozima se boje, ili bar imaju nelagodu, pojaviti se pred njim, s imenom i s reputacijom u javnosti da su nekog od njih denuncirale. 

Sasvim je sigurno da mnogo ginekologa ne dijeli takav pristup i da se ponaša u skladu s proklamiranom etikom struke, no ovaj tekst nije o njima, već o njihovim kolegama na istom poslu koji postupaju kao ginekolog Kolak, ili slično tome. Pa kad smo ih već spomenuli nastojeći diferencirano govoriti o sudionicima fenomena, može im se u istom paketu postaviti pitanje o suodgovornosti zbog ignoriranja i prešućivanja. Jer teško je i zamisliti da o tome ništa ne znaju, da ništa nisu vidjeli.

Zbog svega rečenoga, bojim se da će se i ovaj slučaj svesti na vijest trodnevnog trajanja, s indignacijom garniranom sočnim detaljima. Zbog brzine pak nizanja i zadivljujućeg spektra (potencijalnih) skandala, lako je moguće da ga poprati slijeganje ramena građana, nemoćnih da se nad ičim više skandaliziraju. 

 

 —–

Đurđa Knežević je književnica, publicistkinja i feministkinja. Bila direktorica Muzeja revolucije naroda Hrvatske, osnivačica Ženske infoteke, urednica feminističkog časopisa ‘Kruh i ruže’, kao i 40 knjiga domaćih i inozemnih autorica. Od 2008. živi na Braču. Posljednjih desetak godina posvetila se isključivo pisanju, a objavila je romane ‘O mojoj mami, Rusima, vatrogascima i ostalima’, ‘Gutanje vjetra’, ‘Meki trbuh jednoroga’, ‘Sladoled od vanilije’ i ‘Disanje nemani’, knjigu eseja ‘Feminizam i kako ga steći’ te slikovnicu ‘Mara i tata’.

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano